Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu podnio je ustavnu tužbu protiv rješenja Vrhovnog suda jer je sudac Nediljko Boban i po treći put imenovan članom Državnog sudbenog vijeća iako Ustav izričito propisuje da nitko ne može biti članom DSV-a više od dva puta.
Povjerenstvo za izbor članova DSV-a i peteročlano vijeće Vrhovnog suda odbilo je Kolakušićev prigovor i žalbu obrazlažući kako se ustavna odredba ne odnosi i na suca Bobana jer je on dva puta bio član DSV-a prije izmjene Ustava 16. lipnja 2010. godine (2005. i 2009.) pa se ograničenje na dva mandata ne može retroaktivno primjenjivati.
“Odredba je toliko jednostavno i lako razumljivo napisana da je uistinu teško shvatljivo zašto se Povjerenstvo za izbor članova DSV-a odlučilo samostalno tumačiti je na način da jedan ili nekolicina sudaca mogu biti članovi DSV-a četiri ili više puta dok svi ostali suci mogu samo dva puta, bez da je o istome upoznala sve kandidate kao i cjelokupno izborno tijelo, odnosno sve suce u RH da mogu samostalno procijeniti značaj predmetnih činjenica i odredbi Ustava RH i Zakona te donijeti vlastite zaključke, čime je došlo do znatnog utjecaja na valjanost provedenih izbora za članove DSV-a, a koje shvaćanje je kasnije potvrđeno osporenom odlukom Vijeća Vrhovnog suda RH u sastavu od 5 sudaca”, istaknuo je Kolakušić.
Napomenuo je kako je do predmetnih ustavnih promjena došlo prvenstveno zbog pristupnih obveza prema EU u pogledu pravosuđa.
“Predmetnom odredbom htjelo se spriječiti stvaranje presudnog utjecaja i lobija koji se često javljaju kada pojedinci dugotrajno obavljaju iste funkcije, a što je u pravosuđu, odnosno neovisnom tijelu koje imenuje suce, još neprihvatljivije.
Kako je 3 manje od 2, odnosno kako je 3 u stvari 1?
Povjerenstvo i kasnije Vijeće VSRH u odlukama su tumačili predmetnu odredbu Ustava RH na način da se promjena Ustava ne primjenjuje na mandate koji su istekli prije stupanja na snagu promjene Ustava 16. lipnja 2010., odnosno da se ranije članstvo u DSV-u ne uračuna u ustavno i zakonsko ograničenje.
“Nadalje, u osporenoj odluci je navedeno da je sudac Nediljko Boban, s obzirom da je 2. put bio član DSV-a samo dvije godine prije izmjene Ustava 2010., u stvarnosti 2015. biti član DSV-a tek 1. put, ili eventualno 2. put, a ne kako to podnositelj žalbe – sada tužitelj pogrešno smatra 3. put, slijedom čega će moći biti i kandidat u slijedećem sastavu DSV-a 2019., odnosno 4. put, ili prema obrazloženju i zauzetom shvaćanju tek 2. put”, ocijenio je Kolakušić napomenuvši da DSV postoji u Ustavu RH od 1990.
Koliko puta se može biti član DSV-a?
Pojašnjava kako nije razumljivo što je Povjerenstvo i Vijeće VSRH željelo reći kada je navedeno da je Nediljko Boban u drugom mandatu u DSV-u bio samo dvije godine. “Možda da ukoliko se podnese ostavka na članstvo u DSV-u prije isteka 4 godine, u tom se slučaju može biti član DSV-a u svakom slijedećem sazivu. Dakle, slijedom navedenog, proizlazi kako Povjerenstvo i Vijeće VSRH smatraju da se izmjenom Ustava RH željelo reći da ne postoje zapreke da bi netko bio član DSV-a nebrojeno puta”, zaključio je.
Ukazao je na sudsku praksu u vezi primjene Ustava i Zakona utemeljenih na promjeni Ustava na činjenice nastale prije promjene Ustava.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci I Kž-Us 94/13-10 odlučujući o žalbama protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. studenog 2012. broj K-Us-26/11 od 3. travnja 2014., zauzeo stajalište da je bivši premijer Ivo Sanader počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka Kaznenog zakona (NN 125/11. i 144/12) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (NN 57/11), a koje je počinjeno sredinom devedesetih, dok je izmjena Ustava o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva unesena u Ustav RH 2010. zajedno s odredbom da nitko ne može više od dva puta biti član DSV-a.
Postavlja se pitanje kako su se temeljem naprijed navedenih stajališta o nemogućnosti retroaktivne primjene Ustavnih odredbi 2010. temeljem kojih je donesen Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (NN 57/11), mogle primijeniti na kazneno djelo počinjeno devedesetih godina, u odnosu na stajalište Vijeća VSRH da nisu ispunjene pretpostavke za ograničavanje ponovnog izbora kandidata koji je već dva puta bio član DSV-a u dvijetisućitima.
Ako se mandati prije izmjene Ustava ne računaju, onda je “potpuno pogrešno sveopće pravno shvaćanje kao i pogrešno nametnuto javno mnijenje da se bivši predsjednik Stjepan Mesić nije mogao kandidirati na predsjedničkim izborima po treći put 2009.”, jer je u studenome 2000. u Ustav unesena odredba: “Nitko ne može biti biran više od dva puta za Predsjednika Republike”.
Mesić je prvi put biran 18. veljače 2000., prije izmjene Ustava, te samo jednom nakon izmjene. Vijeće Vrhovnog suda u argumentaciji se pozvalo na stajalište Ustavnog suda iz 1997. godine u povodu zahtjeva HSP-a 1861 vezano za izbor Franje Tuđmana predsjednikom države. Naime, Tuđman je prvi put predsjednikom izabran 1992., ali je prije toga od 1990. bio predsjednik Predsjedništva bivše Socijalističke Republike Hrvatske. No, Ustavni sud je ocijenio da je to bilo prije nego je donesen Ustav RH koji se na to vrijeme nije mogao odnositi.
Kolakušić je stoga uzvratio kako mu je nejasna poveznica između tog slučaja Tuđman i konkretnog izbora članova DSV-a s obzirom da on nije niti ukazivao da je netko od imenovanih bio član DSV-a Socijalističke Republike Hrvatske da bi se mogla stvoriti analogija. Stoga, Kolakušić traži da Ustavni sud poništi rješenje vijeća Vrhovnog suda te ostale akte donesene u postupku izbora članova DSV-a.
Tekst se nastavlja ispod oglasa