Kolinda Grabar Kitarović: Hercegovina, zemlja koja sve naseli, a sebe ne raseli…

Foto: Fah

“Godinama radeći u hrvatskoj i međunarodnoj diplomaciji, imala sam prigodu obići doslovce „pola svijeta“. Putovanja su uvijek bila svojevrsni izazov stečenim znanjima, uvriježenim mišljenjima, katkada i predrasudama, i prigoda neposredno upoznavati države i krajeve, proširiti kulturna obzorja. Manje je međutim bilo prilike putovati Hrvatskom i drugim našim domovinskim prostorima. Sada, kao predsjednica, imam priliku posjećivati sve zavičaje hrvatskoga naroda, otkrivati njihove povijesne priče, prirodne ljepote i osobitosti naših svuda dragih ljudi. I uvijek mi nakon toga ostaje samo jedno pitanje: gdje je najljepše… Već sam dugo željela nekoliko dana provesti u Hercegovini, toj našoj drevnoj postojbini, koja je stoljećima bila neiscrpno vrelo života, za koju kažemo kako je sve naselila, a nije se raselila, ostavši do danas stjenovita postojbina hrvatskog nacionalnog i duhovnog identiteta”, istaknula je u dnevniku predsjednica Kolinda Grabar Kitarović za Vecernji.hr

Iz nje su nam i hajduci i uskoci, i Bunjevci, iz nje nam je poslije oba svjetska rata naseljevana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu, a ni Istra i drugi krajevi nisu bez Hercegovaca. Svemu tome valja pribrojiti europske države, Ameriku i Australiju… Što loša ekonomija, a što gora politika pod raznim režimima rasula ih je širom svijeta, pa su tako na svoj način postali i građani svijeta, brzo se privikavajući običajima zemalja u koje bi došli, ali nikad ne zaboravljajući svoje korijene i tradicije, koje, unatoč brzim i brojnim promjenama, vjerno čuvaju.

Srijeda je poslijepodne. Pomalo nestrpljivo iščekujem Međugorje. Još „procesuiram“ prve dojmove grada i ljudi, radosna što ću koliko-toliko biti oslobođena nužne stege uobičajenog protokola, iako ga se nikad nije moguće baš posve osloboditi.

Međugorje se neočekivano pojavljuje, naizgled ni po čemu posebno, obično mjesto, a opet tako jedinstveno već trideset pet godina po svom hodočasničkom karakteru. Dolazeći, pomišljam na milijune ljudi koji su ovdje našli mir i utjehu i druge milosti od Kraljice Mira. Sad treba zaboraviti sve i biti samo jedan od njih.

Jutro je četvrtka. Dolazimo u župni dvor, gdje nas srdačno dočekuje fra Marinko Šakota s braćom franjecima i sestrama franjevkama. Dočekuju me franjevci i vidioci Jakov i Ivan. Polazimo na Podbrdo. Ljudi koračaju u tišini ili tihoj molitvi, mnogi bosi po šiljatu kamenju. Moli se krunica. Ostajem kratko u tišini s mislima molitvene zahvalnosti i prošnje Gospi. Ljudi me zaustavljaju, žele fotografiju, selfie. Dok to traje, u tišini, kako ne bismo remetili mir tog posebnog mjesta, prisjećam se svojih prvih dolazaka ovamo s mamom još u vrijeme komunizma, kada smo Međugorje slutili kao navještaj preporoda koji ima doći, ne mogavši pojmiti koliko će on biti korjenit. Potom polazimo u posjet zajednici Cenacolo. Nekoć ovisnici, ne samo o drogi nego i kocki, klađenju i drugim porocima, ovi mladi ljudi sada žive posve drukčijim, preporođenim životom. Mogla bih to sažeti riječima: rad i red uz mnogo slobode i kreativnosti. Dočekuju me pjesma i otvorena srca. Obostrana radost vidi se i osjeća.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr