“I tak nam doktor za ljubav, gospon Brüno, ima nekaj za reći o Hodu za život, o životu uopće, o ugrožavanju ženskih prava. Pa se okomio na svih 25.000 raspjevanih ‘građanki i građana’ koji su hodali za život, nazivajući ih licemjerima i nulama jer – eto – na njegovom profilu nisu – zamislite – odmah pomogli nekoj gospođi koja se obratila za pomoć”, počinje svoju objavu na Facebooku Krešimir Miletić.
Donosimo je u cijelosti:
“I tak nam doktor za ljubav, gospon Brüno, ima nekaj za reći o Hodu za život, o životu uopće, o ugrožavanju ženskih prava. Pa se okomio na svih 25.000 raspjevanih ‘građanki i građana’ koji su hodali za život, nazivajući ih licemjerima i nulama jer – eto – na njegovom profilu nisu – zamislite – odmah pomogli nekoj gospođi koja se obratila za pomoć.
Tko zna, možda je Brüno pomislio kako svi mi koji smo hodali po Ilici na Hodu za život, hodamo i po njegovom profilu, centru svemira.
Meni je ovo zapravo žalosno. Jer ne treba toj ženi toliko pomoći, koliko je pomoć potrebna samome Brüni. Brüno praktički razotkriva samog sebe, više negoli one po kojima udara nazivajući ih nulama i licemjerima. Kad imaš toliku fiksaciju na neku temu i osobito tamo neke ljude koji hodaju za život, onda mi se čini, dragi Brüno, da je problem ipak u Tebi.
Tako ćeš se diviti maslačku, kamenčićima po kojima se lijeska sunčeva zraka, slati nam osmjehe sa neke plaže na kojoj se diviš svojim potencijalima, prodavati knjige u kojima se diviš ženskoj slobodi i ljepoti, ljubavi i pozitivnim mislima.
No, ispada da jedino nisi sposoban prepoznati ljepotu i vrijednosti u neponovljivom i jedinstvenom ljudskom biću, tvom vlastitom djetetu kojeg si tamo jednom kad si bio mlad, ah da ne kažemo ubio (jer si nam objasnio da se tu ne radi o ubojstvu), već zaustavio u razvoju na način da je pomoću medicinskih instrumenata iščupan iz tijela njegove majke.
Vidiš Brüno, ja ispred moje pećine gdje bezobrazno i naduto smještaš sve one koji vide vrijednost u nerođenom djetetu, sjedim oko vatre s mojom ženom i naših petero djece.
Ja moju djecu nisam ubijao, nisu mi bili prijetnja u ostvarenju mojih beskrajnih potencijala koje bi koristio da se divim maslačku, kamenčićima po kojima se lijeskaju sunčeve zrake.
Ja sam mojoj djeci, čiji je život počeo začećem, dopustio da se rode. Bio sam muškarac. Muškarac štiti život. Muškarac voli svoju ženu i svoju djecu i preuzima odgovornost za sve što u životu radi i za sve posljedice njegovih čina. Muškarac ne ubija svoju djecu, već polaže svoj život za svoju obitelj.
Ja ne pišem knjige. Napišem pokoji post na FB. Nekad nešto što ispadne ok, nekad nešto što ispadne bez veze. No, nad mojim riječima se ne proteže jedan veliki i glasni nijemi krik.
A žalosno je da ga jedino ti ne čuješ. Kako odjekuje iznad tvojih pokušaja da poniziš nas koji se divimo životu, od njegovog začeća, kao najveće vrijednosti.
Ne razumijem tvoje napade i fiksaciju, kad si i sam posvjedočio koju si grozotu prolazio kad ste ti i tvoja djevojka ‘zaustavili trudnoću’. Napisao si da jako dobro znaš da je to bilo tvoje dijete. I da, zgrozilo me kad si napisao:
‘Sjećam se tog dana. Pratio sam je do bolnice, čekao da je prime, bolno šetao oko zgrade dok je bila na zahvatu, dočekao je u sobi za oporavak i otpratio njezinoj kući. Laganim korakom i još tišim glasom. Malo smo razgovarali, samo smo se držali za ruke. Sjećam se osjećaja dok je trajao zahvat. Sjećam se tog propadajućeg osjećaja u želucu, kao da sam u sebi imao crnu rupu. Nezasitnu i pregladnjelu crnu rupu koja je iz mene isisala i svaku natruhu lakoće. Mrzio sam taj osjećaj i činjenicu da smo se doveli u takvu situaciju. Ali se svejedno nismo dvoumili. I kao pojedinci i kao par bili smo potpuno nespremni da budemo roditelji, a opet, nismo odlučili iznijeti trudnoću do kraja i dati dijete na posvajanje. Nisam mogao podnijeti činjenicu da bi negdje, daleko od nas, u tko zna kakvim uvjetima, odrastalo dijete koje ima biološku vezu s nama, ali nema životnu. Znam da će me mnogi osuđivati, ali tako smo tada razmišljali. I mrzio sam što nam se to dogodilo. Mrzio!’
I taman kad si bio na milimetar od istinskog pokajanja, uprskao si zadnjom rečenicom kojom si vrijednost života tvog nerođenog djeteta podredio tome što ti nisi mogao podnijeti činjenicu da tvoje dijete odrasta tamo negdje s nekim drugim. Pa mu je, kako to ispada iz tvoje izjave, bolje bilo zaustaviti život, nego da živi, tamo negdje s nekime tko bi ga volio i pružio mu svu potrebnu ljubav da – ostvari sve svoje životne potencijale – o kojima pišeš, da se divi cvijeću, nebu, oblacima, plažama i da – tko zna – čak i čita tvoje knjige.
Vidiš. Sada bih ti mogao reći tko je u ovoj priči nula. I tko je licemjer. I tko je dobitnik zlatne medalje za vrhunsku sebičnost. I tko zapravo živi u pećini. Ali ovdje ću stati. Jer nisam kao ti.”
Odgovor je to na objavu Brune Šimleše koju donosimo u nastavku:
“Djela su uvijek glasnija od riječi!
Unatoč dobro osmišljenoj i izvrsno financiranoj kampanji Hoda za život kojoj je kao cilj pomoći ženama koje se nađu u teškoj situaciji, opet se pokazalo da se zapravo bore za ideje, a ne za ljude. Evo i još jednog dokaza…
Između stotina komentara na ovoj stranici, jedna je gospođa podijelila svoju priču. Ima troje djece, jedno od njih ima zdravstvene probleme i potpuno je ovisno o njoj, a nedavno im se dogodila i četvrta trudnoća. Razmišljali su o prekidu trudnoću, no odlučili su je iznijeti. I ona je zamolila za pomoć. Konkretnu pomoć, konkretnoj osobi koja je odlučila zadržati dijete u uvjetima koji su daleko od idealnih. Još su i izgubili kuću u Gunji.
Na njezin se upit odazvalo nula ljudi koji se zalažu “za život”. Nula!!!
Jedna odvratna i velika nula!
To ih nije omelo da ostave stotine i stotine komentara u kojima su raspravljali o važnosti borbe za život, a kada se treba nekome pomoći, nula!
Nuletina!
I to je odvratna činjenica koju možeš ignorirati samo ako si bezdušan ideološki ratnik, a ne suosjećajno ljudsko biće!
Javila se samo jedna gospođa koja se zalaže za pravo za izbor, i ja koji sam ponudio konkretnu pomoć jer honorare od svojih javnih predavanja uvijek preusmjerim ljudima kojima je novac potrebniji. Hodača se javilo nula!
Očajna i glasna nuletina!
Za ideološku borbu imaju energije i vremena, ali za pomaganje konkretnim ljudima očigledno nemaju. Nula!!!
Sramota nije dovoljno precizna riječ…”
Tekst se nastavlja ispod oglasa