“Ne smeta nitko drugi doli dijete. Jer kad izbaciš dijete, onda obitelj može biti bilo tko i bilo što“, upozorava Krešimir Miletić, diplomirani socijalni radnik komentirajući medijsku kampanju protiv Obiteljskog zakona s definicijom obitelji.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Kad pogledam tko to zapravo želi izbaciti dijete iz definicije obitelji, nekako se samo po sebi nametne da se radi o ljudima kojima je zapravo to dijete najveći neprijatelj.
Nije njima neprijatelj niti fašizam niti ustaštvo niti neki tobožnji fundamentalizam niti se oni bore za ikakva ljudska prava, a ponajmanje za prava djeteta.
Njima je neprijatelj upravo to maleno dijete.
Najprije bi ga, ako je ikako moguće, ubili tek začetog, u nekom od stadija razvoja koje medicina tek imenuje različitim nazivljem, ali se radi o istoj, neponovljivoj i jedinstvenoj ljudskoj osobi.
A ta masovna smaknuća po bolnicama bi nazivali zdravstvenim uslugama, vičući kako se radi o tzv. reproduktivnim pravima žene.
Ti isti mrzitelji djeteta, nazivaju to isto dijete agresorom na tijelo žene. A da ga ponize do kraja, oduzimaju mu čak i ono najtemeljnije – da se naziva čovjek, nazivajući ga ‘nakupinom stanica’, ‘potencijalom’, ‘biološkim materijalom’.
Ti veliki samoproglašeni zaštitnici djeteta zamrznuli bi ga na -196, zaustavili mu život u prirodnom razvoju zamrzavanjem u krio dušiku, poredanima po troje u slamčicama u hipertehnološkim koncentracionim logorima. A kad ostane zamrznut u nekom od kontejnera, nakon što su roditelji zadovoljili potrebu za ‘jednim djetetom’, pa se više po njega ne vraćaju, za njega više nikog od njih više neće biti briga.
Da ga još više ponize i razvlaste čak i od prava na pripadanje obiteljskoj lozi jednog od roditelja, unaprijed mu otimaju biološkog tatu, svodeći ga na predmet koji će zadovoljiti nečiju potrebu da ‘ima dijete’, a njegovog biološkog oca na ‘donatora sjemena’ koji se odriče tog istog djeteta za naknadu od stotinjak kuna.
Može li niže? Može li odvratnije?
Ah ti veliki zaštitnici djece!
Ako i prođe kroz ovaj monstruozni špalir njihove ‘ljubavi i skrbi za djecu’, tada ga čekaju nakaradni obrazovni programi natopljeni rodnom ideologijom, gdje bi se poigravali s njegovom spolnošću i djetinjstvom, uništavajući ih lektirama s pornografskim sadržajima, radionicama na kojima bi trebao vježbati izgovarati da je muškarac s vaginom ili da se uči braniti od poznatog napadača – roditelja.
Tu ga čekaju ovi isti koji su nosili transparente za njegovo legalno smaknuće u nekoj od bolnica, ali sada kao prvi odgojitelji. Njih naravno smeta da roditelj bude prvi odgojitelj. Prvi odgojitelj treba po njima biti totalitarna sekta kojoj pripadaju.
Iz takvih krugova koji bi pisali definicije obitelji i štitili prava djece, doći će i takva pravobraniteljica za zaštitu djece koja će toj istoj djeci poručiti da je najbolje da pobjegnu iz svoje domovine.
Da stvar bude svirepija, u politici će se usred poplave agresije na dostojanstvo ljudskog života, uz već poznate koncesionare, pojaviti oni koji će tom istom djetetu poručiti kako ih je zapravo briga za njega, jer njih ne zanimanju ‘svjetonazorska pitanja’, već ih zanimanju ozbiljnije teme, kao npr. izgradnja Pelješkog mosta.
Kad sve ovo podvučeš, nije niti čudo da u definiciji obitelji smeta baš – dijete. Ne smeta nitko drugi doli dijete. Jer kad izbaciš dijete, onda obitelj može biti bilo tko i bilo što. A osobito oni koji su za svoj životni stil izabrali onaj koji je nespojiv s reprodukcijom.
Zato smeta dijete.
