“Premijer ne razumije, njegov mlađahni ministar ne razumije. Njegova rata kredita, prosječna nastavnička plaća. Ministrica ne razumije. I onda se rodi taj jedan pokret, jedan ponos nastavnički, ujedine se nastavničke grupe, snaga koja je puno veći od nemuštih sindikalnih vođa, jedan val pozitive. Snaga puno veća od pojedinačnih sitnih zadjevica po zbornicama i pritiska većine nad manjinom. Neki ne razumiju. Ja radim. I razumijem. Podržavam iskrenu i pravednu borbu učitelja i nastavnika za njihov dignitet. Podržavam prosvjed nastavnika u ponedjeljak!
Koeficijenti su uredba vlade. Nek razgovor o njima počne odmah. U ponedjeljak. Ja ću raditi. I ponedjeljak, utorak, srijedu. Čekat ću povratak svih mojih učenika u razrede. Moramo se do kraja upoznati, moram im dati korijene i krila, moram im pokazati što sve oni mogu, moram im pokazati kako da razmašu krilima i nadrastu me. Jer ja sam učitelj i vjerujem u čuda!”, ističe Lidija Blagojević, profesorica matematike i informatike u osječkoj gimnaziji, koautorica informatičkog udžbenika za 1. razred gimnazije.
Komentar profesorice Lidije Blagojević o štrajku i prosvjedu prenosimo u cijelosti:
Što mi je na umu, pita FB? Što mislite, što mi je na umu? Zbog čega od 10. listopada i početka štrajka nosim knedlu u grlu?
Ja sam gimnazijska profesorica, već dvadeset pet godina ritam mojih dana kuca u ritmu školske godine, svaki moj rujan, listopad, studeni pa prosinac, svako prvo, pa drugo polugodište obilježeno je dragim žamorom mojih učenika i ritmom koraka hodnicima moje drage škole. I tako godina teče.
Sve ostalo u životu podređeno je mome poslu, mome rasporedu sati. Kao i kod svih onih koji rade u smjenama. Kao i kod svih onih koji predanim svakodnevnim radom zarađuju svoj kruh. Obitelj, prijatelji, moje aktivnosti u udruzi U ime obitelji, klapa, zbor, sve mora čekati u redu i ovisi o mojim smjenama, od 8 ili do 19:05.
Moja radna soba puna je udžbenika, priprava, radnih listića, hard diskovi mojih računala i virtualni diskovi mojih korisničkih računa puni su pisanih provjera, vrednovanja, oglednih sati za studente, zadataka za natjecanje, projekata, predavanja, radionica, nacrta udžbenika koje sam napisala. Unatoč svom tom manje više nevidljivom radu, najbolji i najkvalitetniji dio moga dana jest onaj u učionici. Je li lako? Nije. Jesam li uspješna i zadovoljna? Ne uvijek koliko bih željela. Jesam li dovoljno plaćena? Naravno da nisam. Ali, ti mladi ljudi, trenutno petnaestogodišnjaci i šesnaestogodišnjaci koji tek kreću u život, oni nisu samo moj posao. Oni su dio mog života. I ja njihovog. Kakva energija, kakva odgovornost, kakva snaga!
Bilo je štrajkova i do sada, imam ja utakmica u nogama, bila sam član sindikata, štrajkala sam i ja, izišla sam iz sindikata razočarana načinom rada (nerada) sindikata, lošom klimom koja je vladala. I onda dođe ova godina, ovaj štrajk. Odmah ću vam reći, nisam u štrajku. Radim, odnosno pokušavam raditi. Pitate se zašto? Ove godine imam osam novih razreda, sve nova djeca, ne poznajem ih još sve, previše kratko smo se družili, reforma krenula, puno novih izazova, puno novih obaveza, kakav štrajk, nemam ja vremena za gubljenje, raditi se mora!
A plaća? Nedovoljna za ovoliko truda ali raditi se mora. U školi i za školu, škola za život i život za školu mislim si ja, profesor savjetnik u drugom mandatu. Moji učenici to očekuju i zaslužuju, moja domovina to očekuje i zaslužuje. Raditi se mora i neću štrajkati jer se ne slažem s politikom prosvjetnih sindikata koji su šutjeli kad su se mijenjali pravilnici, kad su nam se povećavali opsezi poslova, kad se nastavnicima, posebno informatičarima enormno gomilao neplaćeni posao. Raditi se mora.
I tako ja radim ili pokušavam raditi a pritisak raste, vlast šuti, ne želi razgovarati, ne čuje nas! Kalkulira se, čeka, spominju osnovice a zaboravljaju koeficijenti. Dani se gube, tjedni se gube, oni krasni tjedni u listopadu i studenom kad se u školi najkvalitetnije radi.
Premijer ne razumije, njegov mlađahni ministar ne razumije. Njegova rata kredita, prosječna nastavnička plaća. Ministrica ne razumije. I onda se rodi taj jedan pokret, jedan ponos nastavnički, ujedine se nastavničke grupe, snaga koja je puno veći od nemuštih sindikalnih vođa, jedan val pozitive. Snaga puno veća od pojedinačnih sitnih zadjevica po zbornicama i pritiska većine nad manjinom. Neki ne razumiju. Ja radim. I razumijem. Podržavam iskrenu i pravednu borbu učitelja i nastavnika za njihov dignitet. Podržavam prosvjed nastavnika u ponedjeljak!
Koeficijenti su uredba vlade. Nek razgovor o njima počne odmah. U ponedjeljak. Ja ću raditi. I ponedjeljak, utorak, srijedu. Čekat ću povratak svih mojih učenika u razrede. Moramo se do kraja upoznati, moram im dati korijene i krila, moram im pokazati što sve oni mogu, moram im pokazati kako da razmašu krilima i nadrastu me. Jer ja sam učitelj i vjerujem u čuda!
