Prenosimo otvoreno pismo Ljilje Vokić, bivše ministrice prosvjete i športa i bivša ravnateljice VII. gimnazije, o odnosu Hrvatske prema Mađarima:
“Nigdje ne piše da se narodi, a pogotovo njihove vlasti moraju voljeti. Al’ bome učeni smo od prastarih vremena, da se trebamo poštivati međusobno i uvažavati. I biti zahvalni!
Sjećajući se vremena, kad sam obnašala dužnost ministrice prosvjete u Vladi RH sa zahvalnošću konstatiram sljedeće: Niti jedna država na svijetu ne pruža hrvatskoj manjini u svojoj zemlji tolika prava kao Mađarska hrvatskoj nacionalnoj manjini. U Mađarskoj su za vrijeme Domovinskog rata sve granice bile otvorene za različite vrste pomoći hrvatskom izbjegličkom narodu iz Baranje i šire. Učenicima prognanicima su dane na korištenje školske zgrade, gdje se u Šiklošu i Mohaču nastava redovno odvijala na hrvatskom jeziku, a profesori i obitelji uredno bili smješteni u tim i drugim mjestima. Osobno sam posjetila te škole i bila zadivljena toplinom mađarskog naroda prema našem narodu. Bila sam čak i na jednoj maturalnoj zabavi tamo organiziranoj i stoga ne mogu razumjeti gorčinu s kojom se govori o Mađarskoj.
1996. godine zajedno s tadašnjim premijerom Mađarske gosp. Đulom Hornom otvorila sam u Budimpešti Hrvatski školski centar u kojem i danas djeluje hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. I sve to plaća mađarska država. To nigdje i nitko drugi ne pruža hrvatskoj manjini, da ne govorim o Pečuhu i drugim mjestima gdje se hrvatska manjina potpomaže u njegovanju svog jezika i kulture u školama, čak i na Sveučilištu se studira hrvatski jezik. Svugdje drugdje u svijetu počevši od Europe i šire iz Ministarstva obrazovanja RH ide plaća učiteljima, koji poučavaju djecu hrvatskom jeziku i kulturi. Neke bogate zemlje djelomično pomažu kulturna društva, a u Hrvatskoj sve manjinske škole plaća država pa i onima koji nam ne plaćaju. Iz svih navedenih razloga nedopustivo je obrušavati se na jedan prijateljski narod.
Korištenje tih nesretnih izbjegličkih skupina za javni obračun vezan za INU-Mol. Pa postoje Zakoni, koji to rješavaju, Međudržavni ugovori i dr. Pa i gosp. Milanović htio je zaštititi državljanina RH. Da se razumijemo, neprimjereno je vremenu te stvari rješavati. U borbi za vlast sve je dopušteno ili ipak nije?
Regnum regno non praescribit leges. Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje Zakone, stara je latinska poslovica, te se žica na mađarskoj granici ne bi trebala koristiti u predizborne svrhe. Kad sam premijera Milanovića vidjela kako žustro korača britanskom premijeru Cameronu pomislila sam: “Ha, evo ga, sad će i prema njemu biti hrabar i pitati zašto je tunel ispod La Manche zatvoren za izbjeglice”. E to se nije dogodilo, susjedi su draži i bliži.
Nezahvalnost prema dobročiniteljima veliki Dante smjestio je na dno pakla. Osim siromaštva, kontejnera, niskih plaća još i bespotrebni međunarodni obračun. Zašto? Ako čovjek nije u stanju vladati situacijom, neka ne ulazi u tu situaciju. Uistinu osobe, koje obnašaju visoke dužnosti bi trebale biti primjer uljuđenog ponašanja. Zašto to nije tako ima više odgovora. Ne podcjenjujući ničiju pamet neka svatko sam zaključi.
Kaže Meša Selimović: „Zbog vlasti se ubija, umire i gine“. Nema mudre ni pametne vlasti. I najrazboritiji na vlasti izgube razum”, zaključuje svoje pismo Ljilja Vokić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa