Dok se unutar dijela hrvatske javnosti percipira kao besmisleno kopanje po ranama i nepotrebno politikantsko uznemiravanje duhova prošlosti, uz prigodne mantre o prepuštanju povijesti povjesničarima koje svjedoče tek o nerazumijevanju važnosti usvajanja lekcija iz prošlosti za pozicioniranje društva spram izazova nadolazećih vremena, važnost procesa lustracije prepoznata je kod većine postkomunističkih zemalja srednje i istočne Europe – osim u Rusiji, Bjelorusiji, te među državama bivše Jugoslavije s izuzetkom Makedonije.
Modeli lustracije u europskim zemljama
U razdoblju nakon raspada komunističkog bloka 1990./1991. na europskom kontinentu zaživjelo je nekoliko različitih modela lustracije. Svima je zajednički krajnji cilj – razjašnjenje (lat. lustrare – osvijetliti) razdoblja komunističkih režima kako bi se odbacivanjem totalitarnih obrazaca i uklanjanjem kompromitiranih kadrova iz javnih i državnih institucija načinio iskorak u civilizacijskom smislu i osigurali uvjeti za nesmetan razvoj demokracije, višestranačja, transparentnosti i antikorupcijske klime. U pogledu odnosa prema predmetu lustracije, oni variraju od revanšističkih obračuna s ideološkim protivnicima do umjerenjačkih pokušaja konsolidacije mladih demokracija na retorici nacionalne pomirbe.
Njemački je model najuspješniji i najbezbolniji model purifikacije
Zahvaljujući ekonomskoj snazi i kapacitetima da u potpunosti nametne skrbnički odnos prema sjedninjenom istoku zemlje, nekadašnjem DDR-u, odnos Njemačke prema komunističkoj prošlosti predstavlja najuspješniji i najbezbolniji model purifikacije.
Kada se pokazalo da test probacije ne može dati željene rezultate i u kratkom roku prilagoditi pripadnike istočnjonjemačkog represivnog aparata i pravosuđa visokim demokratskim standardima Zapada, vlasti su posegnule za umirovljenjima i oduzimanjem političke snage bivšim komunističkim kadrovima, uz pokretanje sudskih postupaka protiv istaknutijih ličnosti. I danas Njemačka ulaže znatna financijska sredstva u raščišćavanje kontroverzija istočnonjemačkog represivnog sustava. O tom svjedoči podatak kako se na ured koji se bavi rekonstrukcijom pronađene dokumentacije tajne policije Stasi, deponirane u 16 000 vreća, odvaja čak 100 milijuna eura godišnje.
Pribaltičke zemlje
U pribaltičkim zemljama lustracija je 90-ih promatrana kao instrument uklanjanja “sovjetskog okupatora” iz političkog života osamostaljenih republika, što je u Latviji rezultiralo i svojevrsnim nametanjem kolektivnog krimena u vidu onemogućenja automatske dodjele državljanstva etničkim Rusima doseljenima nakon 1940. godine, smatranima stupom starog režima. Iz sličnih motiva je lustracijske zakonske akte prihvatila Ukrajina 2014. godine. Nakon smjene Janukovičeve administracije i ruske aneksije Krima, čišćenje državnog aparata i javnog prostora od elemenata komunizma stavljeno je u službu poništavanja ruskog imperijalizma vođenog pod krinkom sovjetizacije, danas manifestiranog u formi Putinove Rusije.
Češki model
Primjer postojanja odlučne i beskompromisne političke volje za potpunom neutralizacijom nasljeđa predstavlja češki model lustracije.
U Češkoj je razdoblje između 1945. i 1990. obilježeno izrazito negativnim tonom zbog rigidnog socijalizma i tragičnog gušenja Praškog proljeća, što je dalo široku podršku naroda izabranim demokratskim vlastima. Nakon transformacije 1991. godine, karizmatični lider Vaclav Havel zagovarao je upoznavanje javnosti s tamnom stranom čehoslovačkog režima, prokazivanje i procesuiranje odgovornih za kršenje ljudskih prava i suzbijanje demokratskih inicijativa, te micanje dužnosnika i službenika represivnog i pravosudnog sustava sa svih razina na kojima su mogli utjecati na društvo i politiku.
Mađarski nedostatak političke volje
Blaži oblik lustracije provela je susjedna Mađarska. Nedostatak jasne političke volje 90-ih i općenito slaba osvještenost javnosti oko potrebe za sustavnom lustracijom po češkom modelu rezultirali su time da su mnogi elementi starog aparata preživjeli demokratske promjene i nastavili obnašati odgovorne društveno-političke funkcije.
Mađarska javnost bila je neugodno iznenađena otkrićem iz 2002. kako je premijer Peter Medgyessy kao časnik protuobavještajne službe bio važan čimbenik represivnog sustava. Opća pasivizacija javnosti i političkih elita po pitanju suočavanja s prošlošću, u određenim aspektima, imala je za posljedicu sadašnje stanje gdje su propusti u sankcioniranju grijeha komunizma prouzrokovali slabljenje potencijala demokratskog razvoja države, čega su odraz aktualne polu-autokratske tendencije premijera Viktora Orbana i snažan utjecaj radikalnih političkih opcija s demokratskim deficitom.
Poljski Institut narodnog sjećanja
Sličnim načelom ostavljanja prošlosti za sobom, vodila se i Poljska do 2007. godine. Lustracijski akti usvojeni sredinom 90-ih izglasovani su u znaku nacionalnog pomirenja i oprosta. No, pokretanjem Instituta narodnog sjećanja 2007. godine, ustanove čija je funkcija poticanje, nadzor i promoviranje lustracijskih postupaka, situacija je dobila novu dimenziju.
Institut je pokrenut na inicijativu braće Kaczynski, lidera tada vladajuće konzervativne i izrazito antikomunističke stranke Pravo i Pravda (PiS). Tijekom kasnih 2000-ih Institut je plijenio pažnju medija i često bivao predmetom optužbi na račun kršenja ustavnih odredbi i zloporabe u obračunu s političkim protivnicima na ljevici, zbog čega je u International Herald Tribuneu okarakteriziran “ludim makartizmom iz 1950-ih na poljski način”. Osjetljivost javnosti po pitanju lustracije dodatno je senzibilizirana nakon niza saznanja kako je poljska komunistička policija izrađivala lažna izvješća kako bi preko plasiranih dezinformacija kompromitirala ugled stanovitih pojedinaca koje je smatrala opasnima.
Upitna vjerodostojnost arhivalija, naime, stvorila je među Poljacima stanovit otklon prema objavi građe zbog mogućnosti da u eventualnoj stigmatizaciji i javnom diskreditiranju ne stradaju potpuno nevine osobe.
Svaki model lustracije rezultira rastom povjerenja javnosti u institucije državnih vlasti
Bez obzira na činjenicu da su prakse provedbe lustracije specifična stvar svake pojedine zemlje, rezultati istraživanja Romana Davida objavljeni u studiji Lustration and Transitional Justice: Personnel Systems in the Czech Republic, Hungary, and Poland, ukazuju na činjenicu kako su sve rezultirale konkretnim rastom povjerenja javnosti u institucije državnih vlasti te time dale nezamjenjiv doprinos u izgradnji društva na zdravijim i transparentnijim temeljima.
Kriteriji Vijeća Europe optimalan su putokaz u lustraciji
Ako bi se postavilo pitanje kakav model lustracije bi europska zajednica država predložila Hrvatskoj, vrlo vjerojatno bi prijedlog u bitnom bio sličan savjetima Venecijanske komisije Vijeća Europe izdanima na zamolbu makedonskog Ustavog suda od 7. rujna 2012. godine, upućenu povodom uvođenja zakonske odredbe o lustraciji.
Sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, te sadržaju rezolucija Vijeća Europe br. 1096. i 1481. o potrebi osude zločina totalitarnih komunističkih režima, Venecijanska komisija je okvirne smjernice koje bi trebalo imati u vidu prilikom formuliranja zakona o lustraciji sažela u sljedeće četiri točke, bazirane na poštovanju europske tradicije pravne države i na načelu pravičnosti.
Prvo, primjena lustracijskog zakona mora biti strogo definirana u pogledu vremenskog trajanja. Temeljna svrha ograničenja proizlazi iz potrebe da se mladim demokracijama osigura stanovito razdoblje u kojemu će državne institucije biti lišene svih onih elemenata za koje postoji opravdana sumnja da bi mogli kočiti razvoj pravne države i konsolidacije pluralističkog poretka. Osveta ne smije prevladati nad razumnom zaštitom demokratskih standarda, jednako kao što lustracija ne smije biti čin političkog ili ideološkog obračuna, ili stigmatizacije političkih protivnika poradi čistog pragmatizma. Vremensko trajanje zakona primarno ovisi o mogućnostima glede izgradnje funkcionalnog pravnog, policijsko-sigurnosnog, obrazovnog i upravnog sustava u zemlji koja zakon usvaja kao sastavni dio zakonika.
Drugo, lustracija se odnosi samo na fizičke osobe unutar državnog aparata i javnih institucija, budući da je osnovni cilj procesa skinuti s pozicija političkog utjecaja i vlasti osobe kojima se ne može vjerovati da bi svoju profesionalnu dužnost obavljali potpuno u skladu s demokratskim standardima. Lustracija se ne odnosi na aktivnosti u privatnom sektoru.
Treće, povezanost s režimom, bilo u svojstvu službenika ili suradnika, trebala bi biti dokazana valjanom sudskom procedurom, uz poštivanje prava osobe zahvaćene lustracijskim postupkom i poštivanje presumpcije nevinosti.
I četvrto, sugerira se kako bi se objave imena i prezimena osoba za koje se utvrdi da su svojom aktivnošću doprinosile totalitarnom režimu, ali i kršenju elementarnih ljudskih prava žrtava, trebale objaviti tek po pravomoćnoj ocjeni suda. Komisija, naime, predlaže da se javno objavljuju imena ako se procijeni kako je to od interesa javnosti, s obzirom na posljedice koje bi uslijedile po reputaciju dotične osobe.
Ima li lustracija smisla nakon 25 godina?
I dok sugestije Venecijanske komisije, s humanističkog gledišta, ostavljaju prostor tomu kako su moguće iskrene preobrazbe u glavama dojučerašnjih zagovaratelja totalitarizma i presije, iluzorno je vjerovati kako je nastupom demokratske tranzicije 1991. moglo doći do masovne transformacije u svijesti tisuća pojedinaca, budući da dubinske i kapitalne povijesne mjene i smjene trendova nastupaju isključivo smjenom generacija.
Teorija političke promidžbe, naime, uči nas kako se stari okamenjeni stavovi jako teško ili nikako mijenjaju. O tomu se, kroz proteklih 25 godina, hrvatska javnost imala priliku učiti na teži način – na vlastitim leđima, suočavajući se s prežitcima socijalističkog sustava u svakodnevici.
Smisao lustracije nakon 25 godina ignoriranja i skrivanja pod tepih nije, dakle, u fizičkom kažnjavanju i selektivnoj osveti nad pojedincima, ili u čuvanju ustavno-pravnog poretka od komunističkog prevrata, već u definiranju okvira kojim se društvo jasno kritički određuje prema pojavnostima koje nisu kompatibilne s europskim putem i koje ne mogu predstavljati orijentacijski okvir za snalaženje u modernom transparentnom i vrlo kompetitivnom okruženju.
Štoviše, osvetnički lov na pripadnike komunističkog režima i njihove pomagače bilo bi izravno kršenje moralnog načela oprosta i “okretanja drugog obraza”, te samim tim negiranje katoličke orijentacije hrvatskog naroda u vrijednosnom smislu.
U kolikoj je mjeri odbacivanje jednog nedemokratskog i represivnog vremena, čega je lustracijski proces samo jedan segment, značajno danas govori nam jednostavna činjenica kako se mladi u potrazi za samoostvarenjem upućuju upravo u zemlje koje nisu opterećene socijalističkim nasljeđem.
Jednostranački kompartijski sustav, sukladno svojoj prirodi, kroz pola stoljeća postojanja generirao je korupciju i nepotizam, gušenje poduzetničkog duha, nezainteresiranost građana za odgovorno ponašanje prema društvu i zalaganje za prava koja im pripadaju, te potpunu ovisnost o političkoj nomenklaturi i manjak transparentnosti – posljedica čega jest nedostatak građanske svijesti, manjak vizije i inicijativnosti, te stanje zakržljalosti nacije koja se izjedena navedenim negativnostima ne može uzdići van okvira etničkih antagonizama i identitetski formirati u nekom drugom pravcu koji će biti više sinergijski i stvaralački usmjeren, te konstruktivniji od pukog baziranja nacije na distanciranju od Srbije i Beograda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa