Prema podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa čini se da su autori imali ozbiljnih problema s prostorno-vremenskim kontinuumom. Prema navedenim podatcima neke žrtve su stradale prije svog rođenja, a neke se još nisu niti rodile. Nasuprot tome druge navodne žrtve su stradale desetljećima prije Drugog svjetskog rata. Neki su stradali desecima, stotinama pa i tisućama kilometara daleko od Jasenovca. Neki nisu stradali, već su prema autorima popisa nestali. Dok su jedni navodno nestali, drugi su nastali i to u višestrukim izdanjima, ali svi su se našli na jasenovačkom popisu.
U trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa ima nešto manje od 1.800 navodnih žrtava kod kojih se u rubrici „način smrti“ navodi da su nestali. Kod još nešto malo manje od 1.000 drugih navodnih jasenovačkih žrtava se u napomenama također alternativno navodi da su nestali. Sveukupno to je tek malo manje od 3.000 navodnih žrtava nejasne ratne sudbine. Nestati se može na razne načine pa bi se tako primjerice moglo raditi o bjeguncima iz logora, puštenima, ubijenima od četnika, partizana ili stradalima u partizanima ili četnicima. Naravno upitno je jesu li neki od nestalih uopće i postojali. Nestali po definiciji znači da im se ne zna sudbina pa tako ni eventualno mjesto, vrijeme i okolnosti stradanja. Međutim, stručnjaci iz Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac mogu riješiti čak i takve enigme i u tome ih ne može omesti ni vrlo malen broj do sada nađenih zemnih ostataka koji je u totalnom neskladu s 80.000 ili 700.000 navodnih žrtava. Kod nestalih su u ogromnoj većini Srbi. Među tim nestalim Srbima ističe se jedna grupa od 11 mlađih žena koje su prema navodima iz napomena jasenovačkog popisa nestale na žetvi u Bosni. Sve su navodno iz dva susjedna sela iz okolice Pakraca u zapadnoj Slavoniji i sve su istih ili približno istih godina. Ono što je tipično za alternativnu stvarnost je da je njih deset navodno stradalo 1942., a jedna od njih Boja Katić 1943. godine, međutim u napomenama kod Jele i Jagode Marin prema starijem izvoru podataka navodi se da su i one stradale 1943. godine. Znači li to da su bile dvije bosanske žetve s nestajanjem? To bi bilo realno jedino u alternativnoj stvarnosti. Vjerojatna je verzija da je tijekom vremena bilo sudbinskih zahvata u podatcima tj. kreiranja cijele grupe papirnatih žrtava. Druga zanimljivost u ovom slučaju su tri nestale Jagode, sve rodom iz istog sela Gornja Obrijež, istih ili gotovo istih godina starosti i imena očeva u već prepoznatljivom XXXO stilu. To su Jagoda Đurđević (1921., otac Steva), Jagoda Katić (1922., Savo*/Sava) i već prije spomenuta Jagoda Marin (1922.*, Božo*/Boža). Uz ove tri nestale Jagode na jasenovačkom popisu su još dvije Jagode istih godina rođenja (1921.), obje iz okolice Pakraca, pri čemu je jedna Jagoda Tutuk iz istog sela Gornja Obrijež, a druga Jagoda Komlenac iz obližnje Dereze. Kod ove dvije Jagode ne piše da su nestale već da su ubijene 1942. godine. Kolika je vjerojatnost da u jednom malom selu bude nekoliko Jagoda rođenih iste godine, da sve stradaju iste godine, u istom logoru, a da većina njih nestane tijekom žetve u Bosni? Nemjerljivo mala. Osim u alternativnoj stvarnosti gdje svaki komesar ima ovlasti krojiti sudbine po principu deus ex machina. Dodatnom dubinskom provjerom od pet Jagoda za njih tri (Đurđević, Katić i Komlenac) nisu nađeni nikakvi podatci koji bi potvrdili da se uopće radi o stvarnim osobama. To naravno automatski ne znači da možda nisu postojale, već samo da nema dostupnih podataka, ali i to je vrlo indikativno. Osim toga kod Jagode Komlenac navodno rođene 1921. godine u napomenama jasenovačkog popisa navodi se da je rođena 1879. godine, znači da je čak 42 godine starija. U tom slučaju radi se o razlici od dvije generacije koja ne može nastati tijekom znanstvenog prikupljanja i obrade identifikacijskih podataka. Prema prikupljenim podatcima može se zaključiti da su vjerojatno za vrijeme rata nestale Jagoda Marin i Jagoda Tutuk, premda se primjerice za potonju u jasenovačkom popisu ne navodi da je nestala već da je ubijena 1942. godine u Staroj Gradiški. Jedna iz grupe navodno nestalih na žetvi u Bosni je Jela Marin s dvojbom oko godine rođenja (1924.*/1921.,) imena otca ( Božo*/Boža) i mjesta stradanja (Stara Gradiška*/Jasenovac,/nestala). Za pretpostavljene sestre Jagodu i Jelu Marin mogu se pronaći podaci, premda različiti u detaljima, ali koji ipak indiciraju da su vjerojatno zaista postojale, ali i da su u nepoznatim okolnostima stradale tijekom Drugog svjetskog rata. Ostale navodno nestale na žetvi u Bosni su Jela Bunčić (1924.*/1921, otac Stevan*/Stevo), Ana Bunčić (1924., nije navedeno ime otca), Ana Katić (1925., Savo*/Sava), Boja Katić (1923.*/1924., nije navedeno ime otca), Bosiljka Bunčič (1925., Janko), Dušica Ivanović (1921., nije navedeno ime otca) i Stojanka Bunčić (1908., Milan). Ova potonja jedina značajnije odstupa po godini rođenja. Dva su jasna razloga zašto ovih 11 navodnih žrtava ne bi smjelo biti na jasenovačkom popisu. Nestalima se ne zna sudbina pa možda i nisu stradali u ratu. Prema nekim navedenim primjerima u prethodnim tekstovima ne bi čudilo da su neke od navedenih preživjele rat pa čak i da su možda neke još uvijek žive. Uz pretpostavku da je nekim slučajem istinita tvrdnja da su nestale tijekom žetve u Bosni i da to implicira da su ubijene od ustaša, a ne recimo od partizana ili četnika, opet je činjenica da su stradale u nejasnim okolnostima u Bosni, a ne u Jasenovcu. Navedeno se odnosi samo na one kojima se može dokazati da su stvarno postojale, a ne na djela komunističke imaginacije.
U jasenovačkom popisu nalazi se šestoro navodnih žrtava kod kojih se kao mjesto smrti navodi Jasenovac i precizira se da je to bilo na stratištu Feričanci. U Feričancima je tijekom Drugog svjetskog rata bilo poljoprivredno dobro na kojem su radili kažnjenici. Feričanci se nalaze desetak kilometara od Našica, a oko 90 kilometara zračne linije od Jasenovca. Prema tome Feričanci su jednako udaljeni od Jasenovca kao i Zagreb. Znači li to da bi svi stradali ili umrli u Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata po toj logici trebali biti na jasenovačkom popisu? Od petoro Židova samo za jednoga Davida Kamhija (1921., Zagreb) u Yad Vashemu postoje iskazi nekoga od rodbine pa prema tome za razliku od ostalih znamo da se radi o stvarnoj osobi. Prema iskazu brata on je 1941. godine deportiran u Auschwitz. Taj podatak se navodi i u napomenama jasenovačkog popisa, pa je prema tome poznat i autorima, ali očito je da se pod svaku cijenu želi što više povećati broj jasenovačkih žrtava. Sudeći po iskazima rodbine u Yad Vashemu ima ukupno pet žrtava koji se zovu David Kamhi. Od toga samo su dvojica s teritorija Nezavisne Države Hrvatske, a trojica iz Makedonije i njihova smrt nema veze s Hrvatskom. Od te petorice samo je David Kamhi rođen 1891. rodom iz Sarajeva umro od tifusa, ali ne u Jasenovcu, već u Staroj Gradiški. Prema srpskom Spisku žrtava rata čak je 27 različitih inačica Davida Kamhija, a od toga petorica se nalaze na jasenovačkom popisu i to kao stradali u logoru Jasenovac, a niti jedan u Staroj Gradiški. Za ostalu četvoricu Židova navodnih žrtava iz Feričanaca nema potvrde da su ikada postojali. Klarica König je navodno rođena 1910. godine. Zanimljivo da se koincidentno na jasenovačkom popisu nalazi i Karl König rođen 1910. godine i za njega nema iskaza rodbine ili podataka od neke židovske organizacije da je stradao u Jasenovcu.
Aleksandar Pollak, rođen 1896. godine, iz Virja, otac Herman, prema podatcima iz jasenovačkog popisa je stradao nepouzdano određene 1941.* godine. Prema napomenama umro je od tifusa. Prema srpskom pamfletu Spisak žrtava rata Aleksandar Polak, rođen 1896., iz Virja, otac Leopold, za vrijeme rata boravio u Bjelovaru stradao je u ožujku 1942. godine u Jasenovcu. U jasenovačkom popisu nalazi se i Aleksandar Pollak, rođen nepouzdano određene 1890.*, iz Bjelovara, otac Leopold. U napomenama se navodi podatak iz komunističkog popisa iz 1964. godine da je iz Virja. Prema podatcima najvjerojatnije se radi o klonovima, a nema potvrde temeljem iskaza rodbine ili židovskih organizacija da je neki Aleksandar Pollak stradao u Jasenovcu. U jasenovačkom popisu su dva Dragana Mautnera. Prvi Dragan Mautner je navodno iz Zagreba, rođen 1918. godine, otac Maks*. U napomenama piše da je stradao 1941. godine u Jadovnom (kod Gospića). Drugi Dragan Mautner je navodno iz Pakraca, rođen 1912.* godine, u napomenama je navedeno da je iz Zagreba i da je rođen 1918. godine. Kao ime otca navodi se Aleksandar i to je jedina razlika između ta dva „blizanca“. U Yad Vashemu se ime Dragana Mautnera spominje kao jedno od imena s nekakve liste židovske mladeži deportirane 1941. godine u logor u Koprivnici. To je nepouzdan podatak jer nije jasno tko je autor tog popisa. Prema srpskom pamfletu Spisak žrtava rata, koji je velikosrpska inačica komunističkog popisa iz 1964. godine, navodi se da je Dragan Mautner sin Maksa stradao 1941. godine u logoru, ali ne navodi se u kojem. U istom pamfletu nalazi se i Dragan Mautner čiji se otac ne zove Maks već Makso. On je navodno također stradao 1941., ali u Gospiću. Tu nije kraj ovom slučaju jer se u jasenovačkom popisu nalazi i Dragutin Maltner iz Pakraca, Hrvat, rođen 1912. godine, otac Aleksandar, stradao u Jasenovcu 1941. godine. Osim malih razlika u imenu i prezimenu identičan je „drugom“ Draganu Mautneru. U ovom slučaju su „trojica“ navodnih žrtava koji se međusobno razlikuju manje nego jednojajčani blizanci, a nema potvrde da su stradali tj. ispravnije bi bilo reći stradao u Jasenovcu. Jedna od spomenutih žrtava iz Feričanaca je Milan Miljuš, otac Đuro, navodno rođen 1907. godine u Zagrebu i stradao u Feričancima/Jasenovcu, prema samim autorima popisa nepouzdano određene 1942.* godine. U napomenama se navodi da je rođen 1917., a stradao 1941. godine. U jasenovačkom popisu nalazi se i vrlo slična žrtva Mićo Miljuš rođen 1907. godine u Cerovcu Tušilovačkom kod Karlovca. Za obje žrtve nema potvrde da su opće postojale. Jedina osoba usporedivih podataka koja se može naći je Milan Miljuš rođen 1907. godine i to baš u Feričancima, mjestu navodnog stradanja. Njegov se otac zove Đuro, ali nema podataka o smrti pa je pretpostavka da je možda stradao izvan Hrvatske ili možda da je nakon ili tijekom rata iselio.
Već su nekoliko puta spominjani Panto Đurićić rođen 1975. i Herman Switzer rođen 1969. godine, obojica prema jasenovačkom mrežnom popisu stradali u Jasenovcu 1942. godine. U taj već poznati fantastični trio stradalih prije nego što su rođeni spada i Rosa Mirić koja će tek biti rođena 3968. godine, ali ni to je nije spasilo od ustaških terminatora tj. od jasenovačkih kustosa. Iako su ovi nevjerojatni slučajevi već bili publicirani, za kustose Spomen-područja Jasenovac to su očito vjerodostojni podatci. U međuvremenu od objavljivanja ovih podataka nije se samo nekoliko puta mijenjao tj. povećavao popis, već je promijenjen i ravnatelj, ali bez ikakve reakcije. Znači da odgovorni ni pod koju cijenu, pa čak niti da budu izvrgnuti ruglu, ne žele smanjivati popis brisanjem očitih lažnjaka. Izvori za ove lažnjake su srbijanski memorandumski uradak tzv. Popisnice za utvrđivanje istine (AOISV), kako to gordo zvuči i nepogrešivi apostoli komunizma Subnorovci. SUBNOR, skraćenica od Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata, bili su komunistički čuvari revolucije. Član ste mogli postati primjerice ako ste imali dva svjedoka. Nakon poraza Titove JNA u Domovinskom ratu takve organizacije nisu prestale postojati, već su samo promijenile ime, ali ideološka ćud je ostala ista. Kao da smo u komunizmu pa kad nešto potvrde šumski akademici iz Subnora, onda nema rasprave, a srpska istinoljubivost je već legendarna. Nisu to jedine umotvorine Subnorovaca koje se nalaze u jasenovačkom mrežnom popisu. Na popisu se primjerice nalazi Vida Kovačević rođena 1910. godine, a kako se navodi ubijena je od ustaša iste 1910. u logoru Jasenovac. Znači rođena je i ubijena ne samo prije Drugog, već i prije Prvog svjetskog rata. U jasenovačkom popisu vrlo je mali postotak navodnih žrtava kod kojih se navodi i stratište, ali u ovom antifantastičnom slučaju navodi se mjesto Mlaka. Mlaka je selo nizvodno od Jasenovca, za vrijeme Drugog svjetskog rata tamo je bilo poljoprivredno dobro na kojem su radili zatočenici. Izvor ovih znanstveno „relevantnih“ podataka o Vidi Kovačević koji zorno pokazuju što je to alternativna stvarnost je naravno Subnor. Da to nije slučajnost i da Subnorovci imaju problema s godinama pokazuje i primjer Ile Brkića iz mrežnog jasenovačkog popisa. On je navodno rođen 1918*. godine, a prema mrežnom jasenovačkom popisu koji se oslanja na izvore iz Subnora ubijen je od ustaša 1914. godine. Znači ubijen je prve godine Prvog svjetskog rata. Da stvar bude još bolja, u napomenama se navodi alternativna godina, ali ne smrti već rođenja i to 1924. Takvi podatci nalaze se u mrežnom jasenovačkom popisu i oni su autorima popisa i jasenovačkim kustosima sasvim normalni. Možda bi im netko trebao reći kada je počeo Drugi svjetski rat, kada je uspostavljen logor u Jasenovcu i da je teško ubiti nekoga godinama prije nego što se je rodio.
Zanimljiv je, a prvenstveno nevjerojatan i Nedjeljko Gajić rođen 1942.* godine, a stradao godinu prije odnosno 1941. godine. Prema podatcima niti autori nisu sigurni je li to bilo u Jasenovcu* ili alternativno kako piše u napomenama u Staroj Gradiški, ali sigurni su da su ga ubili ustaše. Inače Nedjeljko Gajić je navodno iz sela Miska Glava kod Prijedora, a otac mu se zvao Jovan. U napomenama su navedene i alternativne godine rođenja 1928. i smrti 1944. te da je iz sela Kola kod Banja Luke. To su toliko različiti podatci kao da se radi o potpuno drugoj osobi. Ne treba biti sumnjičav jer kako se navodi na mrežnim stranicama JUSP-Jasenovac popis ubijenih sačinjen je „uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob“. To se dobro vidi na primjeru Neđeljke Gajić. I ona je navodno stradala u Staroj Gradiški kao i jedna od varijanti Nedjeljka Gajića, ali njen otac se ne zove Jovan kao kod Nedjeljka već Jovo, a to je ipak drastična razlika.
Prema navedenim podatcima kada bi slijepo vjerovali antifa-znanosti, moglo bi se reći da su ustaše počele ubijati nejač već i prije Prvog svjetskog rata, da su ubijali i djecu koja se još nisu rodila, a možemo sumnjati da su ustaški terminatori koristili i vremeplov kojim su ubijali i one koji će se roditi nakon Drugog svjetskog rata. Očito da ako ti vremeplovi još rade nitko nije siguran i jasenovačkih žrtava će biti sve više i više.