Jean-Michel Nicolieru je bilo 25 godina kad je pogubljen u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine
U Vukovaru je i ove godine bila Lyliane Fournier, majka hrvatskog branitelja ubijenog na Ovčari, Francuza Jean-Michela Nicoliera, kojemu je bilo 25 godina kad je pogubljen u noći s 20. na 21. studenoga, prenosi Jutarnji list.
– Puna sam emocija što sam danas ovdje na 30. godišnjicu. Prvi put su sa mnom došli unuci iz Francuske, Jean-Michelovi nećaci – rekla je Lyliane te podsjetila na činjenicu da za smrt njezina sina još nitko nije odgovarao.
– Dugo to traje. Prije tri godine doneseno je rješenje na Županijskom sudu u Osijeku protiv Spasoja Petkovića Štuke, koji je ubojica Jeana-Michela, no sad čekamo da državni odvjetnik nastavi proceduru. To znači da bi trebalo dalje provoditi istragu, a onda se može izdati tjeralica. Sada imamo samo rješenje suda u Osijeku. I u Francuskoj je sudska procedura spora – dodala je.
Nije se vratio
Tuga i ponos ocrtavali su se i na licu Sandre Rapčak, predsjednice Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, koja još traži oca Borisa. Bile su joj dvije godine kad je odveden i nikad se nije vratio.
> Majka Jean-Michel Nicoliera: “Nosio je moj križ oko vrata, rekao je ‘čuvat će me’”
> Strani dragovoljci: Žrtvovali su se za Vukovar, iako su ga znali samo s TV-a
– Danas osjećam tugu i ponos. Ponos zbog žrtve naših roditelja koji su stali na branik domovine kada je bilo najpotrebnije, a tugu zato što bismo htjeli da su doživjeli ovaj dan, da možemo s njima koračati ulicama grada, da smo doživjeli slobodu za koju su se oni borili – kazala je Sandra, koja se osvrnula i na žalosnu situaciju s potragom za nestalima.
Prioritet
– Istina je da već neko vrijeme stojimo takoreći na mrtvoj točki. U godini dana pronađe se samo nekoliko osoba, a to je žalosno. Ne mogu reći, država ulaže napore koliko može, no moramo biti svjesni da su informacije kod naših sugrađana srpske nacionalnosti i u Republici Srbiji, i bilo bi vrijeme da se te informacije dostave i podijele s nama. Iskreno, ne mogu shvatiti ljude koji o tome nešto znaju i svih ovih godina te informacije drže za sebe.
Razgovarala sam s nekoliko Srba koji su mi ispričali što se mome tati dogodilo, no kada dođemo do završnice i kada mi trebaju reći gdje su njegovi posmrtni ostaci, tada zašute. Ne mogu razumjeti da netko živi s tom istinom već 30 godina, da ga to ne muči, da mu nije proradila savjest i da nekome drugome prije svega ljudski pomogne da pronađe svoje mrtve – istaknula je naša sugovornica Sandra Rapčak poručivši da će im, dok su živi, “prioritet biti da se pronađu sve osobe nestale u ratu”.