Malić: Stereotip na raskršću

U trenutku nastanka ovog teksta oblikuje se javno mnijenje o tragediji umjetnika. Naime, konzumenti medija uživo prate ono što bi, po svemu sudeći, trebali shvatiti kao urušavanje karijere hrvatskog redatelja Dalibora Matanića. Sve to slijedi, ne zbog njegove umjetnosti, nego zbog iznenadne epifanije očiglednog: Matanić je, u nedostatku boljeg izraza uslijed oskudnih podataka o njegovom krimenu, razotkriven kao “seksualni uznemiravatelj”.

Oportunist na zalasku karijere

To je neprihvatljivo, razumijemo. Također je bjelodano kako ovaj moralni pad koji, kako sad možemo ustanoviti, traje i ubrzava se tijekom cijele njegove karijere, iz nekog neobičnog razloga nitko nije primijetio sve do nekidan. Kako Matanić još nije tresnuo o pod, ne može se tvrditi da je tek jaki prasak probudio dušebrižnice i dušebrižnike.

Što ih je točno probudilo pravi je misterij. Ostavimo ga takvim, jer za našu je temu irelevantan.

Ovdje bih samo ispravio jednu netočnost o Mataniću i ukazao na par detalja o dušebrižnicama i dušebrižnicima.

Naime Mataniću nije propala karijera, nego se našao na profesionalnom raskršću. Ne mogavši se ni uz najbolju volju ukloniti od njegove umjetničke produkcije – od filma po predlošku Damira Karakaša gdje Ličanka nastoji općiti sa svinjom, do predizbornog spota u kojem se obećava čišćenje bijelog Zagreba od bijelih čarapa, odnosno hercegovačkih migranata – davno sam zaključio kako ovaj do nekidan miljenik urbane Hrvatske nema karijeru u umjetnosti, nego u oportunizmu.

Stoga nacija ne zadržava dah zbog toga hoće li redatelj ostati redatelj, nego hoće li se oportunist uspjeti ažurirati u skladu s novim okolnostima.

Ne znam za vas čitatelju, ali ja upravo treperim od napetosti.

Dušebrižnice i dušebrižnici u formatu Index.hr-a

Matanić je oportunist i konformist čija filmografija počiva na tzv. “stvarnosnom prosedeu”. Međutim, ta “stvarnosnost” se iscrpljuje u hodu između par stereotipova nastalih između par zagrebačkih klubova i kafića, a navodno se nalazi u Hrvatskoj koja postoji par desetaka kilometara dalje.

Vratit ćemo se na to.

No pogledajmo prvo što mu jedna od egzemplarnih dušebrižnica prigovara. Čitatelji Index.hr-a kažu da je “pogodila u sridu”, a čini mi se da ću se i ja ovoga puta pridružiti mnijenju ovih dobro informiranih i moralno ispravnih ljudi. Međutim, bojim se kako autorica teksta “Zbog pijanstva se častan čovjek ispričava jutro poslije, a ne kad mu tone karijera”, nije pogodila u sridu samo Matanića.

Posrijedi je ponajprije autorica jednako “stvarnosnog prosedea” kao i Matanić. Doista, ona se drži stvarnosti kao Goran Bare mikrofona, kad primjećuje:

“Vjerojatno na ovom svijetu i nema čovjeka koji u pijanstvu nije rekao ili napravio nešto neugodno u društvu. Takvi ljudi obično bi se probudili s gorkim okusom rakije i neugode u ustima i onda se redom ispričavali svima koje su pijani uvrijedili.”

“Stvarnost” protiv stvarnosti

Ponajprije, ne znam u kakvoj to “stvarnosnoj” stvarnosti ova stvarnosna autorica mlađe generacije (kaže LOL, to ju je otkrilo) živi, ali znam iz koje nije mogla izvući motiv “rakije”, kao egzemplarnog oruđa za opijanje. Veoma malo ljudi u naše doba opija se tradicionalnom vatrenom vodom. Jasno je da to gospođica ne zna – ta ona nije, kako ćemo vidjeti, “provincijska kućanica” – ali doista:”gorak okus i neugoda u ustima” … pa to jedna piva riješi. Osim toga, zbog čega pored asortimana obojanih žestica posegnuti za rakijom babe Mare svakom normalnom posjetitelju “provincijskih” birtija ostalo bi pravi misterij

Dakle korigirajmo donekle stvarnosni prosede autorice stvarnošću samom i naglasimo kako rakija nije gorivo za seksualno uznemiravanje, van Matanićevih filmova o fikcionalnoj hrvatskoj provinciji.

No posrijedi nije nevažan detalj, ako vidimo na što ga autorica veže:

“Nakon što je Večernji list objavio svjedočenja mladih glumica i detalje o Matanićevom konstantnom seksualnom uznemiravanju, na poziv novinara javiše se sve perjanice naše javne scene – velike feministice i zaštitnice ljudskih prava. To su vam one žene koje na Facebooku pišu proglase o zaštiti kućanica od njihovih muževa bauštelaca.”

Stereotipi

Već slutim, ali nemojte me držati za riječ – ta bavimo se “stvarnosnom prozom”, dokazat ću – da je autoričina “provincijska kućanica” sasvim blizu Matanićevoj “blagajnici koja hoće na more“. Oboma je, naime, zajedničko to da su posrijedi stereotipi, po stereotipima za stereotipe.

Dakle autorica u zaštitu uzima “provincijske kućanice koje maltretiraju muževi bauštelci“. Kako smo već utvrdili da oni to ne čine zbog konzumacije rakije, imamo dobre osnove za upitati se, jesu li i “bauštelci” i “kućanice” stvarni ljudi ili također “stvarnosni” stereotipi?

Recimo samo unaprijed kako imam utisak da ova dušebrižnica o “provinciji”, “kućanicama” i “baušteli” zna jednako malo kao i o rakiji.

“Bauštelci”, naime, u pravilu ne piju rakiju nego bolja pića, jer su dobro plaćeni, a i veoma rijetko su oženjeni za “kućanice”. Građevina je tip posla gdje, na svakoj razini osim na najnižoj i najvišoj, nije uputno praviti greške, osobito uslijed alkoholnih razloga. Riječ je također o poslu plaćenom “tvrdom lovom”, jer, jasno, riječ je o poprilično “tvrdom” poslu koji danas nitko ne bi radio bez adekvatne plaće. Također, umor nakon bauštele od takve je vrste da bi i jedva punoljetna “kućanica” s anoreksijom ubila Boga u bauštelskom “seksualnom uznemiravatelju” kad bi pokušao konzumirati svoje “patrijarhalne sklonosti” dok dijele kauč pred televizijom.

Usput, bauštela je jedan od rijetkih poslova gdje čovjek zaradi poštovanje kolega samim tim što ne izbjegava posao. Nisam siguran da isto vrijedi za stanovite oblike novinarstva.

No, ne zaustavimo se među betonom i ankerima, još manje u glibu pod kašikom bagera. Kako stoji s “provincijom” uopće?

Hrvatska provincija ili nigdjezemska

Ta je stvar sasvim jednostavna: provincija bez navodnika je kvalifikacija koja vrijedi za čitavu Hrvatsku. Štoviše, ako bi stvar stavili u kontekst, po provincijalnosti i malograđanštini upravo samo Zagreb puše za vratom neupitnom prvaku Splitu.

Ako bi i sam na trenutak pao pod križem i predao se stereotipima, kao nešto najbliže “bauštelcu i kućanici” iz autoričinog kolaža označio bih par na slici. Mislim ta široka, poštena lica koja kao da su ograničena svojim četvrtastim crtama; ta slutnja stare Like i Zagorja …

Naša se autorica bjelodano ne razumije u “provinciju”, toliko smo ustanovili. Ali ona od nje ne odustaje:

“No, nisu problem susjedi koji se boje Matanića ili nekog njegovog brata po ljigavosti u provinciji. Problem su oni i one koji takvo ponašanje okreću u svoju korist i oni koji takvo ponašanje svaljuju na žrtvu. I to su, prihvatili mi to ili ne, vrlo često i žene.”

Feministice koje su oduševljene Matanićevom isprikom ponašaju se kao “susjede” “njegovog “brata po ljigavosti”. Hijerarhija stereotipa je jasna: one se ponašaju kao “Štefica&Barica” koje mirno gledaju kako Štef mlati … a ne znam … možda, Regicu?

Ispričavam se čitateljima iz hrvatskog zagorja zbog stereotipnih imena, daleko bolje poznajem dalmatinsko zagorje.

Blagajnice bez mora

Sasvim je bjelodano da ova Indexova dušebrižnica “susede” vidi sasvim ničeanski kao “porugu i bolni stid” metropolitanskim ženama.

Da parafraziramo ovog Nijemca i njegovo retoričko pitanje “Što je majmun čovjeku? Poruga i bolni stid!” u feminističkom, “stvarnosnom” ključu: “Što je suseda kućanica metropolitanskoj frajli? Poruga i bolni stid, of course!”

Tako govori ova duhom pusta Zaratustra: “Čujte me žene! Ne budite blagajnice bez mora!”

Potpuno je bjelodano da Matanić i njegova kritičarka pripadaju manje-više istom društvenom krugu. Toplo se nadam da je primordijalna juha zagrebačkih kafića i klubova iz koje se svojedobno bio konsolidirao ishlapila. Ne znam, nisam dugo bio. Ali znam dobro koliki potencijal za malograđanštinu ima. Nadam se da to sad naslućuje i čitatelj.

Poniženi i uvrijeđeni

Nadam se također da će mi čitatelj u tom smislu oprostiti i jedan trenutak subjektivnosti kad kažem kako mi se stereotipi od vrste kakvu ona i Matanić stvaraju osobito gade. To je ponajprije zbog toga što oni služe prikrivanju jednog osobitog dijela stvarnosti koji mi je blizak.

To je stvarnost onih koje se obično naziva poniženima i uvrijeđenima.

Oni njihovu stvarnost koriste kao gorivo za vlastite karijere.

Matanićeva “blagajnica”, kao i “kućanica” koju njegova kritičarka ističe kao uzor submisivne primitivnosti, prazni su poznačitelji koji skrivaju ljude od krvi i mesa, a koji čine gradivo jedine ljudske stvarnosti kakvu ja poznajem.

Njihove priče imaju potencijal za stvoriti nacionalnu književnost.

Razlog zašto ta književnost, pa ni kinematografija, ne postoje na relevantan način je to što su ih za svoje potrebe uzurpirali ovo dvoje naizgled sukobljenih intelektualnih blizanaca i njima slični. I tako to ide već preko 3 desetljeća. “Stvarnosnost” ždere stvarnost.

U tom smislu ovo je fajt koji svakako ne treba prekidati, jer u osnovi mu stoji zajednička ljubav i kompulzivna potreba. Bojim se, međutim, da će Matanić izvući kraći kraj. Ažuriranje oportunizma postalo je veoma težak sport i rijetki su srednjovječni natjecatelji koji trku mogu iznijeti do kraja, osobito ako su muškarci.

U tom smislu on će najvjerojatnije poslužiti kao kompost za klijanje i rast karijera novih oportunistica i oportunista od kojih smo jednu, uvjeren sam, upravo upoznali.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr