Vulinove izjave su, kao i Šešeljev performans sa zastavom i psovanjem majke ustaške kao da je u Frljićevoj predstavi, sjele HDZ-u i Plenkoviću kao as na desetku. Bacile su sjenu na debakl s Istanbulskom koji je proglašen uspjehom, kad su brojni predstavnici HDZ-a bili prisiljeni začepiti nos, izdati birače, i glasati onako kako gazda kaže. Vulin im je dao priliku da opet malo glume domoljube – u stvari, natjerao ih je na to, kao nedugo prije i Šešelj.
Vulin kao agent provokator
No to ne znači da se provokacije iz Srbije može i smije ignorirati, kao ni činjenicu da Srbija u dobroj mjeri i dalje kontrolira Srbe u Hrvatskoj. Prošle godine u ovo doba, nakon diplomatskog skandala kojeg je Vulin napravio u Jasenovcu – a kasnije ponovio u Šibeniku – pisao sam kako bismo ga trebali proglasiti nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, “persona non grata”, i kako bi svaka normalna država to učinila. Jer, u diplomatskim odnosima nije sve samo stvar ega: ako potencijalne nasilnike ne smjestite na njihovo mjesto, ako se date zlostavljati ili iskorištavati, s vremenom će vam to raditi svi, pa i susjedne zemlje veličine poštanske marke.
To je sad konačno i urađeno, ali s bar godinu dana zakašnjenja. Kao što se s godinu dana zakašnjenja razmišlja o povlačenju veleposlanika iz susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije. Jer, kad se nešto mora uraditi, uvijek je to bolje uraditi na vrijeme, prije nego što problem eskalira.
Dakle, tko je Aleksandar Vulin, koji je uspio (konačno!) srušiti bezumnu politiku pomirenja sa Srbijom pod svaku cijenu i bez ikakvih uvjeta koju su vodile sve hrvatske vlade do sad?
On se predratne 1990. godine kao 18-godišnjak učlanio u Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. 1994. godine partija se raspala na dvije frakcije a on je ostao u onoj koja je podržavala Slobodana Miloševića i predvodili su je Miloševićeva supruga Mira Marković, često apostrofirana kao “srpska lady Macbeth” i on osobno. Tako je nastala Jugoslovenska levica (JUL), spin-off Miloševićeve “Socijalističke partije Srbije”, a Vulin je bio glasnogovornik i zamjenik predsjednika. Kad je JUL u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije i Šešeljevom Srpskom radikalnom strankom formirao vladu 1998. godine, Vulin se isčlanio iz stranke. i osnovao “Partiju demokratske levice”.
Kasnije se ta stranka pridružuje Slobinom SPS-u, a zapaženo je da je 2003. godine organizirao prosvjede protiv uhićenja generala Veselina Šljivančanina, vukovarskog krvnika, koji je odveden u Haag. Vulin se tada sukobio s policijom zbog čega je proveo mjesec dana u zatvoru. I to je čovjek koji je borac protiv nacionalizma u Srbiji! Doduše, uglavnom hrvatskog.
2008. je formirao stranku Pokret socijalista (PS) i od osnivanja se nalazi na njenom čelu. 2011. godine su podnijeli inicijativu da se Slobodanu Miloševiću podigne spomenik, a na izborima 2012. nastupaju u koaliciji s Vučićevom Naprednom strankom Srbije, Novom Srbijom i Pokretom snaga Srbije. Nakon izbora Vulin je postao zastupnik u parlamentu, a kasnije postaje direktor ureda za Kosovo i Metohiju. U idućoj vladi postaje ministar rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja. Na istoj dužnosti je ostao i nakon izbora 2016., a potom postaje ministar obrane.
Che guevara i četništvo: antifašizam svuda
Vulin je unatoč svojim radikalnim nacionalističkim stavovima često koristio ljevičarske simbole i dok nije postao ministar često je, uz dugu kosu, nosio majice sa slikama Che Guevare kojeg je isticao kao svog idola.
O svojim prosocijalističkim i prokomunističkim stavovima rekao je, “Potičem iz vrlo ruralnih krajeva. U vrijeme kraljevine i kapitalizma u mom selu nitko se nije školovao, nije znao pisati. Onda su došli komunisti, i ne samo da su ljudi naučili pisati, nego su postali doktori znanosti, profesori, magistri, direktori”…
A nikad nije imao ni dlake na jeziku oko stvarne političke orijentacije: “Ja nisam socijalist, ja sam komunist”, govorio je. No kad je dobio ministarsku funkciju postao je veliki vjernik i pobornik SPC.
Ali kao i svi komunisti, on nije imao ništa protiv bogaćenja na račun naroda dok god je on taj koji se bogati. 2011. kupuje stan od 226.000 eura, a samo godinu dana ranije je dobio na poklon (!) stan od sutkinje novosadskog Osnovnog suda Olgice Milošević, nakon čega je taj stan prodao svom bratu Bojanu (!) za 38.000 eura. 2011. njegov brat Bojan je također od roditelja dobio na poklon četverosobni stan.
U Srbiji je Vulin na glasu kao primitivan i korumpiran političar. Kad je otkriveno da je dao preko 200.000 eura za stan kojeg nema u imovinskoj kartici, i da nema primanja kojima bi mogao pravdati taj novac, rekao je da mu je novac poklonila “tetka iz Kanade“. Kad su ga iz neprofitne udruge KRIK koja se bavi istraživanjem korupcije upozorili da nema traga tom novcu, tj. takvoj uplati iz Kanade, te kako nije valjda osobno išao po novac u Kanadu jer bi morao putovati tamo i nazad 22 puta, obzirom da je u gotovini moguće preko carine unijeti odjednom najviše 10.000 eura, rekao je, “Tko vam kaže da nisam upravo to napravio?”.
Vučić misli što Vulin govori
Vulin je zapravo nalik Šešelju, jedan i drugi su trbuhozborci svake vlasti. Šešelj je devedesetih govorio ono što je Milošević mislio ali nije smio javno reći, zbog imagea “ozbiljnog političara”, a sličnu bizantinsku igru igra i Vučić s obojicom, naročito Vulinom, koji je praktički bio njegov “ministar za Hrvate”, odnosno pacifikaciju istih. Vulin sam po sebi nije bitan, no to što je cijeli politički vrh Srbije stao u obranu njegovog prava da vrijeđa Hrvate sred Hrvatske u ime Srbije jasno govori da je politika današnje Srbije ista kao politika Srbije devedesetih, samo što danas nemaju mogućnost voditi ratove.
No zar se nije znalo i ranije tko su Šešelj i Vulin, zar se nije znalo da prvi sjedi u parlamentu Srbije, i kakva je biografija drugog? Zar se lani trebalo pitati tko ga je uopće zvao u Hrvatsku, kad ga nije zvao nitko osim Srba iz okolice Šibenika? Svi znaju kakav je, i nije se jednom tako ponašao. Kao uostalom i Šešelj: I tu je trebalo davno smanjiti razinu odnosa sa Srbijom, prosvjedovati zbog izbora ratnog zločinca u parlament, a zbog njegovih eskpada, očito dogovorenih s vrhom Srbije, povući veleposlanika na konzultacije i vratiti ga kad se Srbija počne ponašati kao civilizirana država.
Zašto se Hrvatska sve ove godine trudi oko pomirenja sa Srbijom? Zašto tek sad reagira na uvrede, prijetnje i otrovne strelice koje politički vrh Srbije upućuje prema Hrvatskoj – ne od jučer? Kako je uopće moguće da netko u Hrvatskoj ide na ruku ratnom zločincu Šešelju i dovodi u pitanje događaje u parlamentu Srbije, kad je cijela hrvatska delegacija jasno čula što je rekao i kad nitko ne spori njegov postupak? Radi ucjena izvana, ili iz drugih motiva?
Mogućnost pomirenja je propala još kad je ubijen Đinđić, jer su se tada Miloševićevi ljudi vratili na vlast, malo po malo. Isti oni ljudi koji su spriječili denacifikaciju Srbije pod izlikom da “ne želimo revanšizam“; što je nešto što smo slušali i u Hrvatskoj kad se govorilo o lustraciji. Napori Hrvatske u tom smjeru su, iako dirigirani dobrim dijelom iz EU, uglavnom promašeni jer za pomirenje nije potrebna samo politička volja na obje strane, već, što se prečesto zaboravlja, iskreno pokajanje Srbije i svijest o tome da je prouzročila ratove devedesetih. Dok takva svijest u Srbiji ne postoji, a njen razvoj sprječavaju i razne udruge civilnog društva koje sustavno izjednačavaju krivnju i tako drže Srbe u iluzijama koje će u konačnici Srbiju doći glave, takva politika nema smisla.
Srbija u EU? Bolje ne.
Europskoj uniji možda jest u interesu da Srbiju što prije prime u EU, kako ne bi pala u zagrljaj Putinu, ali Hrvatskoj nije, jer bi u tom slučaju Srbija dobila od EU brojne ustupke na naš račun, a bila bi i ponovo politički dominantna Hrvatskoj što zbog slabosti Hrvatske što zbog savezništava koje ima unutar EU.
S te strane je čak dobro da se sve ovo dogodilo, jer je valjda sad jasno da to nije smjer u kom treba ići, i da do pomirenja može doći tek kad to Srbija sama zatraži od nas. Ostaje pitanje zašto je hrvatska politika tako dugo uporno išla u smjeru poboljšanja odnosa sa Srbijom kad je oduvijek bilo jasno da s njihove strane ne postoji dobra volja niti iskrenost. Tako da je davno trebalo srezati odnose na službene, i to minimum njih.
Vladi je sve ovo što se tajminga tiče došlo kao naručeno, no neovisno o tome dobro je da se dogodilo. Ostaje pitanje zašto su sve hrvatske vlade tako dugo dale maltretirati od Srbije bez ikakve reakcije? To ostaje kao pitanje bez odgovora, jer je bilo odavno očito da Srbi samo ispituju dokle mogu ići, i da je Vulin tu da vidi dokad može provocirati Hrvate.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.