Kao da su brojni Francuzi – i ne samo oni – tek kad je katedrala Notre Dame izgorjela postali svjesni njenog značenja, makar i površno. Svedena na turističku atrakciju, zapuštena, prepuštena propadanju, ona je i prije ovog požara zapravo bila osuđena na sporo umiranje. Bez dovoljno novca za odžavanje, gotovo 900 godina stara građevina u vlasništvu države koja za nju nije marila je bila na rubu urušavanja: Požar je samo ubrzao ono što se događalo sporo i neprimjetno, i skrenuo pažnju svijeta na jednu veličanstvenu gotičku katedralu iz 12. stoljeća, iz vremena kad su ljudi činili nevjerojatne napore da bi slavili Boga, i kad su ti napori rezultirali nevjerojatnim dostignućima, a od gotičke katedrale teško da ima veličanstvenijeg.
A ona nije (samo) “kulturna baština čovječanstva”, mrtvi spomenik prošlog vremena, nego živa Crkva u kojoj su i dalje pjevali zborovi, održavale se mise. Ona nije građena da bi bila spomenikom kulture, već mjestom molitve; ona nije građena da bi je pohodili turisti, već kršćani; njena vrata su uvijek bila otvorena svima, no ona je uvijek bila kršćanska.
Kršćanstvo je u Francuskoj izgorjelo i prije katedrale
Propast kršćanstva na zapadu značila je i početak propadanja Notre-Dame, za koju danas svi kažu da je simbol Francuske kakvom nema ravnog: Eiffelov toranj, kažu, simbolizira Pariz, no Notre-Dame simbolizira Francusku. No nekako su svi to izbjegavali reći, dok je požar nije progutao. Jer, ta Francuska koju Notre-Dame simbolizira, nije Francuska bez korijena, to je kršćanska Francuska, ponosna i nekoć nevjerojatno moćna država koja je toliko toga dala civilizaciji, koja je obogatila naš svijet s toliko mnogo toga da nema uopće smisla nabrajati. U kulturi, znanosti, umjetnosti, Francuska je imala malo konkurencije sve do uspona novog svijeta, bivših kolonija, u nove gospodare planete i posljedičnog pretvaranja starog svijeta u turistički resort i utočište za Arape i Afrikance kojima je dojadila bijeda i korupcija vlastitih sredina. A danas se ta Francuska srami svoje veličanstvene prošlosti, dok se svojom prošlošću ponose oni koji nemaju čime!
“Notre Dame je naša povijest, naša književnost, dio naše psihe, mjesto naših velikih događaja, epidemija, ratova, naših oslobođenja, epicentar naših života”, izjavio je Macron. To je novo. Do sad smo mogli čuti samo kako europska povijest, književnost, psiha, kultura i životi nemaju baš ništa s kršćanstvom, kamoli katedralama. Tako bar piše u ustavu EU. Ili,ako hoćete: Ne piše. Nakon dugih debata o temeljnom dokumentu Unije, kršćanski korijeni kontinenta nisu ušli u njega.
Naša Europa je sekualarna, iako brojni pobornici sekularizma niti ne znaju što ta riječ znači, u njoj je crkva odvojena od države. Sekularna bi država trebala jednako tretirati ateizam i svaku vjeru, ne vjeru suzbijati. No u praksi je drukčije, sekularna država je uglavnom ateistička. Vjernike se nerijetko ismijava i ponižava te je medijska propaganda sustavno uperena protiv njih. Nerijetko od neukih čujemo kako bismo već kolonizirali Mars i otkrili lijek za rak da nije crkve i vjere, bez da se zapitaju zašto to onda nisu učinili Kinezi koji su već pet tisuća godina uglavnom ateisti, ili Romi. A onda, kad se dogodi ovakav požar, najednom su svi puni razumijevanja, onda je kršćansko kulturno naslijeđe ujedno i svjetsko, onda svi plaču za katedralom.
Dobro, ne svi – tu u uvijek islamisti koji likuju na društvenim mrežama, a kojih je Europa očito puna, Vučićevi Srbi koji su si zabili fenomenalan autogol, Vedrana Rudan i slični koji svoje privatne probleme projiciraju na crkvu, kojima je to tek hrpa kamenja jer ne razumiju svrhu niti značenje katedrale za kulturu i civilizaciju, obzirom da nemaju kulture niti su zapravo civilizirani. Njima je obnova Notre Damea bacanje novca, jer nisu u stanju razumjeti svrhu bilo čega što ne mogu zagristi zubima niti obući na sebe. No oni su bar iskreni, dok među onima koji će danas izraziti žaljenje ima mnogo onih koji će sutra nastaviti s istom antikršćanskom “progresivnom” politikom.
Povratak regresivnih ideologija 19. stoljeća
A brojni niti ne znaju da naše vrijeme ne prednjači u tome. Malo je poznato da je 19. stoljeće bilo izrazito antireligijsko, više nego naše, i da je karakter francuske revolucije bio primarno antikršćanski. Očekivalo se da će oslobođenje čovjeka “od okova religije” dovesti do svekolikog napretka, no to se nije dogodilo. Dogodilo se barbarstvo, pa je tako i crkva Notre Dame tada stradala – ne od požara niti od divljaka, već od građana Francuske, koji su u revoluciju krenuli vođeni idejom o pljački crkvenog, tada golemog bogatstva.
Kako znamo, “sekularna” Francuska uspostavljena nakon revolucije obilato je kršila sva prava čovjeka i građanina, kao i sve principe koje je sama proglasila, podarivši čovječanstvu riječ “teror”. Odmah po revoluciji konfiscirana su sva crkvena imanja, a slijedilo je uništenje križeva, kipova, zvona i svake kršćanske ikonografije, te uspostava “revolucionarnih i građanskih” kultova poput “Kulta razuma” i “Kulta vrhovnog bića” zamišljenih da zamijene kršćansku kulturu i tradiciju. Naravno, od “razuma” tu nije bilo ni “r”.
Vrhunac progona vjere dosegnut je 21. listopada 1793., kada je donesen “sekularni” zakon kojim su svi svećenici koji su odbili abdicirati i pismeno prisegnuti novom režimu, tj. koji su i dalje naučavali kršćanstvo, mogli biti ubijeni na licu mjesta bez suđenja, kao i oni koji su ih eventualno skrivali. Promijenjeni su i svi nazivi mjesta koja su sadržavala svece u nazivu pa je tako St. Tropez postao “Heraclee”, u maniri koju su kasnije kopirali komunisti.
Pod prijetnjom smrti ili zatvora, oko dvadeset tisuća svećenika je pristalo abdicirati i odreći se kršćanstva, predavši to u pisanom obliku pod prisilom. Šest tisuća je pristalo, ili bilo prisiljeno, oženiti se. Neki su u tajnosti nastavili obavljati svećeničke dužnosti. Do kraja zadnje dekade 19. stoljeća, oko trideset tisuća svećenika bilo je prisiljeno napustiti Francusku, a oni koji su odbili su pogubljeni. Do Uskrsa 1794., tek je nekolicina od četrdesetak tisuća crkvi u Francuskoj ostala otvorena; ostale su zatvorene, prodane, uništene ili prenamijenjene.
Revolucionarni teror
Teror je odnio između 20 000 i 40 000 života, a među ubijenima je, procjenjuje se, bilo osam posto pripadnika aristokracije, šest posto su bili svećenici, 14 posto srednja klasa (buržoazija), a ostalih oko 70 % radnici i seljaci. Od svih tih društvenih grupa, katolički kler je pretrpio najteže gubitke. Stav je većine povjesničara da je kampanja dekristijanizacije bila prvenstveno motivirana pljačkom crkvenog zlata i imanja, ali i eksploatiranjem niskih strasti u narodu od strane novih populističkih vladara.
Na katedrali Notre-Dame, na pročelju, i danas ima tragova tadašnjeg divljačkog “aktivizma”, koji bi se danas vjerojatno zvao “antifašističkim”. Toranj koji je prošlog vikenda srušio požar je srušen i tada, onaj izvorni iz 13. stoljeća, i to namjerno: onaj srušen prošlog tjedna je iz 19., kad je katedrala obnovljena. Kršćanstvo se, naime, nakon što revolucija nije rezultirala očekivanim ishodom, vratilo na velika vrata, a katedrala je obnovljena. Isto, uostalom, kao i nakon komunizma u istočnoj Europi: Sva obećanja o prosperitetu bez crkve i klera ne samo da su se pokazala lažnima, nego se pokazalo da bez svojih kršćanskih temelja naše društvo ne može funkcionirati, bar ne na human način. Bez Boga kao vrhovnog autoriteta, čovjek bi ubrzo postao apsolutnim gospodarom života i smrti drugog čovjeka, neograničavan Božjim zakonima. Od Napolena do Staljina i Madura, rezultat je uvijek bio jednak.
A ta dekristijanizacija koja je opet, nakon dva stoljeća hibernacije, uzela maha se i te kako vidi i danas na stvarnom životu, u odnosu prema ckrkvama. Neposredno pred požar u Notre Dameu, mediji su, istina vrlo stidljivo, počeli pisati o fenomenu sve češćeg vandaliziranja i paljenja katoličkih ckrvi u Francuskoj, najviše od strane žena frustriranih time što nisu muškarci (feministica) i raznih antifa-skupina potaknutih agresivnim mainstream medijima koji crkvu prikazuju slično kao Hitlerova propaganda Židove.
Tako smo dobili dvostruke kriterije, pa dok je tako stavljanje slanine na vrata džamije, možda neukusna ali ipak šala koja nikom stvarno nije naštetila, rezultirala dugogodišnjom kaznom zatvora koja je nakon niti godinu dana završila tako što je počinitelj u zatvoru ubijen od Islamista koji njima odavno dominiraju, dotle paljenje crkvi prolazi ispod radara. Radili to Antife ili Isilovci, svejedno je, svakog tjedna bar jedna crkva u Francuskoj strada.
Crkve ne moraju izgorjeti da bi bile srušene
A da bude još gore, ljudi su se okrenuli od vjere, i sve više crkvi u Francuskoj svake godine bude određeno za rušenje. Neke od njih su vrijedne, no za održavanje nema novca: Sekularna država ima preče prioritete, kao što je integracija ilegalnih imigranata. Prema izvješću francuskog senata, 2.800 crkava diljem zemlje, od kojih su mnoge stoljećima stare, bit će srušene jer će troškovi obnove premašiti budžet.
Kako broj Francuza u Francuskoj i dalje opada zbog rekordno niskog nataliteta, visoke emigracije i muslimanske imigracije, tako opada i broj katolika, koji je sada na povijesno najnižoj razini. Za mnoge gradove u Francuskoj, posebice gradove u kojima su kršćani manjina, nedostatak interesa i visoke cijene terena na kojem su crkve jednostavno ne opravdavaju troškove obnove crkava. Mnogi gradonačelnici biraju jeftinije rušenje nad skupim restauracijama. Tisuće crkava će biti srušene tijekom sljedećih godina i zamijeniti će ih ih trgovački centri, trgovine, stanovi ili tako deficitarna parkirališta. S druge strane, džamije niču posvuda. Velika džamija u Parizu nedavno je dobila moderan, potpuno pomični krov, kakav se obično nalazi samo na nogometnim stadionima.
K tome, katoličke crkve u Francuskoj nerijetko su žrtve podmetanja požara, vandalizma, skrnavljenja kipova i uništavanja euharistije. Napadi su učestali od početka godine. Crkva sv. Sulpicea u Parizu, gdje je snimljen film Da Vincijev kod, zapaljena je u ožujku. Vatrogasci i policija rekli su da je požar bio podmetnut, a to je samo jedan u nizu.
THE SAINT SULPICE IN PARIS JUST IGNITED WHILE I WAS INSIDE pic.twitter.com/40PHCZ177w
— lil g (@lili_gasparr) March 17, 2019
Vraća li se s današnjim agresivnim sekularizmom nešto od revolucionarnih vremena? Teži li se ponovo istjerivanju katolika iz svih javnih prostora, odnosno traži li se zabrana bilo kakvog javnog iskazivanja bilo kakvih uvjerenja i bilo kakvog kulturnog identiteta, identiteta koji nije vezan na seksualnost? I misle li ljudi koji oživljavaju metode i ideje 19. stoljeća stvarno da su napredni? I treba li nam uopće katedrala u 21. stoljeću, kad je ona za većinu ljudi ionako tek dio našeg naslijeđa, ali ne i dio našeg života?
Neprijateljstvo prema vlastitom kulturnom naslijeđu
Žalosno je pratiti na tweeteru Francuze: Mladi antifašisti su kao i Vedrana Rudan zgroženi što se novac skuplja za “građevinu” dok u Africi ima gladnih i onih koji nemaju pristup vodi, ili time što “prebogata” katolička crkva traži od države pomoć za održavanje katedrale, ne znajući vjerojatno da je tu katedralu, kao i ostale u Francuskoj, država davno otela crkvi a sad o svom vlasništvu ne brine. Oni su zgroženi time što nekom pada na pamet da je požar možda podmetnut, iako su samo četiri dana prije njega tri mlade muslimanke osuđene zbog planiranja paljenja Notre-Dame velikom količinom benzina. Mediji osuđuju “teorije zavjera” da je požar možda podmetnut dok istovremeno ne vide ništa spornog u tome da vlasti znaju da nije i prije nego je istraga uopće pokrenuta: Još dok je katedrala gorjela, javljeno je da je požar izbio slučajno, što je krajnje neozbiljna tvrdnja: Jednostavno, to se u ovom trenutku ne može pouzdano znati, kako je požar izbio.
I iz toga je očito neprijateljstvo prema vlastitom kulturnom i vjerskom naslijeđu, onom istom koje nam je i omogućilo da budemo tu gdje jesmo – daleko ispred Afrike, Azije i ostalih dijelova svijeta odakle se imigranti slijevaju u Europu. To je stvar pervertiranog i nerazumnog načina razmišljanja kojeg potencira današnje školstvo, koje više cijeni jeftinu i kičastu sentimentalnost od etike, sofizam od argumenta.
Činjenica je da simboli stare, kršćanske Europe postaju sve manje vidljivi, dok simboli one nove, poput gay pridea, burki, i ljudi s čudnim bojama frizure i tetovažama ili ekstremnim viškom kilograma postaju sve vidljiviji. Što uopće danas znači biti Europljaninom, osim imati isprave neke zemlje EU? U kulturnom smislu? I treba li nam uopće katedrala, ako sve više ljudi u noj vidi tek “građevinu” ili “hrpu kamenja”?
Smrt katedrala Marcela Prousta
Treba, ali kao živa katedrala, kao mjesto okupljanja kršćana, a ne kao turistička atrakcija. Najbolji odgovor na sva gore postavljena pitanja je, uostalom, dao Marcel Proust u poduljem eseju “Smrt Katedrala i obreda za koje su građene”: Objavljen je 16. kolovoza 1904. u časopisu Le Figaro.
Tada je trajala velika rasprava u francuskim političkim krugovima jer su ateisti kroz parlament progurali jednostrano ukidanje Napoleonskog konkordata i potpunu sekularizaciju Francuske Republike (što će postati zakon o razdvajanju crkve i države iz 1905., poznat kao Briandov zakon). Proust je ispravno zaključio, a to se vidi danas, preko sto godina kasnije, da će Briandov zakon u konačnici dovesti do upravo ovog do čega je doveo: Propadanja katedrala, crkvi, pa i napada divljaka i progresivnih barbara na njih – no i propadanja duha nacije.
Proust, homoseksualac i agnostik, ali koji nikada nije negirao ili se prestao ponositi svojim katoličkim korijenima i odgojem, nije mogao šutjeti. Katedrale kao obični spomenici kulture, bez tradicionalnih katoličkih obreda za koje su građene, nisu za njega imale nikakvog smisla. Koliko su se vremena promijenila od onda, koji bi to agnostik uradio danas, kamoli homoseksualac! Pišući o tome što bi bilo kad bi katedrale bile izgubljene kao nekoć antičke građevine i ponovo pronađene, on navodi:
“Postoji li vlada s najmanjom brigom za umjetničku prošlost Francuske koja ne bi liberalno subvencionirala tako veličanstven pothvat (obnove katedrala)? Ne mislite li da bi to učinilo ono što je učinio u slučaju rimskih ruševina za te katedrale, koje su vjerojatno najviši i neupitno najoriginalniji izraz francuskog genija? Uostalom, može se nekom svidjeti i literatura drugih naroda, može preferirati njihovu glazbu spram naše, njihovu sliku i skulpturu spram našu, ali u Francuskoj je gotička arhitektura stvorila svoja prva i najsavršenija remek-djela. Sve druge zemlje su oponašale našu vjersku arhitekturu, a da je nikada nisu sustigle.
I tako, da se vratim svojoj hipotezi, ovdje dolaze znanstvenici koji bi bili u stanju ponovno otkriti izgubljeno značenje katedrala. Skulpture i vitraji obnavljaju svoj značaj, u hramu se ponovno vraća tajanstveni miris, izvodi se sveta misa, a katedrala ponovno počinje pjevati”, piše Marcel Proust. “Stvari zadržavaju svoju ljepotu i svoj život samo dok kontinuirano služe svrsi kojoj su i namijenjeni”, kaže on i u žestokoj kritici razdvajanja crkve i države, koja državi omogućuje da crkvu prenamijeni u kazino ili je jednostavno sruši ako joj je održavati je preskupo, zaključuje da će taj zakon pretvoriti crkve i katedrale u beživotne objekte, nijeme svjedoke nekadašnje genijalnosti francuske nacije. Nemoguće je poreći da je bio posve u pravu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
