Marcel Holjevac: Lex Agrokor i nagodba – što nakon 10. srpnja, novi kredit ili propast?

fah

Plenković je danas slavodobitno rekao da je nagodba, makar i preliminarna i u nacrtu, “jako dobra vijest”, pohvalio je sebe i svoju vladu da su “spriječili krizu sustava” koja bi se osjetila u kontekstu turističke sezone i drugdje, pa i na državnom proračunu, hvalio je zakon kojeg je njegova vlada donijela te dobru volju i odgovornost svih u procesu – a Dalić je rekla da je sistemski rizik od nekontroliranog stečaja posve otklonjen. No, je li stvar gotova? Navodno Frank još nije potpisao, i još jedna tvrtka, no nagodba je generalno tu. Što ona nosi?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad je izglasan Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku – kolokvijalno poznat kao “Lex Agrokor”, jer je bilo posve jasno da je preko noći napisan samo radi jedne kompanije, u njemu je pisalo da postupak “Izvanredne uprave” traje godinu dana, a može se produžiti za još – tri mjeseca. Čovjek koji je zamijenio financijski i ekonomski možda stručnog, ali konfliktnog i neuspješnog Ramljaka, Fabris Peruško, zatražio je – i dobio – ta dodatna tri mjeseca.

Sutkinja zagrebačkog Trgovačkog suda Nevenka Siladi Rstić je na zahtjev Peruška u petak 6. travnja “rok za namirenje vjerovnika nagodbom” produljila za daljnja tri mjeseca računajući od 10. travnja, do 10. srpnja ove godine. Fabris Peruško je podnio sudu taj zahtjev “navodeći da su se vjerovnici sporazumjeli o bitnim sastojcima nagodbe, a dodatno vrijeme je potrebno radi usuglašavanja i dovršetka teksta nagodbe“. Nacrt nagodbe je sad predstavljen, a za finalizaciju ima na raspolaganju puna tri mjeseca.

Je li optimizam medija utemeljen?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, je li sve tako bajno? Po medijskim napisima sudeći, da, no ti isti mediji su slavodobitno pisali o “velikom interesu zapadnih banaka i fondova” koji “ponovo vjeruju u Agrokor”, da bi se ispostavilo da je jedini interes bio onaj lešinarskog fonda koji je nekim čudom velik dio cjelokupne svoje imovine uložio u kupovanje duga Agrokora u veljači i ožujku 2017., kao da su znali da se sprema “Lex Agrokor” kojim će u roll up modelu zaraditi višestruko na svakom zarađenom dolaru, a ne izgubiti ogroman novac na bankrotu korporacije, kako su vjerovali svi koji su dug prodavali. Čudo.

Po sporazumu, Agrokor – ono što je ostalo od njega – će najvećim dijelom pripasti ruskim bankama, koje bi po Ramljaku ostale bez ičeg. No one svejedno nemaju previše razloga za slavlje. U nacrtu nagodbe je na neko vrijeme zabranjeno prodavanje vlasničkih udjela, što je svakako loše za sve nove vlasnike i sve koji se nisu naplatili u gotovini do sad – oni ne mogu unovčiti svoj udio. Rusi su do sad uložili – od 2013. do 2017. oko milijardu i 400 milijuna dolara, no neki, poput bivšeg predsjednika uprave Konzuma Dragana Munjize smatraju da su oni najveći gubitnici – jer do sad nisu dobili niti kune u gotovini, a koliko će dobiti od prodaje vlasničkog udjela, i kad, je velika nepoznanica.

Vrijednost procijenjena na 20 milijardi kuna, ali… 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Savetnička kuća Alix partners, angažirana od Ramljaka, procjenjuje da Agrokor kakav je danas vrijedi 20 milijardi kuna, od čega Rusi dobivaju 44 posto vlasništva dok ostatak udjela u vlasništvu ide sudionicima roll up kredita, ostalim bankama, i dijelom i dobavljačima i ostalim vjerovnicima. No, ne samo da vlasnici neće moći prodati svoj udio neko vrijeme, već će, bude Agrokor poslovao uspješno, dio dividende ići dobavljačima za – isplatu preostalog graničnog duga, tako da vlasnici baš i nemaju neke izglede zaraditi. Ključno je da se zapravo u ovom trenutku ne zna koliko Agrokor stvarno vrijedi.

Procjena je da će oni koji su umjesto povrata duga dobili vlasnički udio u najboljem slučaju, ako Agrokor bude poslovao s vrlo velikom dobiti – što je malo vjerojatno u uvjetima agresivnog širenja njemačkih trgovačkih lanaca, prije svega diskontera Lidla i Kauflanda, i na otvorenom tržištu EU gdje nije moguće postaviti ograničenja na uvoz – vratiti 40% novca kojeg su uložili u Agrokor. Najveći dio vjerovnika je dobio vlasništvo za koje se ne zna koliko će vrijediti. Procjene su da bi, ako bi Agrokor radio izvanredno uspješno, možda kroz 10 godina mogli dobiti natrag svoj dug.

Dobavljači dobivaju osam posto vlasništva i povrat preostalog graničnog duga od 80 miljiuna eura, no povrat tog preostalog novca je uvjetan, dogodit će se tek ako Agrokor bude imao preko 350 milijuna eura godišnjeg prihoda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dobavljači su do sad Agrokora potraživali više od tri milijarde kuna po mjenicama, oko 470 milijuna eura graničnog duga – onog duga koji je fakturiran prije 10. travnja kad je na snagu stupio Lex Agrokor, ali je dospio tek kasnije – te više od 330 milijuna eura starog duga za robu. U međuvremenu im je na ime starog duga i graničnog duga plaćeno 490 milijuna eura, te dodatno 16 milijardi kuna za tekuću isporuku robe, otprilike iznos za koji se Agrokor u međuvremenu zadužio. Kritičan je bio granični dug, i sporazum oko tog dijela je očito bio ključan za rješavanje problema Agrokora.

Diplomat Peruško spram konfliktnog Ramljaka

Peruško ima drukčiji stil vođenja od Ramljaka, koji je očito bio lišen bilo kakvog smisla za diplomaciju i taktičnost. Peruško je, prije svega, vratio Ruse u igru i time iz temelja promijenio odnose snaga u vjerovničkom vijeću.

Istina, vjerojatno je mogućnost da Rusi preuzmu kontrolu nad prehrambenom industrijom u Hrvatskoj i distribucijom hrane na prostoru bivše Jugoslavija i bila jednim od razloga brzopoteznog izglasavanja Lex Agrokora: tadašnja američka veleposlanica Julieta Valls-Noyes nije bez razloga posjetila vladu 6. travnja prošle godine. I to inkognito: slučajno je ostala zabilježena na fotografijama. Nitko razuman ne vjeruje da je njen posjet Vladi baš na dan izglasavanja tako važnog zakona, i tako povezanog s međunarodnim odnosima i Rusijom, bio slučajan.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No isto tako prilično je sigurno da Peruško Ruse nije vratio na svoju ruku i da se dosta toga događalo iza kulisa, na diplomatskom planu, uključujući posjet Predsjednice Rusiji, njen sukob s Plenkovićem, a i pritisak na Ramljaka i afera sa skupim savjetnicima su vjerojatno imali i dodatnu pozadinu: poznato je da se afere ne lijepe ljudima koji inače nisu u političkoj nemilosti, s njih sve sklizne kao s teflona.

U kontekstu povratka Rusa i smjene Ramljaka, valja primijetiti da to koincidira s odmakom (dijela) hrvatske politike od dosadašnjeg militantnog antiruskog stava oličenog ne samo u odricanju legitimnih potraživanja Sberabanci, temeljem toga što su Rusi tužili RH na međunarodnim sudištima jer smatraju da je Lex Agrokor zapravo kršenje međunarodnih trgovinskih sporazuma koje je RH potpisala.

Trgovački sud promijenio igru

Prijelomna točka je, izgleda, došla prošlog mjeseca kad je Trgovački sud prihvatio zahtjev Adris Grupe i osporio sva potraživanja roll up kreditora (lešinara), te sve tražbine imatelja obveznica. Sutkinja se vodila logičnim i očitim principom da tražbine koje su već namirene ne mogu sudjelovati u nagodbi, a da roll-up znači da se stari dug zanavlja. Time je, zapravo, potvrdila da je Ramljak omogućio američkim lešinarskim fondovima privilegiran status – njima je stari dug većim dijelom već vraćen iz novog kredita kojeg su sami dali, a dobili su prava u vjerovničkom vijeću kao da im nikad nije vraćeno ništa. No to je utjecalo i na pad utjecaja dobavljala u vjerovničkom vijeću, što ih je vjerojatno približilo nagodbi.

A podsjetimo: Sberbanka, kao najveći vjerovnik Agrokora, i Todorić su u ožujku prošle godine postigli generalnu nagodbu o stand-by aranžmanu kojeg bi vjerojatno prihvatila i većina vjerovnika, a to je uključivalo odstupanje Todorića i dovođenje vrhunskog managera sa zapada, Antonia Alvareza, koji bi u ime svih vjerovnika restrukturirao i podigao na noge koncern koji – osim što je bio prezadužen zbog širenja – nije imao problema s poslovanjem, i većina kompanija u njegovom sastavu je ostvarivala operativnu dobit. Naravno, sad, nakon upletanja države, Konzum posluje s velikim gubicima koji se i dalje dijelom skrivaju od javnosti.

“Konzum kao najveći maloprodajni lanac u Hrvatskoj ostvario je bolje rezultate u odnosu na očekivanja po svim pozicijama poslovanja, prihod, marža, broj kupaca, trošak i EBITDA, što je sve rezultat intenzivnog rada u prethodnim mjesecima”, priopćila je u siječnju ove godine sad već bivša, Ramljakom predvođena izvanredna uprava – što je samo varijacija gospodarskih izvješća iz socijalističkih TV Dnevnika, kad se govorilo o tonama brodova, broju turista, i vagonima pšenice da bi se na kraju zaključilo da se posluje dobro jer gubici privrede nisu veći od očekivanih.

Od konkretnijih podataka, objavljeno je jedino da je u prvih osam mjeseci 2017. Konzum poslovao uz “negativnu EBITDA (dobit prije kamata, poreza i amortizacije) od 193 milijuna kuna”, odnosno uz gubitak od oko tristo milijuna kuna na godišnjoj razini prije poreza i kamata koje mora platiti na dug, a s tim tko zna koliko milijardi. Jer, kamate Agrokoru pojedu svu dobit već dugo.

Tko može odlučiti o sudbini Agrokora?

Gdje sad tko stoji? Navedenom odlukom suda, bez prava glasa u vjerovničkom vijeću nisu ostali samo (dijelom) lešinari, već i velik dio domaćih dobavljača kojima je velik dio duga isplaćen, pa su time izgubili glasove. Lešinarskim fondovima je ipak ostalo dovoljno potraživanja da se bez njih ne može izglasati nikakav konačni sporazum, a sad su tu i – Rusi, kao najveći pojedinačni vjerovnici.

Dobavljači su pak i dalje imali jak adut za nastavak igre – to je prijetnja prekidom opskrbe. Peruško je tu postigao mnogo kad je pomirio sve strane od kojih je svaka imala čime ucjenjivati. No s druge strane, Agrokor i dalje ne može bez svježeg novca: kredit uzet pred godinu dana od lešinarskih fondova i nekoliko banaka koje su sudjelovale u roll-up modelu treba reprogramirati za dva mjeseca, u lipnju – Agrokoru treba novi kredit, kojim će zatvoriti stari. Taj kredit nije malen – radi se o oko pola milijarde dolara. To je pak jak adut u rukama Sberbanke, koja ima svjež novac, a možda i američkog fonda. Fond pak ima hipoteku na sve što Agrokor posjeduje, vrijedniju od milijardu dolara – i može ga poslati u stečaj kad poželi.

Ima li optimizam temelja?

Zato, ma kako stvari izgledale optimistično u medijima, ništa još nije gotovo. Agrokor još uvijek stigne otići u stečaj, a tamo ga može poslati bilo tko – dobavljači ukoliko odbiju isporučivati robu, banke ukoliko odluče ne refinancirati dug, lešinari ukoliko odluče jednostavno sjesti na hipoteku…

Preživi li Agrokor, opet je veliko pitanje što će biti s njim. No sasvim sigurno neće imati ulogu kakvu je imao prije, a time niti Hrvatska neće imati ulogu u regiji kakvu je imala dok je Agrokor bio na vrhuncu i temelj gospodarstva Hrvatske. Posljedice će se, kako god se situacija rasplela, osjećati jako dugo, i neće biti pozitivne za Hrvatsku.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.