Nevjerojatno je koliko su se Plenković i njegova dvorska kamarila ustrtarili zbog jednog običnog prosjveda – a da ne govorimo o referendumu! Bilo kakvo izražavanje stava ili volje naroda je nešto čega se ovaj elitistički HDZ, nekoć stranka širokih narodnih masa, najviše boji – i to više niti ne skriva.
Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava udario je Plenkovića tamo gdje ga najviše boli – u Milorada Pupovca. I udario ga je inteligentno, Vukovarom, gdje Plenković i njegov dvorski Srbin moraju braniti neobranjivo. Kao turbo 16v injection Srbin, nabrijani nacionalist koji je karijeru napravio na srbovanju i puzajućem antihrvatstvu koje je eskaliralo toliko sporo da je praktički prošlo ispod radara, Milorad ne može i ne smije dozvoliti da „ustaše“ kažnjavaju „srpsku nejač“ za ratne zločine, obzirom da je od rata na ovamo očito usvojio tezu da Srbi nisu mogli počiniti ratne zločine u Hrvatskoj jer su se samo branili od povampirenih i nadrogiranih ustaša. I obzirom na dugo građeni narativ o hrvatskim braniteljima kao negativcima.
Najbolji premijer u svemiru, i šire
Plenković si ne može dopustiti da izgubi Pupovca. A HDZ si ne može dopustiti da za stalno postane lijevo-liberalna stranka, jer je dalekovidnijima jasno da stranka ne može dugoročno opstati izvan vlastitog habitusa: zauzima nečiji tuđi prirodni politički prostor, a svoj ostavlja nebranjen.
Plenković je problem „Penava“ pokušao riješiti onako kako je riješio problem „Milinović“, samo što se Penava ipak pokazao puno politički zrelijim, ili bar ima boljeg PR-ovca. On nije došao u Zagreb s četiri autobusa vukovarskih branitelja, već sam, i nije kritizirao Plenkovića, već je inzistirao na tome da „prosvjed nije udar na Premijera“ te dodao kako prosvjed za cilj ima pronalazak zločinaca odgovornih za egzekuciju u gradu Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj, te kako je svako iskorištavanje ove prigode za svoje ciljeve vrlo degutantno i na neki način predstavlja ponovno pucanj i na Vukovar i na žrtve.
No biser je tek uslijedio: “Premijer Plenković je za mene dosad najbolji premijer i ima najbolju vladu. … Ovo nije udar na premijera i vladu, pa to je moja vlada, moj premijer i na kraju krajeva premijer svih nas”, rekao je Penava. I slagao da je čista slučajnost da se prosvjed događa isti dan kad i Sportske igre HVIDRA-e i kad će grad biti pun veterana.
Demokratska Narodna Republika Hrvatska
Dragi naš premijer, jedini i nezamjenjiv! Pod njim je zemlja postala toliko demokratska i narodna da je samo još trebamo preimenovati u „Demokratska Narodna Republika Hrvatska“. Je li tu bilo namjernih aluzija na brata Kima u Koreji, ne znam, nadam se da jest, no bilo ili ne, Penava je tim taktičkim ulizivanjem dvostruko nadigrao inače lukavog Plenkovića – koji ga ne može tek tako izbaciti iz stranke samo zato jer organizira skup za rasvijetljavanje ratnih zločina, imao bi revoluciju u stranci, iako su do sad u HDZ-u ostali ponajprije poltroni. Ne može ga niti optužiti da ruši njega, jer se Penava od toga jasno ogradio. To već poprima i nakaradne razmjere, jer i Penava i Jandroković sa suprotne strane barikada pozivaju na to da se spriječi „politizacija“ prosvjeda, iako je prosvjed sam po sebi politički čin.
Naravno, politizacija od koje strahuju Plenković i njegov trbuhozborac i tumač misli Jandroković zapravo je mogućnost da se skup pretvori u prosvjed protiv Vlade ili, nedajbože, Plenkovića osobno. Tu se naročito istaknuo Plenkovićev dežurni poltron, Jandroković, ali i ministrica Žalac.
No prosvjed zapravo i jest protiv Plenkovića osobno, samo što Plenković to ne može dokazati. Ali zna. I zato se služi vrlo prljavim metodama difamacije i pokušajima, preko svojih poltrona, prikazivanja Penave i vukovarskih branitelja u što gorem svjetlu: I Jandroković i Kuščević i Žalac, kao i sam Plenković, sad govore da “neki žele profitirati na žrtvi Vukovara”, a Jandroković je čak otišao u neukusu dotle da je rekao, ”svima koji žele profitirati na žrtvi i stradanju Vukovara poručujem da to nije dobro, to je vrlo ružno i to mogu činiti samo loši ljudi”.
Stigmatizacija branitelja
Jasno je da samo loši ljudi stigmatiziraju cijele populacije, to su radili i Staljin i Hitler i Slobini komunisti. Kad kaže ”Bit će tu nekih aktera koji će pokušati izvući za sebe možda neke političke bodove. Bit će tu i onih koji će možda željeti ugroziti vladajuću većinu u Hrvatskom saboru i pokušati srušiti vladu, ali još jednom ponavljam da oni koji pokušavaju profitirati na žrtvi Vukovara – zaista zaslužuju svaku osudu”, Jandroković zapravo govori protiv prava na prosvjed.
Jer, prosvjed sam po sebi donosi političke bodove – ako uspije, onom tko ga je organizirao, ako ne, onom protiv koga je uperen. Govoriti da netko prosvjedom želi profitirati na žrtvi Vukovara je kao govoriti da su Hrvati, kad su svojevremeno organizirali skupove protiv JNA na kojima je odlično govorio Vlado Gotovac, htjeli profitirati na žrtvi hrvatskih disidenata koje je Jugoslavija dala ubiti ili zatvoriti. Ili, ako hoćete, govoriti da su prosvjedi protiv rasizma koje je svojevremeno organizirao Martin Luther King politizacija patnji crnih robova i da zaslužuju svaku osudu, i da netko želi profitirati na njihovoj patnji.
Žalac je pak dotakla dno izjavom: „Meni je osobno najgore od svega u cijeloj toj priči što se predviđa da zapjeva naš pjevač Thompson koristeći žrtvu Vukovara“, na što joj je Thompsonov management odvalio zvonku šamarčinu podsjetivši je da je ministrica, a ne baba vračara. Da je to i istina, a Thompson je potvrdio da nije, na koji način bi Thompson koristio žrtvu Vukovara time što bi pjevao na prosvjednom skupu kojim se traži kažnjavanje onih koji su Vukovar i ubili?
Jandroković i Žalac za razliku od Pupovca čak ni spinati ne znaju naročiti dobro, i zapravo su totalno patetični sa svojom paleokomunističkom retorikom koja se ne razlikuje od one niže rangiranih partijskih aparatčika, ono što oni laprdaju zvuči kao priopćenje partijskog komiteta općine Brčko iz pedeset i neke: No ne treba sumnjati da će se i na to nalijepiti dosta ljudi.
Prijezir spram demokratskih institucija
Zašto? Jer ne živimo ni u normalnoj državi, ni u normalnom svijetu. Normalno, Plenković bi bio prepoznat kao samodržac, autokrat koji prezire demokratske institucije u koje svakako spadaju i referendum i prosvjed.
On nije sam, tim antidemokratskim tendencijama u ime nekog nepostojećeg „liberalizma“ svjedočimo svugdje: Kao u doba nacizma ili komunizma, činjenice se krivotvore i izvrću, principi gaze i tumače kako kome taj čas odgovara, i promoviraju se vrijednosti jednog ograničenog kruga ljudi kao „univerzalne“. To možemo vidjeti na primjeru sustavnog olajavanja Trumpa u medijima, što je kampanja difamacije usporediva s nacističkom propagandom, možemo vidjeti na paranoji od Nijemaca koji ne žele da se njihova zemlja pretvori u trećesvjetsku rupčagu ili od Marine Le Pen, koju pokušavaju proglasiti ludom i psihički nestabilnom jer je stavila na svoj Youtube kanal video Isilovaca koji nekom odsijecaju glavu. Pa je li ona normalna da na to upozorava? A takve stvari se događaju i po Francuskoj, i tamo je bilo ritualnih dekapitacija u ime Islama!
No niti jedna društvena skupina nije toliko na udaru kampanja laži i medijskog blaćenja kao hrvatski ratni vojni veterani: Otkad je izgmizao ispod ruševina SFRJ, devedeset i pete, „Jugos“ je krenuo u prljavu kampanju protiv onih koji su mu zgazili „Krajinu“ i komunizam. Još u ratu, Feralovci su suptilno ili manje suptilno ali vrlo sustavno blatili Tuđmana, kao osobu koja je simbolizirala hrvatsku borbu za neovisnost. Kad je rat završio, ti „dobronamjerni dušebrižnici“, koji su se kasnije većinom izautali kao notorni četnici i preselili što u Srbiju što u Pupovčeve Novosti, krenuli su lamentirati o ratnim zločinima i zločincima, te proširili priču kako je potrebno „individualizirati“ krivnju, što je značilo da Srbiju treba amnestirati za agresiju. Jer, prihvaćajući tu logiku „individualizacije“ ispalo je, kako je Milošević i tvrdio, da Srbija zapravo nije ratovala nego su neki ljudi ratovali u Hrvatskoj za svoj račun, ispada da je to bio njihov neki čisto privatni rat!
Amnestiranje Srbije
Umjesto da se Srbiju temeljito denacificira, jer je sve što se tamo događalo osamdesetih bila preslika stanja svijesti i duha Njemačke iz tridesetih, umjesto da se prepozna da se radi o bolesti kolektiviteta, nacije, uzrokovanom frustracijama zbog neuspjeha obje Jugoslavije i neuspjeha Srbije da se nametne kao imperijalna nacija na Balkanu, išlo se zanemariti kolektivnu odgovornost Srbije kao države i nacije – za razliku od onog kako je tretirana Njemačka i neke druge države koje su povele agresivne ratove.
To je rezultiralo time da se u haškim procesima posve izgubio svaki pojam o tome tko je tu kome provalio u kuću, a tko je tu kuću branio. Ispalo je da je jedino bitno tko je koga ozlijedio pritom. U cijelom tom procesu, kolektivno nije osuđena Srbija – ali su kolektivno osuđeni hrvatski branitelji!
Stvarno, teško je sjetiti se društvene skupine na koju je u tolikoj mjeri otvoren slobodan lov i prema kojoj se u toj mjeri preko medija kanalizira mržnja: Izmišljotine poput one da djeca branitelja imaju prednost pri upisima na fakultete, ili da pola milijuna branitelja prima mirovine i povlastice, uhvatile su se na plodno tlo. Hrvatski branitelj je sustavno prikazivan onako kako je naci-propaganda prikazivala Židova. Krezub, uvijek spreman štogod maznuti što mu ne pripada, nesklon poštenom radu – iako je upravo Račanova vlada poslala, prisilno i većinom protiv njihove volje, u mirovinu pedesetak tisuća branitelja – uglavnom iz MUP-a i MORH-a, i zamijenila ih svojim ljudima.
Nasilje se ne da ničim opravdati, osim kad policija tuče veterane
Zato smo imali paradoksalnu situaciju da policija upada veteranima koji niti jedan komunalni niti i jedan drugi propis nisu prekršili u crkvu, da tamo nabildana mrga od 140 kila u punoj ratnoj spremi pendreči invalida od 60 kila, a mediji pišu da je invalid davio njega! Što bi mediji, ti isti, rekli da su se invalidi koji su prosvjedovali u Parizu sklonili u Notre dame u 22.00, kad im je Vlada propisala policijski sat nakon kojeg više ne mogu biti na javnom mjestu, pa upala za njima u crkvu? Cijeli bi se svijet zgražao nad fašističkom vladom, ali ovdje su se mediji i javnost zgražali nad braniteljima, otkud im drskosti da u 22:00 napuste javni prostor i odu u crkvu umjesto da odu kućama ili da ostanu i da ih policija udara kao vreće!
Zato smo imali paradoks da se pričalo i pisalo da je taj prosvjed „nelegalan“, iako Vlada nema ovlasti prosvjed protiv sebe zabraniti! Što je, naravno, jasno propisano europskim zakonima i presudama Europskog suda za ljudska prava!
Ali se zato naširoko pisalo o praznoj plinskoj boci koju je netko iznio na blokadu Savske, i svi su koji su tamo bili godinu i više dana proglašeni teroristima. Iako su plinske boce na otvorenom prostoru – bezopasne, eksplodirati mogu samo u stanu.
I, naravno, zato smo imali paradoksalnu situaciju da su rušilački prosvjedi iz 2011., navodno protiv Jadranke Kosor a stvarno da bi se spriječio ulazak Hrvatske u EU prije Srbije, u medijima prikazivani pozitivno, iako sam osobno svjedočio kad su maskirani predvodnici tog „demokratskog“ kravala došli generalu Sačiću koji je vodio prosvjed branitelja na Trgu Bana Jelačića, nakon što su bacali kamenje na policiju koja je čuvala Markov trg, pa potom uletjeli među branitelje na trgu kako bi policija krenula za njima i počela mlatiti branitelje. Kad taj plan – da policija i branitelji uđu u međusobni sukob – nije uspio, tražili su od Sačića da s njima povede branitelje na napad na Markov trg!
Kad god branitelji prosvjeduju za nešto, to se sotonizira: Da četnici prosvjeduju tražeći kažnjavanje hrvatskih ratnih zločinaca, to bi zacijelo naišlo na puno topliji prijam u hrvatskim medijima i dijelu javnosti nego kad veterani prosvjeduju tražeći kažnjavanje četničko-partizanskih (JNA) ratnih zločina u Vukovaru.
Vječno kamatarenje Jasenovcem
Kao što već sad na puno topliji prijam nailazi jedan Milorad Pupovac, koji u stilu Staljinovih diplomata, koji bi kad god bi Amerikanci pitali za gulage i nestanke ljudi, glad i mučenja, tajnu policiju i represiju, odgovarali „a što vi radite indijancima“, kad god ga se pita za srpske ratne zločine odgovara „a što ste vi radili Srbima u Jasenovcu“.
Jer, što reći o državi koja ne želi tražiti od Pupovca da se očituje o svom stavu spram branitelja, ali traži od jednog Thompsona da se očituje o ustašama u kojima se nikad nije borio? Što reći o državi u kojoj Pupovac izjavljuje, “Poštujem sve one koji su se, vođeni idejom slobode vlastite zemlje, sigurnosti vlastitih obitelji, mira u vlastitim naseljima i gradovima, borili za svoju zemlju. To ne mogu reći za one koji hrvatsku demokraciju nastoje krojiti po mjeri vojnih šatora, koji žele eliminirati političku toleranciju i pluralizam”?
Posve na tragu svega onog gore rečenog o braniteljima, svi poštuju onako generalno branitelje da se ne kaže da ne, a onda razveže protiv “branitelja u šatoru” koji, nota bene, nisu rušili nikakvu demokraciju i pluralizam nego samo tražili smjenu svog resornog ministra i njegovog zamjenika koji ih je grubo ponižavao i vrijeđao. Kao kad rasista pitate je li protiv rasizma pa kaže da naravno da jest, ali onda razveže o tome zašto mrzi ove ili one. Pa svaka normalna zemlja bi stala na stranu onih koji za nju imaju neke zasluge, a ne na stranu osobe koja je u Bačkoj palanci mirno slušala Vučića kako Hrvatsku proglašava fašističkom bez da je trepnula, a onda ima živaca praviti se blesav i reći da je čuo što se tamo govori “za razliku od Predsjednice” koja nije čula što se na stadionu skandira! Ako je čuo, zašto nije reagirao? Ustao i otišao?
Vrijeme je da se stvari promijene, da se tom vječnom kamatarenju s Jasenovcem stane na kraj, ali bojim se da se to neće dogoditi dok je odnos snaga takav da mi od 2000. nismo imali premijera koji je bio branitelj, osim što je takav status kao ratna reporterka imala Jadranka Kosor. Dok u SAD-u niste u godinama nakon Drugog svjetskog rata ili Vijetnama smjeli ni pomišljati na ozbiljniju političku karijeru ako ste izbjegli vojnu službu, kod nas su „pobegulje“, dezerteri, anemični mamini sinovi, pripadnici zlatne mladeži koja je studirala po Londonu i Bruxellesu dok su drugi ostajali bez ruku, nogu, često i zdravog razuma na ratištu, po tamošnjim kancelarijama postavljali temelje svoje blistave buduće političke karijere.
I dok se prezreni i odbačeni ratnici ubijaju, ti ljudi danas posjećuju Davos, druže se tamo s Billom Gatesom, Junckerom, Clintonovima, raspravljaju o globalizaciji i izazovima imigracije, piju skupe koktele u Kempinsky hotelu gdje dva noćenja koštaju godišnju hrvatsku radničku plaću, štipaju jedan drugog za stražnjicu, ljudi koji su dio globalnih, odnarođenih elita – ili imaju ambiciju to biti. To su “lideri” koji su izgubili kontakt s narodom i koji nemaju osjećaj da lojalnost duguju tom istom narodu kojeg zastupaju i koji im je omogućio sve što imaju, pa i vlast: Oni radije svoju lojalnost polažu jedni na druge, a to je globalni fenomen.
Ovu zemlju, na žalost, vode ljudi koji je nikad nisu željeli i kojima se ona dogodila slučajno – a ti ljudi je ne mogu niti voljeti, ona je tu samo zato da bi oni imali gdje biti premijeri i ministri. Drugu svrhu ona za njih nema.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa