U podcastu Željka Markić & Narod.hr gostovao je Marijan Gubina, humanitarac, mirotvorac i pisac, većini u hrvatskoj javnosti poznat po svom autobiografskom romanu 260 dana.
Gubina je kao desetogodišnjak u mjestu Dalj, koje je tada bilo mjesto s većinski srpskim stanovništvom, zajedno sa svojom obitelji postao logoraš i u četničkom logoru proveo 260 dana. Nakon toga pronašao je snagu svjedočiti o onome što mu se dogodilo – bez mržnje, ali s jasnom željom da se istina ne zaboravi.
> Petra Gluhinić u podcastu ‘Željka Markić & Narod.hr’: Matija je obogatio naše živote
Svojim svjedočanstvom pomaže svima koji nisu prošli takva iskustva da razumiju kroz što su prošli hrvatski logoraši koji su bili zatočeni u raznim srpskim logorima – ali i da bolje razumiju ljude koji nakon takvih traumatičnih iskustava pokušavaju živjeti običan život.
Podsjećamo, podcast “Željka Markić & Narod.hr” novi je podcast nakon dosadašnjeg formata “55 minuta sa Željkom Markić”.
O filmu “260 dana”
Govoreći o filmu snimljenom prema vlastitom životu, Gubina je istaknuo kako projekt ne smatra završenim.
“Ne mogu reći da je film sada gotov i da je tu sve stalo. Možda je ovo novi početak cijelog projekta. Uspjeli smo ne samo zbog nas Hrvata, nego i zbog novih generacija koje trebaju upoznati kalvariju hrvatskog naroda u Domovinskom ratu. Cilj projekta od samog početka bio je upoznati svijet s onim što se događalo na ovim prostorima, jer, nažalost, bez obzira što živimo u 2026. diljem svijeta ne znaju pravu istinu. Nažalost, drugi su kreirali ‘istinu’”, rekao je.
>Josipa Nemet u podcastu ‘Željka Markić Narod.hr’: Sustavi obrane djetinjstva su zakazali
Naglasio je i kako interes publike pokazuje koliko je ova tema i dalje važna.
“U Hrvatskoj je film u samo prvih mjesec i pol dana pogledalo više od 75 tisuća gledatelja. Pune dvorane od više tisuća ljudi. To puno govori. A nitko to ne gura. Meni je uvijek bilo drago reći da sam ja od naroda, a ne od nekakvih struktura”, istaknuo je.
“Žao mi je što država nije stala iza ovakvog filma”
U razgovoru je istaknuto i kako film govori ne samo o njegovoj osobnoj tragediji i kalvariji koju je prošla njegova obitelj, nego i o sudbini brojnih drugih logoraša koji nikada nisu imali snage javno progovoriti o onome što su proživjeli.
“Tragedija je da se jedan ovakav ozbiljan projekt, koji se dokazivao više od 15 godina na svim područjima kulture i postigao neviđeni uspjeh, morao probijati bez podrške. Ali postoje i veće tragedije – a to je činjenica da je Domovinski obrambeni rat još uvijek tabu tema i da postoji nerazumijevanje, pa i manipulacija. Izgleda kao da smo podstanari u vlastitoj državi”, rekao je Gubina.
Dodao je da vidimo brojne projekte koji nisu ni za usporedbu s “260 dana”, a imali su financijsku podršku. Pojasnio je da projekt “260 dana” ima dvije ključne komponente: opis kalvarije hrvatskog naroda u Domovinskom obrambenom ratu kroz prizmu 10-godišnjeg dječaka i njegove obitelji i šalje poruku u svijet da su Hrvati uvijek bili mirotvoran narod.
Gubina: “Moja obitelj je moj najveći projekt”
Govoreći o svemu što je prošao, Marijan Gubina istaknuo je kako su mu najveća snaga i najveći životni uspjeh upravo obitelj – supruga i četvero djece.
“Moj najveći projekt je moja obitelj. Svi su puni ljubavi i radosti”, rekao je.
U podcastu se posebno govorilo o najtežim dijelovima filma koji prikazuju stradanja njegove obitelji, a posebno njegove sestre Nene.
“Ona je veliko čudo. Teško je ljudima zamisliti što jedna djevojka od 20 godina u raljama zla može proživjeti u 18 mjeseci”, rekao je.
“Moja sestra bila je višekratno silovana i ostala je trudna nakon silovanja. U visokom stupnju trudnoće su na njoj trenirali bacanje noževa, tako da je izrezana od glave do pete. Film je izrazito blaga verzija onoga što se stvarno događalo”, rekao je Gubina.
>Josip Pečarić u podcastu ‘Željka Markić Narod.hr’: Kako prepoznati tko nije za Hrvatsku
Dodao je i kako ne osuđuje one koji ne žele gledati takve teme, ali smatra da je važno suočiti se s istinom.
“Zašto ne odvojiti dva sata, pogledati i nešto naučiti? Knjiga, predstava i film su projekti koji daju primjer da čovjek može nadvladati i najteže životne situacije”, istaknuo je.
Na kraju je naglasio kako svjedočanstva o ratnim stradanjima mogu pomoći ljudima da drukčije gledaju na vlastite probleme.
“Kada se upoznamo s takvim primjerima, shvatimo da naši problemi i dalje jesu teški, ali ljudi ipak idu dalje. To je poruka koju želim poslati”, rekao je.
Snaga i hrabrost njegove sestre Nene
U podcastu je Gubina posebno istaknuo priču svoje sestre Nene, čija je hrabrost i izdržljivost, kako kaže, nadmašila sve što je sam prošao.
“Nena je, kad je ostala trudna, vodila veliku unutrašnju borbu. Pitala se hoće li roditi dijete ili ne, jer je strahovala da će u njemu svakodnevno vidjeti mučitelja. Taj strah u njoj je izazivao ogromnu tjeskobu”, ispričao je Gubina.
Ipak, odlučila je za život. Odlučila je roditi dijete, momka Hrvoja, i to je zahtijevalo izuzetnu snagu.
Istaknuo je kako priča Nene i mnogih drugih žena, koje su prošle kroz strahote rata, može biti inspiracija i primjer kako se može prebroditi trauma i nastaviti živjeti.
Ponovno proživljavanje traume na suđenju – u istoj prostoriji s mučiteljima
“Mislim da danas, kad bi nam netko rekao ne možete izaći iz ove prostorije narednih sat vremena — mi bismo doživjeli određeni šok. Ok, ne bismo imali posljedice zbog toga, ali bismo doživjeli šok.”
No, stvarnost o kojoj govori daleko je teža. Njegovi roditelji gledali su mučenje svoje djece, što opisuje kao najstrašnije od svega.
“Mama je od posljedica svega toga psihički jako stradala. Svi smo stradali, ali netko se nekako nosi s tim, ona nije znala”, kaže.
Dodatni udarac uslijedio je tijekom sudskog procesa protiv zločinaca, kad se dogodio propust pravosuđa u Osijeku.
“Kad su nas zvali na prvo ročište stavili su nas u istu prostoriju s četnicima koji su mučili našu obitelj i rekli da sjednemo zajedno za stol”, opisao je.
Reakcije su bile trenutne:
“Jedna sestra se pomokrila, druga se ranije porodila, treća je imala psihički slom, mama se ukočila — nije se mogla pomaknuti”, dodaje.
Taj trenutak imao je dugoročne posljedice:
“Taj dan i taj proces bili su okidač da se njeno stanje naglo pogorša, imala je galopirajući Alzheimer”, zaključuje.
Smrt oca kao teška trauma iz djetinjstva
Jedan dio svjedočanstva odnosi se na osobni gubitak:
“Moj otac se 1992. ubio meni na rukama. Nakon pakla logora otac si je pucao u glavu. Imao sam 12 godina i mislio sam da ga mogu spasiti”, opisuje.
Godinu nakon oca na pješačkom prijelazu automobil mu je udario mlađu sestru, koja je poginula pred njegovim očima.
Podcast u cijelosti pogledajte ovdje:
*Humanitarac, mirotvorac i pisac Marijan Gubina rođen je 23. veljače 1981. godine u Vinkovcima. Djetinjstvo je proveo u slavonskom mjestu Dalj, nedaleko od Vukovara i Osijeka, gdje je 1. kolovoza 1991. godine, kao desetogodišnjak, postao žrtva rata.
Bio je zatočen 260 dana, tijekom kojih je bio izložen najtežim oblicima nasilja, zbog čega je kasnije stekao status logoraša. Svoja iskustva opisao je u autobiografskom romanu 260 dana, koji je kasnije poslužio kao temelj za kazališnu predstavu i film.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa