Foto: fah

O Borisu Jokiću, voditelju tzv. ″kurikularne reforme″, koji se iskazao čudnim ovodobnim spojem automobilskoga industrijalca Henryja Forda i marksističkoga reformatora školstva Stipe Šuvara – prilog pripremio Marito Mihovil Letica.

U prošlome prilogu o tzv. ″kurikularnoj reformi″ bilo je riječi o protjerivanju pravednika Marka Marulića iz školske lektire. Marulića, kojega ponosno i u punini identitetske samosvijesti nazivljemo ″otac hrvatske književnosti″. No iz lektire nije izgnan samo Marul – kob besprizornog izgnanika snašla je, među inima, i Homera, čiji besmrtni ep ″Odiseja″ započinje stihovima: ″O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom, / Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju; / […]″.

Valja jasno kazati: Homerom započinje, u 8. stoljeću prije Krista, europska književnost, a Marulova ″Judita″, dovršena u korizmenim danima 1501., stoji na početku hrvatske književnosti. No bez poznavanja biblijske, starozavjetne knjige ″Judita″, nije moguće razumjeti Marulovu ″Juditu″. A bez Homerove ″Odiseje″ ostaju nam nejasnima brojna djela svjetske i hrvatske književnosti. Primjerice: jezično virtuozni i glasoviti roman ″Uliks″ Jamesa Joycea, naslovljen latinskim imenom Odisejevim; zatim roman ″Kiklop″ našega Ranka Marinkovića, djelo koje ulazi u vrh hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća.
Nema sumnje da klasična antička književna djela, odnosno grčki i rimski epovi, drame i mitovi; k tome biblijske knjige, starozavjetne i novozavjetne – jesu korijeni iz kojih je izrasla, razlistala se i rascvjetala čitava zapadnjačka kultura, njezino materijalno i duhovno naslijeđe. Primjerice, već navedena grčka riječ ″Muza″ u korijenu je uvriježenih, svakodnevnih riječi ″muzej″ i ″muzika″.

Mnogi će te podatke, kao i toliko toga drugog što proishodi iz dotične tradicije, ocijeniti suvišnim te sugerirati njihovo ignoriranje jer su to primjeri tobože beskorisnoga znanja koje nepotrebno opterećuje đake. Među tim ignorantima je i Boris Jokić, voditelj radne skupine za provedbu kurikulske reforme. On je prijestupnoga nadnevka, 29. veljače 2016., rekao: ″Ovo je pomak prema praktičnijem obrazovanju, koje nije za kviz i križaljke, nego za život.″ Ta je izjava puka demagogija, jeftina floskula. Premda u prvi mah podsjeća na razboritu Senekinu izreku ″Non scholae, sed vitae discimus“, odnosno: ″Ne učimo za školu, nego za život.″ Međutim, život dostojan čovjeka – kao bića koje ne pripada samo prirodi ili naturi nego i kulturi – ne postiže se zabacivanjem tradicije. ″Tko ne zna crpiti iz izvora duboka tri tisuće godina, taj živi od danas do sutra″, reče književnik, mislilac i prirodoznanstvenik Johann Wolfgang Goethe.

A Boris se Jokić, izgovorivši ono o praktičnome znanju i životu, iskazao čudnim i zabrinjavajućim spojem Henryja Forda, američkoga kapitalističkog industrijalca, pionira masovne proizvodnje automobila na tekućoj traci, i Stipe Šuvara, eksperimentatora školstva u socijalističkoj Hrvatskoj. Naime, Ford je 1916. izjavio: ″Povijest je manje-više budalaština. Ne želimo tradiciju. Želimo živjeti u sadašnjosti i jedina povijest koja išta vrijedi, povijest je koju stvaramo danas″ (″Chicago Tribune″, 25. svibnja 1916.). A o programu Stipe Šuvara najbolje govori njegova knjiga ″Škola i tvornica: u susret reformi odgoja i obrazovanja″, objavljena 1977. Tu je zapravo riječ o socijalističkoj, izvrnutoj rukavici liberalnoga fordizma. Ne zaboravimo da je Šuvar ukinuo gimnazije, kao tobožnji relikt građanskoga društva te uveo budućemu socijalističkom radniku primjerenije tzv. ″usmjereno obrazovanje″. Gimnazijsko je znanje, složio bi se s time Šuvarov ovodobni nasljedovatelj Jokić, neuporabljivo za posao i život; ono može, sa svoje širine i općenitosti, pomoći samo pri kvizovima i križaljkama. Koje li zablude!
Jasno je da nitko razuman ne omalovažava specijalistička zanimanja, praktična znanja i vještine. Također se razumije da učenici ne mogu u okviru kurikula pročitati cjelovita Homerova djela i čitavu Bibliju. No Marulovu ″Juditu″ moguće je pročitati, jer je riječ o razmjerno kratkome spjevu, u jednome danu. Pritom je na starom, izvornom jeziku dovoljno obraditi jedan manji dio, a ostalo proći u nekom od postojećih suvremenih prijevoda odnosno prepjeva. Slično vrijedi i za izgnanoga Petra Zoranića i njegove ″Planine″, prvi hrvatski roman, djelo koje se dojmljivo i elegantno referira na cjelokupnu europsku književnu tradiciju. Iz lektire je također protjeran preporodni Mažuranićev ep ″Smrt Smail-age Čengića″, koji se sa svojih univerzalnih poruka i pjesničko-jezične virtuoznosti ubraja ne samo u vrhunska ostvarenja hrvatskoga romantizma nego i nacionalne nam književnosti uopće.

Bude li se po nekakvome ″načelu izbornosti″ učenicima prepuštala mogućnost da čitaju ono što ih maksimalno zabavlja, a minimalno zamara – onda će malo tko čitati o Kiklopu iz Homerove ″Odiseje″, niti će čitati roman ″Kiklop″ našega barba Ranka Marinkovića – nego će posezati za djelima sličnim onomu koje zbog velike je čitanosti odnosno prodavanosti dobilo nagradu ″Kiklop″, a to je knjižuljak ″Gola istina″ autorice Nives Celzijus.

Milivoj Solar, profesor emeritus Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, u eseju ″O ukusu i obrazovanju″, koji se nahodi u njegovoj knjizi ″Kritika relativizma ukusa″ (Zagreb, 2011.) izvrsno primjećuje:

″Ako pojedinac mora postati specijalist, odnosno stručnjak u nekom području znanosti ili barem njezine primjene, njegovo se obrazovanje mora svesti na potrebu uključivanja u život, naprosto onakav kakav postoji. Za moral, još više za ukus, više nema ni mjesta niti vremena.″

Zaista, u postmodernome društvu, kojemu su svojstvene tzv. ″male priče″, instantno življenje, gdje sve što je trajno, gubi vrijednost i ustupa mjesto prolaznomu, koje treba odmah iskoristiti, odnosno konzumirati – na snazi je etički i estetički relativizam! Ako na cijeni nije ono što vrijedi, nego se vrijednim smatra ono što može postići cijenu, što se može prodati i kupiti, konzumirati; ako nam Marulićev, Gundulićev i Mažuranićev lik nešto znače samo na novčanicama kunama, slijepo i nestrpljivo čekajući da ih zamijene euri – onda prodajemo, slično biblijskome Ezavu, svoju kršćansku i hrvatsku dušu i čast za zdjelu bljutave i pokvarene globalizacijske leće.

I još nešto, što nije najvažnije, ali je važno: nisu u duhu hrvatskoga jezika izrazi ″kurikulum″, ″kurikularni″ – nego ″kurikul″, ″kurikulski″. Jer ne velimo primjerice ″aluminijum″, ″konzilijum ″, nego ″aluminij″, ″konzilij″, čemu odgovaraju pridjevi ″aluminijski″, ″konzilijski″. Ipak bi bilo bolje umjesto ″kurikula″ i ″reforme″ govoriti ″preobrazba nastavnoga plana i programa″.

Trebamo biti svjesni da ovakva reforma kurikula ne će naše školstvo reformirati – nego deformirati. Stoga je treba žurno zaustaviti! Ako bi hrvatsko društvo htjelo sačuvati i razvijati svoju identitetsku samosvijest – dotičnoj deformatorskoj reformi kurikula moramo srčano i iz petnih žila povući ručnu kočnicu.

Izvor: narod.hr/Radio Vatikan
Photo: fah