Marijan Gubina kao dijete u dobi od 10 godina proveo je 260 dana u srpskom zarobljeništvu. O tome je napisao knjigu 260 dana, a nedavno je u osječkom HNK izvedena i predpremijera istoimene predstave, a danas je bio gost emisije HRT-a Nedjeljom u dva.
1. 8. 1991. godine bio je tragičan dan za mještane Dalja, priča Marijan Gubina. Ujutro oko 4 sata počeo je napad na policijsku postaju u Dalju i na našu kuću u novom Dalju. U tom trenutku nisam razumio što se događa. Probudio me taj kaos, pucalo se oko kuće, letjeli su trombloni, krhotine po sobi… Iz sobe ga je izvukao otac.
Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku. Ljudi su izgledali poprilično ružno, upečatljiva mi je bila izjava sada, prije godinu i pol, osuđenog ratnog zločinca mojem ocu: ‘Čaruga, rekao sam ti da će doći naših pet minuta‘. I tu je krenula naša tragedija, ispričao je početak stradanja svoje obitelji Marijan Gubina.
Veliki šok mu je bilo što ih je upravo prvi susjed, “komšija”, kojeg su do jučer smatrali prijateljem, koji im se smješkao, pa i činio dobro – odjednom postaje neprijatelj. Upravo ih je on naime strpao u neku šupu sa životinjama, kao na odgovarajuće mjesto za njih.
Potom su nas ubacili u, kako sam je ja zvao, betonsku kocku, u neljudske uvjete gdje su svi obavljali nuždu u jednu kantu, rekao je.
On i otac tijekom zatočeništva bili dodijeljeni kao privatni robovi srpskim obiteljima, a skupljao je i tijela koja su onda agresori palili.
Otac je izbivao danima, i nikad nisu znali jesu li ga taj puta ubili.
Pretukli su ga i bio je gotovo klinički mrtav. Netko ga je prebacio u dom zdravlja. Kada je došao k sebi, shvatili su da je Hrvat. Liječnica je burno reagirala i rekla: Ne mogu ja lečiti ustašu.
Obitelj je u jednom trenutku pokušala pobjeći. No zalutali su i u Boboti, vjerujući da su naišli na Hrvatsku vojsku, nabasali na četnike.
“Oni su samo htjeli klati” priča Marijan Gubina. Spasio ih je sin četničkog vojvode kojeg su poznavali. Da nije bilo njega siguran je da bi ih zaklali.
Najstariju sestru silovali su pred očima cijele obitelji. To mu je bio među najgorim trenutcima. Rekao je da tek danas shvaća što su prolazili njegov otac i majka. Danas imam djecu i ne mogu niti pomisliti da ne mogu zaštititi svoje dijete, kazao je Gubina.
Nakon što su pušteni, svi osim najstarije sestre, na hrvatsku stranu, kroz minsko polje, što su čudom preživjeli smjestili su se u Osijeku. Otac mu se odmah prijavio u vojsku. Borio se i tražio i duple smjene. Otac je poginuo.
Sramota je da nas se dovodi u situaciju da susrećemo zločince
“Nisam osoba koja mrzim, niti generaliziram i stvarno pokušavam utjecati na druge da učine isto ali sramota je da ljudi koji su činili zločine šetaju slobodno. Sramota je da se dovodi nas u situaciju da moramo i to proživljavati. Ja sam apelirao i apeliram i danas da se taj problem mora rješiti, jer koju poruku šaljemo mladima? Koju poruku šaljemo općenito ljudima ako ljudi mogu počiniti najstrašnije zločine i biti slobodni? upitao je vidno potresen Marijan Gubina.
“Znate kako se to dešava na području Slavonije – tamo gdje živim pa znam – pa maltene da ne dođu an izlog i da vam se ne počnu beljiti i rugati. Znači do te mjere to dođe, a vi sada trebate ostati normalni, pristojni, civilizirani.”
Rekao je kako on ima tu sreću da cijeli život radi na kotroli samoga sebe, ali postoje ljudi koji nemaju tu snagu. To je jedan od razloga zašto nije odustao od pisanja knjige.
“Ustrajao sam baš zbog toga jer sam se nadao da ćemo napraviti jedan određeni pozitivan pritisak i da će se određene stvari jednostavno morati riješiti.”
Upravo je slučaj njegove starije sestre i pritisak koji se stvorio publikacijom njegove knjige doveo do toga da se u Hrvatskoj prvi puta donese presuda za ratni zločin silovanja.
Mnogi su njegovu sestru zlostavljali, ali budući da sud nije prihvaćao svjedoke iste nacionalnosti samo dvojica su osuđeni. Osuđeni su prije godinu i pol dvojica osuđeni na zatvorsku kaznu od 12,5 godina. Jedan je u bijegu u Danskoj i vodi se postupak za izručenje.
Bojim se da imamo na čelu države osobu koja je emotivni bogalj
Marijan Gubina pomaže gladnima u humanitarnoj udruzi u Osijeku, pa ga je voditelj Aleksandar Stanković upitao da komentira izjavu premijera Zorana Milanovića da u Hrvatskoj nema gladnih.
To je samo jedna u nizu neprimjerenih izjava našeg premijera, rekao je Gubina. To je žalosno i ova izjava samo porvrđuje da je upitno što se događa s našim premijerom, rekao je: “Bojim se da imamo osobu na čelu države koja je emotivni bogalj. Kako možete reći da ljudi nisu gladni a istovremeno su ljudi sreti nako pronađu pokvarenu hranu u kontejneru?”
Rekao je kako u Osijeku ima 6000 gladnih, i pozvao sve građane da se sami uključe i učine nešto jer su kaže oni najvažniji u tom suosjećanju. Pozvao je sve koji znaju nekoga tko je gladan da pomognu koliko mogu.
Program “Mirotvorac” i segregacija u školama
Marijan Gubina u sklopu programa “Mirotvorac” posjećuje škole, priča svoju priču i razgovara s djecom. Rekao je kako je prvo predavanje imao upravo u Dalju, mjestu gdje je mučen.
Kao jedan od velikih problema istakano je segregaciju u školama i odvajanje djece Srba u posebne razrede. On je za svoje predavanje želio da i oni budu prsutni.
Nakon predavanja, u kojem je koristio odlomke iz romana i poručio djeci da se ne boje pokazati ljubav i kako on usprkos proživljenoj kalvariji ne mrzi, ne generalizira i ne osuđuje – shvatio je kaže jedan ozbiljan problem, a to je da su srpska djeca koja žive na okupiranim područjima izrazito velike žrtve.
“Odgovorno tvrdim da jesu, zato što im je nametnut teret krivnje.” To je potkrijepio susretima sa tom djecom koja su ga, između ostalog, pitala jel on njih stvarno ne mrzi.
“Kad vam dođe dijete od 12 godina i kaže sa suzama u očima ‘Čika Marijane jel vi stvarno nas ne mrzite?’ Kad vam dođe dijete. Naglašavam Dijete od 13 godina i kaže ‘Čika Marijane nije moj otac radio što je radio moj stric.’ Znači vi vidite koliki teret ta djeca nose.
Pitao se kako možemo biti toliko pasivni za taj problem. Rekao je kako dobivamo dvije skupine jednu koja je krajnje asocijalna i drugu koja mrzi sve što počinej na ‘H’ i upitao što će se dogoditi za 10, 15, 20 godina?
Ja se osjećam odgovornim u tenutku kada znam za taj problem a ne radim, rekao je Gubina, koji je više puta istaknuo da se zločin ne može generalizirati i da njEga nisu mučili srbi, nego četnici – “srbi u koje je ušlo zlo”. Istaknuo je i one srbe na okupiranim područjima koji su im pomogli, jer su im oni jedini mogli pomoći.
Cijelu potresnu životnu priču Marijana Gubine možete pogledati na stranicama HRT-a.
Tekst se nastavlja ispod oglasa