Marko Ljubić: Rukovodstvo HND-a je od novinarstva učinilo – antifa ruglo

Foto: narod.hr

Da stjecajem okolnosti Most i Domoljubi nisu uspjeli sastaviti vladu, Hrvatska ne bi ni znala izuzev po kratkim izvješćima krajem godine o nagradama novinarima, da u ovoj zemlji i društvu djeluje HND. Ne znam može li se na tu poveznicu primjeniti izreka svako zlo za neko dobro, ali, bar jedan dio javnosti i novinara mirne duše može.

Ne bismo puno toga znali.

Ne bismo imali pojma da je HND toliko revno udruženje u nadzoru nad čistoćom hrvatskoga javnoga diskursa, da su toliko cijenjeni u Europi, pogotovo u Vijeću Europe kod nekog Latvijca koji je danima po Hrvatskoj na Lekovićev poziv izražavao zabrinutost nad silnim ugrozama a usput tamanio odojke i janjetinu za bolje razumijevanje situacije i pribranije pisanja izvješća urbi et orbi.

Ne bismo vjerojatno nikad saznali izvan rigidnih komunističkih država, da postoji novinarsko društvo koje se svesrdno zalaže za cenzuru, pritisak na novinare i slobodu izbora tema, promiče zabrane postavljanja pitanja i otvaranje društvenih tema.

Da nema Lekovića i HND-a.

Jer, što je drugo nego cenzura i prijetnja slobodi, sudjelovanje u projektima GONG-a i SNV-a Milorada Pupovca, koji mjesečno, kvartalno ili povremeno, a najmanje jednom godišnje na tisuću adresa u zemlji i svijetu šalju i proglašavaju sve što im se ne sviđa govorom mržnje, rasizmom i fašizmom, uzimajući si ničim utemeljno pravo na trajni pritisak na društvo, ljudsku i profesionalnu slobodu i arbitriranje o elementarnim društvenim vrednotama.

HND to godinama radi, a naročito Lekovićev HND.

Leković i njegovi suradnici predstavljaju hrvatsku novinarsku struku, bar su je monopolno predstavljali do pojave HNiP-a, konkurentskog udruženja koje je odlučilo ne podnositi više Lekovićev, prije toga Dukin, a prije toga vjerojatno pro-Dukin standard struke i vrijednosne kriterije koje zapovjedaju i promiču. Jer tom tipu struke, stručnosti i predanosti, te društvene odgovornosti, uzor je Drago Hedl, nagrađen za životno djelo. Jasan i znakovit uzor i putokaz.
HND je nagrađujući toga čovjeka i gomilu sličnih, postavio njihovo nedjelo kao – putokaz generacijama.

Kako to trpe toliki novinari u Hrvatskoj?

I, slažu li se toliki ljudi s uzoritošću životnoga djela Drage Hedla, profesionalizmom Slavice Lukić, objektivnošću Saše Lekovića i stotina njihovih favorita koje svakodnevno vidimo, čujemo, čitamo u medijima u Hrvatskoj?

Nikako ne bih rekao.

A zašto onda ti ljudi htjeli ili ne supotpisuju ovo što Leković antifa i politički sindikalist čini?
Jer, da se ne lažemo više u luđačkoj košulji nekakve idiotske korektnosti, Leković i njegovi nikada nisu bili novinari.

Niti će biti.

Njihova uloga je po svemu što rade – ubiti novinarstvo i to korištenjem ceha, upravo kako je uloga antife u Hrvatskoj ubiti hrvatsku državnost, korištenjem hrvatske države.
Kako je moguće da nekolicina tipova, potpuno jednoobraznih kao Leković, s manje ili više modificiranom militantnom pristranošću i parapolitičkim aktivističkim ponašanjem, tako dugo, godinama upravlja jednim tako po definiciji „neposlušnim“ cehom, tolikim profesionalno nepokornim ljudima?

Klasika.

Disperziranu strukturu, makar koliko brojna bila, dobro organizirana grupica aktivista ili fanatika poduprta egzistencijalnim izazovom, prilično lako prisvoji i preuzme.

To je to.

Jednom to podupre Soroš, jednom Staljin, jednom Srbija.

Zbog toga su Lekoviću i kompaniji novinarstvo i načela samo običan bubanj za prosvjede i dizanje dreke.

Jer ne štite ni načela, ni profesiju, ni kvalitet, ni izvrsnost.

Tisuće je primjera za to.

Ako je nešto bilo za svakodnevno prosvjedovanje, onda je to bilo jezivo urušavanje struke, načela, profesionalizma, europskih standarda i slobode na Radmanovoj Televiziji i Radiju.
Ta je Televizija u svojim udarnim informativnim emisijama zabilježila svako tumaranje Pupovca, Mesića i Habulina uz srpskoga službenoga provokatora Vulina po šumama i „jamama“, svaki performans notornih Raukar i Matule, a istodobno je potpuno ignorirala skup od deset tiusća ljudi koji su obilježavali stratište hrvatskoga naroda od – antifa ruke.

Koji to profesionalni kodeks smije i može opravdati?

Na toj Televiziji za vrijeme Radmana, a ni sada, nikome ne smije pasti na pamet postaviti pitanje Pupovcu koji prosvjednike u Srbu naziva „Pavelićevim pristašama“, nije li ruganje povjesnim činjenicama i izazivanje hrvatskoga naroda slaviti srpski ustanak uz pridjev antifašistički u Srbu, na mjestu gdje je srpska naoružana rulja pobila stotine Hrvata i na ražnju ispekla katoličkoga svećenika, a sve uz neupitno dokazanu vojnu, logističku i svaku drugu pomoć – talijanskih fašističkih okupatora?

Kamo to vodi?

Leković je vrištao do Bruxellsa i Londona kad je smjenjivan Radman jer je navodno zakon bio – neusklađen s europskom pravnom stečevinom i nije se poštovala procedura!?

Zamislite molim vas?

Isti taj Zakon je donijela Kukuriku vlada kršeći otvoreno sve norme na koje se Leković pozivao nazad nekoliko mjeseci, ali Duka, pa on, su šutjeli kao zaliveni kad se donosio.

Zašto?

Jer su, kako je Duka znao reći – „njihovi“ došli na vlast.

Polazilo se kao od prirodnoga načela da antifa vlast ima pravo uređivati društvo po stečenom pravu izbornoga pobjednika i na svoju sliku i priliku. Majušni, tihi prosvjednici su ili bili potpuno ignorirani ili se protiv njih vodila divljačka višemjesečna kampanja klasičnog linča, ili su dobivali batine kao starice na Cvjetnom trgu, kao aktivisti UIO, ili kao branitelji u crkvi Sv. Marka.
A svi koju su se usudili zucnuti bili su skolonjeni u Radmanove podrume, neki su dobili otkaze, neki su sami otišli, a dovedeno je stotine aktivista iz Mirkovićevoga inkubatora „novog, novog, vremena“ na Političkim znanostima.

Vodilo se računa o uzgoju.

Profesionalizam je postao istoznačnica plaćeništva, konkurencija je potpuno istisnuta kao načelo i standard, emisije su se dijelile isključivo prema dokazanim antifa aktivističkim obilježjima i sklonostima, a kao vanjski suradnici su angažirani sve redom dokazani aktivisti, kako s ulice, kao Mima Simić, tako i sa sveučilišta kao Jakovina i slični.

Za goleme novce.

Godinama su naciju prosvjećivali notorni tipovi kao Rimac, Puhovski, Lalić, godinama smo gledali gotovo svake večeri serijal srpskih filmova, zatim serijal partizanskih filmova, imali smo izbor gostiju koje nam je posve nekritički servirao Aco Stanković, Jelena Jindra, morali smo trpjeti polusumanute paraintelektualne eskapade protiv Crkve Antonija Šibera ili prijedloge Rade Borić da se donose – zakoni protiv ustašizacije Hrvatske!

Nikada, baš nikada HND kao udruženje koje između ostaloga ima misiju skrbi i stimuliranja izvrsnosti u struci i zaštiti profesionalnih postignuća, nije zatražilo da se u državnim medijima nametne načelo konkuretnosti, znanja, kompetencije i kvalitete.

Nikada im nije palo na pamet pitati kako to da deset i više godina posve pristrani Stanković ima monopol nad udarnim terminom i banalnom promocijom velikoga broja antifa bojovnika i političara. Zašto ne, i zar je tako teško dosjetiti se ako se smije naravno, jer bi bilo i konkuretnije i interesantnije i stimulativnije, omogućiti četvorici autora pravo na udarni termin Nedjeljom na temelju internoga natječaja i relevantnoga ocjenjivanja prijedloga i eventulanih probnih emisija?

Je li ikada na HTV-u ili na Radiju raspisan interni natječaj, pogotovo je li raspisan natječaj za izvanjske suradnike, za bilo koju emisiju, bilo koji program i pogotovo za pokrivanje najgledanijih termina?

Čime su sovje pozicije u najgeldanijim emisijama zvrijedili danas poznati voditelji, novinari, suradnici?

Diksretnim odabirom i sklonošću rukovodstva i ničim drugim.

Kako to da HND nikada na to nije reagirao, a morao je?

Morali su reagirati jer je na taj način recimo notorna i poluobrazovana i podkultivirana Mima Simić uzimala mjesto njihovome članu, nekome tko je uložio puno rada u obrazovanje i ovladavanje relevantnim vještinama za konkurentan televizijski proizvod i doprinos televiziji ali i društvu.

Ili misle da je to vrhunac stuimulacije izvrsnosti i kvalitete?

Vraga oni svoga misle.

Misle da je to dopušteno i ispravno kad su „njihovi“ u pitanju.

I larmaju kad to netko ospori.

Po kojem je kriteriju Jakovina dobio emisiju na Trećem, kako to da u Hrvatskoj na sveučilištu ima smao pet šest antifa analitičara i tko je to procjenjivao i na temelju čega da ih više – nema? A država plaća desetine tisuća mladih, redom pametnijih i boljih znanstvenika za koje nitko ne zna.

Zar HND smije kao strukovna udruga misliti da je takvo ruganje suvremenim dostignućima struke – autonomna stvar zatečenih vlasti na HRT-u?

Ne bi smjeli ili bi u svakom drugom slučaju morali šutjeti kao zaliveni.

Ali, urlaju kad to netko pokušava popraviti.

Koji kriteriji vrijede i tko ih primjenjuje i nadzire u svemu tome?

Više je nego jasno prema viđenome da su kriteriji kao i nadzor katastrofalni.

Zašto o tome šuti HND?

Jer, nedostatak kriterija, urušavanje relevantnosti i svjedočenje činjenici da teške neznalice i poslušnici preuzimaju vrhunski plaćena mjesta pogotovo plaćena sredstvima iz proračuna ili paraproračuna kao na HTV, izravno je podupiranje korupcije i svih mogućih društvenih devijacija.

Korupcija je sve, baš sve, što čovjeku omogućava benefite koje nije zavrijedio svojim radom i znanjem.

HND sustavno snažno podupire korupciju otvorenim zastupanjem njima pripadajućih neograničenih prava i pokušajem oduzimanja prava na pitanje svima drugima.

Nikada HND nije upozorio Televiziju na nevjerojatne ispade svojih novinara počevši od Alfiera, ranije Šprajca, Latina do Munižabe, na katastrofalno opće znanje, odnosno neznanje.
Tko je pogledao Munižabin izvještaj iz Sabora kada je iz Milanovićeve božićne i novogodišnje čestitke hrvatskome narodu izrezala onu Božićnu, bilo bi mu jasno zašto nikada više ne bi smjela ni primirisati nikakvom izvješatavanju ili uređivanju političkih emisija i programa.

Jer se toj osobi ne smije vjerovati.

Zašto HND na taj bezobrazluk nije reagirao?

Da pogađamo!?

Uredno se u udarnim informativnim emisijama u prilozima skupo plaćenih novinara ili najavama urednika moglo vidjeti da se slika razorenoga grada predstavlja kao slika „razorene države“, iz Mađarske specijalni izvjestitelj javlja da je Orban „dokinuo ustav“, tuđi se prilozi komentiraju u dnevnicima, i, što je najtragičnije – posve uredno se izbjegavaju sva moguća relevatna profesionalna pitanja „svojim“ strukturama pri čemu su to pitanja od vrhunske nacionalne važnosti.

Kako netko za masnu plaću na elitnoj televiziji smije ne znati razlikovati pojmove „država“ i „zemlja“ i smije li politički novinar ne znati sadržaj pojma – država?

Netko će reći, pa nije HND odgovoran za propuste novinara?

Itekako jest.

Jer upravo takve štiti i afirmira kao uzore.

Koliko je to neznanje, urušavanje minimuma standarda zahvatilo prije svega Televiziju, najbolje svjedoči pitanje novinarke nazad par mjeseci stranome državniku da prokomentira „pojačanu fašizaciju hrvatskoga društva“!

Žena je u svakoj profesionalnoj televiziji u koliko toliko uređenim društvima istoga trenutka zavrijedila nečastan otkaz.

Iz nekoliko razloga.

Prvo, takva se pitanja ne postavljaju stranim diplomatima i državnicima.

Nikada

Lekcija broj jedan na novinarstvu.

Drugo, polazi se od ničim potkrijepljene teze pa zlonamjerne tvrdnje koja je ključni instrument višegodinšnje specijalnoratovske aktivnosti protiv Hrvatske, pa se pitanjem zapravo promovira – opasna laž o hrvatskom narodu.

Lekcija broj dva na novinarstvu, svaku tvrdnju temeljito provjeriti prije izricanja.

Takvih je primjera tisuće.

Što je očekivati uoči predstojeće kampanje od takvoga udruženja, od takvoga HND-a i Lekovića?

Antifa akciju i jaki, vrlo jaki pritisak na Kovačića i privremeno rukovodstvo HRT-a, a zatim i na političke takmace, prije svega na Andreja Plenkovića i na nužnost odricanja od „filofašista“.

Jer, poučeni uspjesima Milorada Pupovca, sve su antife, pa tako i HND da bi ostvarili svoj poziv i ulogu, navalili proizvoditi –žrtve. Pogotovo je to konjunkturno kad se namiriše mogućnost dolaska „svojih“ na vlast.

Tad je žrtava i mučenika na pretek.

K’o i Pupovčevih jama.

Ovakav HND je postao ruglo stotinama i tisućama poštenih ljudi i karikatura suvremenoga novinarskoga cehovskoga udruženja.Točno onako kako je hrvatski antifašizam klasična karikatura- svega civliziranog i politički pristojnoga.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.