Na Šalati je u subotu na večer bila umjetnost. Bio je čovjek, umjetnik, njegov narod, tisuće ljudi u kolonama, koji su došli izraziti pripadnost i svijest o svojoj pripadnosti, piše Marko Ljubić za hkv.hr.
Pogrešno je govoriti da su te tisuće ljudi prvenstveno došli izraziti ljubav, bilo kakav specifičan ljudski emotivni osjećaj, iako su ga izražavali tijekom koncerta, uz svaku riječ, pjesmu, melodiju, uz svaki zvuk sjajnog kalvijaturista, gitarista, bubnjara ili na valovima glasa Marka Perkovića Thompsona. Umjetnička poruka je uvijek zahtjev, zamolba za identifikacijom, pripadnošću, a ne incidetnom reakcijom, kako se trendovi protiv ljudske pripadnosti već zabrinjavajuće dugo vremena i sa zabrinjavajućom nasilnošću pokušavaju nametnuti. Pripadnost je svojstvena čovjeku, bez nje ga nema, niti bez nje može imati svoju – osobnost.
Nema osobnosti bez pripadnosti. Bez simbolike nema čovjeka, a s Thompsonom stupaju kolone stotina tisuća snažnih osoba, koje u svojoj pripadnosti potvrđuju, a ne gube svoju vrijednost i iskazuju javno svijest o tome – da osobno vrijede. I, on im to pokazuje, rekao bih i nudi, zato nije prolaznik, niti performer, nego vrhunski umjetnik. Na tim valovima pripadnosti i potrage plovila je i ljubav, i to u golemim količinama, prkos, otpor, pobjednička narav, suočavanje s križom i trpljenjem, zapravo sve što ljudi donose izraziti na takvim komunikacijskim susretima, jer koncert je masovna komunikacija tisuća ljudi. Međutim, i tu moram istaći jednu specifičnu dimenziju Thompsonovoga nastupa, jer, iako njegove pjesme, stihove, s njim pjevaju tisuće ljudi, nikako se ne može stvoriti dojam, kakav se počesto, što namjerno što neznalački promeće, da je to jedan glas, a sve što je jedno nužno je izvan osobnosti, bezbojno, bezidejno, bezlično i dakle – bezvrijedno.
Ne.
Za Thompsonov koncert ne treba droga
Zajednička pjesma tisuća i Thomspona je upravo izraz tisuća osobnosti koje su prepoznale – stvarnu vrijednost i iskazuju ju otvoreno, bez straha, punoga duha i uma. Figurativno, slušati Thompsona i pjevati s njim, predati se autentičnoj opojnosti pjesme, ne zahtjeva prethodno ispijanje alkohola, niti opijenost bilo kakvoga izvanestetskog tipa, kao što je to postao zapravo popratni pokret iza rocka koji je Thomspon uzdigao na neslućene, ali bitno drugačije visine izvan postojećih stereotipa, s kriterijima koji snažno odbijaju – bilo kakvu opijenost izvan obične, svakodnevne, identitetske, duhovne i ljudske.
Za Thomsponov koncert ne treba droga. Nju svaka melodija, riječ, ambijentalna poruka isključuju po definiciji. Marko Perković je vrhunski umjetnik. On nije zabavljač koji ljudima nudi zabavu, on izaziva suočavanje čovjeka sa samim sobom.
To je ta razlika, ta golema razlika između njega i dominirajuće glazbene scene u Hrvatskoj, ali i one pretežite u svijetu. On svojim slušateljima ne nudi iluziju, niti im pjeva pjesmu o nekakvim fikcijama, nekakvim nejasnim idealima ili vizijama, nema u njegovoj pjesmi ničega banalnoga, on ih ne vara nečim što nije duboko u njihovim srcima, umovima, u njihovome duhu i duši, nego im nudi samopotvrdu upravo toga svega što nose sobom.
Od prvoga susreta s roditeljima, bakom, didovima nakon rođenja, od prvih socijalnih stečevina, od prvih stečenih vrednota i navika. Razlika između prilično agresivnih trendova koje nameće duboko kontrolirani i još dublje kontaminirani mainstream s Bog zna kakavim ciljevima suvremenim generacijma i ovoga što nudi i traži istodobno Marko Perković je u tome, što on zna tko je.
I ne boji se toga.
Zna da je to polazište svake stvarne vrijednosti.
Thompson pjeva o realnim uspomenama
On se javno ispovijeda na svakome svome koncertu, ljudi to vole jer im olakašva pristup njima samima, oslobađa ih okova nejasnoga okruženja i strahova od suočavanja, ne boje se suočavanja sa sobom pogotovo u kontekstu ili čak sudaru sa zahtjevima više ili manje agresivnim i isključivim, koji im nude navodnu alternativu, lice koje nestaje u izmaglici ili nekoj nejasnoj viziji.
Nekakvu osobnost bez – lica.
Marko Perković radi sve suprotno.
On pjeva o svojim realnim uspomenama, svjestan da je njegov život sastavni dio priče hrvatskoga čovjeka, a onda i čovjeka uopće, jer bitne razlike nema, on pjeva bez straha i kompleksa o svome svijetu, pjeva mu, zahvaljuje mu, ponosi se svojom ljubavi prema didu, sinu, djeci, supruzi, domovini, suborcima, Bogu. Tu ljubav se može gotovo osjetiti fizički u njegovome glasu, melodiji njegovih pjesama, u njegovim stihovima. Tu neistine nema. Njemu je to dio identiteta, on inspiraciju za svoje pjesme traži upravo u tim korijenskim obilježjima svjestan korijenske trajnosti i univerzalnosti svakoga čovjeka i neprolaznosti upravo tih vrednota, a tisuće ljudi diljem Hrvatske ga slijede, ne kao nekakvoga vođu, lidera, jer on ni načemu tome ne inzistira, jer on samo piše, sklada i pjeva.
Thompson je dio identiteta svoje publike, primjer Hrvatske koja zna da je tu, traži se i pokazuje da je živa i moćna, te poručuje da je samo pitanje dana kad će postati kriterij života u ovoj zemlji. On se nikada nije ni pokušao prilagoditisvakome odustajući od sebe.
Zato nije svačiji. Zato ga virtualni svijet osporava, jer je nastao na nekritičkoj prilagodbi, a stvarni voli.
Ti ljudi na njegovim koncertima, iako komuniciraju u masi, pjevaju zajedno punim glasom, nikada, ni u jednome trenutku ne postaju masa bez osobnoga identiteta, jer pjesme koje on izvodi i poruke koje šalje – duboko su osobne i suočavaju svakoga tko ga sluša sa sobom samim.
Te pjesme ne traže i ne pretpostavljaju bijeg od samoga sebe, nego upravo suprotno.
Povrat sebi, traže da se čovjek prigrli sam u svoj svojoj nesavršenosti, kako bi mogao prigriliti brata pored sebe. Thomspon je žestoka umjetnička kritika umjetne savršenosti.
Ja za snažniji smisao umjetničke poruku ne znam.
Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi
Tko ne voli njegovu pjesmu o didu, nema dida ili pokušava pobjeći od njega bojeći se svojih korijena i identiteta; tko ne voli Thompsonovu pjesmu „Sine moj“, boji se sebe, ili nije bio sin iako je rođen da bi bio, ili nema sina, nastojeći pobjeći od svoje sudbine, ili opravdati svoju sebičnost i strah od odgovornsoti i ljubavi; tko ne osjeća duboku poetiku u Thomposnovoj pjesmi „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“, ne zna što je ljubav; žena koja ne uzdrhti na te stihove i nježan pjevačev glas s kojima ih dijeli sa svijetom, nije voljena, niti ispunjena, niti je muškarac koji u tome ne prepozna smisao svoga postojanja- cjelovit muškarac. Niti može biti istinski kršćanin koji ne razumije tajnu vječne ljubavi i tajnu dvaju svijetova. Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi, ljudi bez identiteta i snage osobnosti s kojom se smiju i mogu suočiti sa svojom nesavršenošću. U tim pjesmama nema ni malo osude, još manje presude, pa ih se nitko ne treba bojati, izuzev ako se ne boji sebe.
Njegove pjesme nude pristup nesavršenima, nude im zagrljaj, ali ne i popust ispod snažnih uporišta poetskih i duhovnih vrednota. U Thompsonovim pjesmama nema kompromisa s tim antivrednotama.
To je neprilagođavanje publici o kojoj sam govorio.
Marka Perkovića ne razumiju i boje ga se ljudi kojima svojim nastupima uzdrma ili protrese savjest, koje natjera na sumnju s kojom se ne mogu nositi, ne podnose ga ljudi kojima je zaborav izbor, a usamljenost sudbina. Bez obzira koliko usamljenih ljudi živjelo u Zagrebu, skupljalo se različitim povodima, od New Yorka do Berlina, od Tokija do Melburnea, nikada masa ne može odagnati usmaljenost ili strah, jer ako je netko usamljen, nesiguran, bježi od svoje osobnosti, masa mu ne može pomoći.
Samo samopotraga, suočavanje i jasna identifikacija.
Jer to nije isključivo, to je uvjet uključenja u društvo.
Nesiguran čovjek sveden na potrošača na koncertima, na skupovima traži ono što nije i nikada to neće naći. Kad se pogleda u zrcalu, ostane sam. Tako se rađa mržnja, jer je uvijek posljedica straha i nesigurnosti, uzaludnoga traženja i slutnje da nešto ne valja, ali i izbjegavanja nužnosti potražiti to što ne valja i susresti se s tim.
Razlika između zabave i umjetnosti je u tome što umjetnost suočava ljude s trajnim nesavršenostima, ljepotama i vrednotama, a zabava ih prikriva i zamagljuje ako je sama sebi cilj.
Marko Perković je suprotnost masovnoj potrošnji. On sebe poštuje, pa poštuje i ljude kojima pjeva.
Pjesme je usmjerio vrijednostima koje su ga označile
Svoje pjesme je zato mogao usmjerititi vrijednostima koje su ga označile, zato u njegovim prekrasnim baladama pjeva o vjetrovima s Dinare, ne boji se kao mainstream nadriliterati pozivati se na legende, mitove, na vuke i hajduke, zato je opjevao svoga dida i svoju Svilaju, zato je moguće da je od obrade narodne pjesme s Kupresa stvorio univerzalnu odu, koju u duhu nose stotine tisuća ljudi, koji o Kupresu nemaju pojma i nikada ne bi znali za njega, da se nisu susreli s pjesmom „Moj Ivane“. Nema zornijega dokaza da univerzalna kultura, univerzalni i praktični svemir kojemu pripadamo kao ljudi, počiva na stvarnim vrijednostima i elementima, milijrdama atoma kao što je Kupres i njegov Ivan. Nema bez toga univerzalne kulture, niti kulture bez oslonca uživotu.
Niti narodno blago, bilo to vrhunska umjetnost kao Gotovčeva operna arija, bilo to folklorni zapis kao Moj Ivane, može dobiti novu snagu, opstati i nametnuti se u mijenama svijeta, bez nove, autentične obrade, kakvu je Hrvatskoj ponudio Thompson, dajući novi život i trajanje vrhunskim vrednotama utiskujući im i svoj biljeg.
Thompsonova ponuda je unikatna i zato vrijedi. I to je njegova vrhunska umjetnička vrijednost.
Thompson je redefinirao i unaprijedio rock glazbu dajući joj svoj pečat, svoju dimenziju, o kojoj je otužno i smiješno čitati pamflete baždarenih kritičara, koji se ne usuđuju iskoračiti iz davno zadatih pravaca i kriterija, kao da je svijet definiran jednom za svagda, ili, kao da ga je moguće uopće istrgnuti iz njegovih prasiksonskih vrednota. Bježeći od toga, kritičari najčešće od rocka rade – bezvrijednu zabavu, bili ili ne svijesni toga.
A nije tako ni nastala, niti mu je ikada to bila istinska dimenzija i vrijednost.
U oba slučaja su pristupi Thomposnovoj umjetnosti osuđeni na propast ili na bezvrijedno tendenciozni štivo, Boga pitaj čime rukovođeno. Najčešće neznanjem, ali i strahom na temelju neznanja. To je onaj bijeg od sebe, o kojemu sma govorio u prednjem dijelu teksta.
Ako je prvotni rock pokret bio izazvan nužnošću iskoraka iz zadatih okvira i inspiriran razbijanjem nametnutih okova, kako je onda moguće Thomsponovu glazbu svrstavati u nekakve okvire, kad je ona svakim elementom snažno izvan tih okvira koji se godinama valjaju glazbenom produkcijom i kopne na incidentnu narav i performansku razinu netalentiranih zgubidana koji nisu ni na razini zabavaljača, iako rok nikada ni nije bio esencijalno namjenjen zabavi nego filozofiji ljudske samopotrage.
Thompson čovjeka vraća kući
Thompsonov rock počiva na istinskim vrijednotama i ovaj put za razliku od eventualnih prvotnih otpora, prkosa i buntovništva, prkosan je, buntovan i poziva na otpor prema nametnutim lažnim vrednotama koje je neke čak i rock pokret donio na globalnim trendovima, a od kojih su nekada rockeri pokušavali pobjeći, inicirajući globalni pokret otpora.
Thompsonov rock je svojstven njegovim sinovima pobjede, dakle – ne bijega.
To bježanje je moralo negdje završiti, a tko to netko nije shvatio, nije mogao ostati autentičan rocker po stilu i sadržaju. Rušeći okove, njegova vrijednost nije bila niti je mogla opstati na nastavku rušenja, nego na stvranju. A stvaranja bez relanih i praiskonskih ljudskih uporišta – nema.
To Thompson zna, a tisuće nazovi glazbenika, samozvanih rockera i prolaznika umjetničkim ili još bolje paraumjetničkim svijetom jednostavno ne zna i ne shvaća.
Zato on vrijedi, on je vrhunski umjetnik, oni nisu uopće umjetnici.
Thomspon vraća svojom poezijom i glazbom čovjeka – kući.
Ne razara ga, nego razara svojim porukama ono što ga razara.
Zato on može autentičnim rokom predstaviti i najdublju molitvu, zato je primjereno i posve prirodno da na njegovoj sceni Biskup govori „Maranatha“, jer niti bi on bio umjetnik niti biskup biskup, da ih nema na ovakvom kocertu i potvrdi ljudskoga duha. Zato je prirodno da se ljudi pronalaza u njegovim pjesamama, ne ruše, nego stvaraju. Svi zajedno.
Razlika između umjetničkoga koncerta Marka Perkovića Thomposna na Šalati i masovne zabave kakve gledamo kao namentute uzore svakoga dana je upravo u tome što se s umjetnikom ljudi pronaze i vraćaju sebi, napajaju se samopouzdanjem,a na zabavama se prazne.
Tekst se nastavlja ispod oglasa