Matija Štahan: ‘Nova hrvatska paradigma’ mora poništiti nepovoljne aspekte 1918. i 1945. godine

Foto: Narod.hr

I dok se 2015. godine knjiga-esej Davora Ive Stiera Nova hrvatska paradigma: Ogled o društvenoj integraciji i razvoju ponajprije čitala u ključu unutarstranačkoga neslaganja HDZ-ovih europarlamentaraca s Tomislavom Karamarkom, danas, nakon što se omjer snaga u toj stranci, ali i u cjelokupnome političkom životu iz korijena izmijenio, Stierov rad u znatno većoj mjeri možemo čitati u skladu s njegovom izvornom svrhom, kao razmatranje o odnosu hrvatske političke stvarnosti i smjera kojim hrvatsko društvo ide. Po Stierovu viđenju, suvremena je hrvatska država dosad bila vođena dvjema paradigmama („konstelacijama uvjerenja i vrijednosti široko prihvaćenih u društvu, a koje bi bile okvir za gospodarski i društveni razvoj“): „državotvornom“ i „euroatlantskom“. Nakon njihova ostvarivanja, piše Stier, hrvatsko se društvo, u nedostatku vizije daljnjeg razvoja, počelo dezintegrirati, a taj se nepoželjni proces može zaustaviti samo artikuliranjem nove nacionalne paradigme. Znakovito je, doduše, što se prethodne dvije nacionalne paradigme zapravo mogu izvesti iz prividno proturječne teze koju je, utemeljivši na njoj svoj program obnove hrvatske državnosti, još prije pada komunizma postavio Franjo Tuđman. Ona glasi da se suvremeni svijet „kulturno, gospodarski, tehnički, prometno, informatički integrira“, ali se istodobno i „nacionalno individualizira“. Drugim riječima, Hrvatska se, nakon stjecanja i obrane neovisnosti kroz „državotvornu“ te pristupanja Europskoj uniji i NATO savezu kroz „euroatlantsku“ paradigmu, iscrpivši Tuđmanovo idejno nasljeđe, našla pred zadatkom oblikovanja prve post-tuđmanovske paradigme. Budući da je riječ o zadatku koji svojom važnošću, složenošću i sveobuhvatnošću u tolikoj mjeri nadilazi sposobnosti Tuđmanovih nasljednika da ga oni uglavnom odabiru posve ignorirati, Stierov je doprinos – kao i njegov prijedlog paradigme „društvene integracije“ – unatoč nekim svojim nedostacima dragocjen.

Po Stieru, paradigma „društvene integracije“ trebala bi se ostvariti kroz proces „otvaranja ekonomskih i političkih institucija“, čega je vid i uvođenje načela „jedan član – jedan glas“ u političke stranke. Zaokret svijesti u hrvatskoj je politici nedvojbeno potreban; stranke se zasad ne mogu složiti niti oko vrijednosnih sklopova na kojima bi se sama država trebala temeljiti (Drugi svjetski rat, „antifašizam“, Domovinski rat?), ali zato u praksi djeluju gotovo pa jednako, neovisno o svojem ideološkom predznaku – čega je kruna novouspostavljena Vlada HDZ-a i HNS-a – dok bi u zdravome društvu trebalo biti upravo suprotno. Poželjno bi, dakle, bilo kada bi ideje i vizije upravljanja hrvatskom državom stranaka različitih ideoloških provenijencija bile raznovrsne, te kada bi na svim razinama hrvatskoga društva postojao konsenzus oko temelja na kojima počiva suvremena hrvatska država – a posve je jasno da oni, kao što je višekratno isticao Zlatko Hasanbegović, mogu biti jedino u demokratskom nasljeđu ranih 1990-ih i obrambeno-oslobodilačkoj baštini Domovinskoga rata. Društvena dezintegracija o kojoj piše Stier u Hrvatskoj je doista na djelu, no tome nije tako samo radi onoga što se naziva polarizacijom društva – polarizacija i dezintegracija, uostalom, nisu jedno te isto – već u većoj mjeri zbog onih medijsko-političkih struja koje fabriciraju uvjerenje da je u Hrvatskoj došlo do bilo kakve polarizacije. Ona možda i postoji, ali jedino između političkih i medijskih elita s jedne i širokih narodnih slojeva s druge strane. U smislu potrage za ideološkim temeljima u kojima se većina pučanstva može prepoznati kao mehanizmu dokidanja društvenih razdora, Hasanbegovićeva je ideja nadilaženja podjela uvelike podudarna sa Stierovim viđenjem problema dezintegracije hrvatskoga društva, i zato upravo od Stiera i Hasanbegovića kao predvodnika istinski demokršćanske, odnosno pravaške struje u hrvatskoj politici, u kojoj su obje već dugo marginalizirane, treba očekivati neku vrstu doprinosa stvaranju dugoročnih planova razvoja hrvatske unutarnje i vanjske politike. Takav doprinos danas se očekuje neovisno o količini političke moći (Ante Starčević, čija je misao presudno odredila hrvatsku suverenističku svijest od 19. stoljeća naovamo, nikada nije bio „na vlasti“), jer tu nije riječ o dnevnopolitičkim prepucavanjima, već o formiranju dalekosežnih ciljeva države koja stratege i državnike dostojne toga imena nije imala još od smrti prvoga predsjednika.

Stier, primjerice, polazeći od unutardruštvenih pitanja, piše o „otvaranju institucija“ građanima, implicirajući kako se u okviru različitih hrvatskih ustanova zapravo radi o nedemokratskim oblicima hijerarhizacije, koja se u najvećoj mjeri zasniva na naslijeđenoj praksi posebne, nadstranačke i nadideološke oligarhije. Stier tu široku skupinu fluidnih granica, kojoj se obično pripada tek neformalno, naziva „novom klasom“, po uzoru na istovjetni Đilasov termin iz 1950-ih godina. Osim u historiografskom i sociološkome smislu, ta klasa je „nova“ i po činjenici da je zamijenila predratnu hrvatsku građansku klasu koja je pobjedom komunizma 1945. temeljito izbrisana; pobijena, protjerana u emigraciju, zatvorena, ušutkana ili „preobraćena“. Budući da se pripadnici aktualnih hrvatskih političkih i društvenih elita regrutiraju iz krugova koji su upravljali svim sastavnicama društva i prije demokratskih promjena 1990-ih te da je riječ o skupini koja sama po sebi nema namjere dokinuti svoj povlašteni socijalni status, očito je da njezin utjecaj, koji se u pojavnim oblicima ortaštva, nepotizma i ideološke isključivosti reflektira na svaki segment hrvatskoga društva, valja svesti na najmanju moguću mjeru. Glavni problem u pokušajima ograničavanja njihova djelovanja jest činjenica da su takve tendencije obično incidenti koji ne proizlaze ni iz kakvih programa, a generiraju ih pojedinci čije su težnje najčešće oprečne planovima nadređenih im instancija. (U stranačkome kontekstu, takvi su „incidenti“ same pojave Stiera i Hasanbegovića u vrhu „detuđmaniziranog“ HDZ-a, zbog čega su obojica i izgubila povlaštene položaje u stranci). Počnemo li, dakle, tumačiti hrvatsku stvarnost iz ove perspektive, postat će nam jasno da je sȃmo „otvaranje“ političkih stranaka i drugih institucija svojim građanima, o kojemu Stier piše kao o središnjoj točki „treće hrvatske paradigme“, zapravo neodvojivo od potrebe za lustracijom, što i sȃm Stier – izbjegavajući, doduše, taj pojam – ipak daje naslutiti. Lustracija je, naravno, znatno širi proces od pukog „otvaranja institucija“, ali upravo bi to „otvaranje institucija“ moglo biti jedna od njezinih najznačajnijih posljedica.

Govoreći o lustraciji, ona je u Hrvatskoj, makar i neslužbeno, ipak počela. Od oslobađajuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču koja je stvorila preduvjete za legitimaciju Domovinskoga rata kao temelja suvremene hrvatske države te osude dvojca Perković-Mustač, revizije komunističkih presuda Alojziju Stepincu i Filipu Lukasu, pa sve do „otvaranja arhiva“ koje je u Hrvatskome saboru, unatoč svim prijeporima, ipak izglasano u sjeni krize vlasti koja je iznjedrila sporazum HDZ-a i HNS-a u svibnju ove godine, ali i promjene naziva Trga maršala Tita koja bi završetkom kolovoza trebala biti definitivno potvrđena u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, jedino što nedostaje počecima ovoga procesa jest da ga se počne provoditi sustavno te da ga se nazove njegovim pravim imenom. Aktivisti, novinari, javni intelektualci i akademski građani koji se okupljaju na manifestacijama poput one lipanjske pod imenom „Trg je naš“, organizirane u obranu naziva zagrebačkoga Trga maršala Tita, u svojoj su biti duhovna braća pronacističkim izgrednicima iz američkoga Charlottesvillea, koji su sredinom kolovoza, noseći zastave Konfederacije i rekvizite Ku Klux Klana, prosvjedovali protiv uklanjanja kipa južnjačkoga generala Roberta E. Leeja, vjerojatno najsposobnijega vojskovođe američkoga Građanskog rata, koji je – koliko god njegova povijesna uloga bila ambivalentna – po svojem simboličkom značaju i mjestu koje zauzima u povijesti svojega naroda neusporediv s jugoslavenskim maršalom Titom. Činjenica da se u zemlji u kojoj prevladavajući javni diskurs podrazumijeva apsolutizaciju „antifašističke“ retorike kao ovozemaljskog ekvivalenta metafizičkoj kategoriji Dobra nijedan predstavnik najtiražnijih medija nije sjetio usporediti uzdignute desnice i tetovirane svastike iz Charlottesvillea sa zastavama Sovjetskog Saveza i trorogim kapama s crvenim petokrakama u Zagrebu jasan je simptom sljepila i/li manipulativnosti gotovo svih hrvatskih medijskih platformi. Informativna i obrazovna zadaća medija, pa i ideal multiperspektivnosti, a ne manihejstva, u hrvatskom su slučaju podređeni glasnogovorničkoj funkciji novinske ispostave „crvene buržoazije“, čiji su predstavnici, makar privatno često lišeni ikakve ideologije, zbog specifičnih povijesnih okolnosti afektivno vezani za sve oblike jugoslavenske mitologije.

Pored unutarpolitičkih promjena u različitim dimenzijama društva, od samoga ustrojstva političkih stranaka do kleptokratskog mentaliteta dijela društvenih elita, jedna od posljedica lustracije vjerojatno bi bilo i geopolitičko repozicioniranje Hrvatske, u smislu pronalaska novih zemalja-partnera u okviru Europske unije. Bez obzira na razlike u djelovanju ključnih političkih figura posljednjih nekoliko godina (Tomislav Karamarko, Božo Petrov, Tihomir Orešković, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović), u hrvatskoj se vanjskoj politici osjeća pomak od okvira koji uključuje „postjugoslavenske“ koncepte prema srednjoeuropskim državama, nasljednicama Austro-Ugarske, ali i bivšega Istočnog bloka, od Višegradske skupine koju čine Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, pa do baltičkih zemalja, ili čak – u sklopu inicijative Tri mora – Rumunjske i Bugarske. Preduvjeti za tu vrstu preokreta stvoreni su tek krahom Kukuriku koalicije i porazom Ive Josipovića na prošlim predsjedničkim izborima. Zamisao povezivanja zemalja višestoljetne zajedničke prošlosti u zadnje se vrijeme javlja u više oblika: austrijski političar Norbert Hofer izjavio je, nedugo prije poraza u drugome krugu predsjedničkih izbora u svojoj zemlji, kako bi Austrija, Slovenija i Hrvatska – skupa sa zemljama Višegradske skupine – u sklopu Europske unije trebale ostvariti neku vrstu suradnje na tragu onoga nesavršenog savezništva koje je okončano prije gotovo čitavoga stoljeća. Prije nekoliko godina, u vrijeme vladavine SDP-ove koalicije, o bliskoj suradnji ili eventualnom pridruživanju Višegradskoj skupini afirmativno su se za Novi list izrazili i HDZ-ov Gordan Jandroković i SDP-ov Tonino Picula. No okolnosti su se, što se tiče Višegradske skupine, u međuvremenu posve promijenile; izbijanjem migrantske krize 2015. godine Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska počele su, u odnosu na nametnute kvote primanja migranata, zajednički nastupati kao glavna oporba Bruxellesu, što je položaj koji predstavnici hrvatske političke elite zasad nisu spremni prihvatiti.

To ipak ne znači da neka vrsta ekonomske, pa i političke suradnje sa zemljama Srednje Europe nije moguća. Tome svjedoči i inicijativa Tri mora koju je bivši predsjednik Josipović, teško zamisliv u ulozi njezina pokretača, u najnovijim javnim istupima uznastojao omalovažiti, a koju je – protivno Josipovićevim vanjskopolitičkim podvizima na liniji Banja Luka-Beograd – kreirala njegova nasljednica. Nasuprot okretanju Srednjoj Europi, napetosti u „regiji“ zadnjih se nekoliko mjeseci sve više intenziviraju; samo u prvoj polovici 2017. godine svjedočili smo barem tri fenomena koja se mogu tumačiti i kao skiciranje novih, iznova učvršćenih balkansko-južnoslavenskih međuodnosa: prvi – i najmanje ozbiljan od njih – sarajevska je Deklaracija o zajedničkom jeziku, logički neodrživa i proturječna smjesa zamisli koja pod krinkom prevladavanja južnoslavenskih nacionalizama (u množini) prešutno nudi nacionalizam južnoslavenskoga predznaka (u jednini). Drugi od njih je, bio on izvorno političke ili ekonomske naravi, fenomen širenja ruskog utjecaja na Hrvatsku putem Sberbanka, ruske državne banke koja u vjerovničko-dužničkom šahu drži i više no posrnuli Agrokor, a što se ne može promatrati izvan konteksta ruskih geopolitičkih interesa, odvjetak kojih je i sprega ruskih te srpskih tajnih službi i njihovo paradržavno djelovanje u zemljama u okružju: od umiješanosti u pokušaje državnih udara u Crnoj Gori i Makedoniji, do održavanja konstantne krize u Bosni i Hercegovini kroz različite oblike potajne i javne podrške Republici Srpskoj. Treći od navedenih fenomena zamisao je o carinskoj uniji „regije Zapadnoga Balkana“, koju valja tumačiti na tragu nedavnih izjava novoizabranoga srpskog predsjednika i dojučerašnjeg premijera Aleksandra Vučića koji je samoga sebe, govoreći o potencijalnoj ekonomskoj povezanosti bivših jugoslavenskih republika (i, naravno, Albanije), počeo uspoređivati s – Josipom Brozom Titom. Pa iako perspektiva „nove Jugoslavije“ u pravome smislu riječi zasad nije u igri (kolokvijalno rečeno, Jugoslavijama obično prethode svjetski ratovi), za hrvatsko je društvo od presudne važnosti s kojim će zemljama sklopiti dugoročna gospodarska partnerstva, pri čemu se ne bismo trebali voditi samo povijesnim, političkim ili kulturološkim razlozima, već i činjenicom znatno veće podudarnosti hrvatskoga BDP-a po glavi stanovnika s češkim, mađarskim i slovačkim negoli onim srpskim i albanskim.

Nepovoljno stanje hrvatske države – koje danas zahtijeva geopolitičko repozicioniranje s jedne te provedbu lustracije s druge strane – simbolički izvire iz dvije ključne godine 20. stoljeća, koje prije svega obilježavaju završetke svjetskih ratova: 1918. i 1945. Negativne posljedice Prvoga i Drugog svjetskoga rata ne mjere se činjenicom da se Trojedina kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija 1918. našla u sklopu poraženog Austro-Ugarskoga carstva te da se Nezavisna Država Hrvatska do 1945. nije odrekla pripadništva Silama Osovine, već ishodima tih ratova, a oni su podrazumijevali utapanje u dvjema Jugoslavijama koje su u praksi – suprotno devetnaestostoljetnim ilirskim idealima – djelovale protuhrvatski, pa i protudemokratski, protukršćanski, protuliberalno i protupluralistički. Međunarodni položaj hrvatske države, za koji se njezino stanovništvo ništa nije pitalo, određen je Versajskim sporazumom, kojim je Prvi svjetski rat i okončan. Taj se položaj pritiscima različitoga intenziteta pokušava potvrditi već 99 godina, u kontinuitetu od Versaillesa i Jalte, preko različitih sporazuma zajedničkog nazivnika „Zapadni Balkan“ na koje je Franjo Tuđman opetovano upozoravao po završetku Domovinskog rata, pa do nedavnih „jugo-sfera“ čiju bi najnoviju inkarnaciju – zamalo ostvarenu, u sklopu Berlinskog procesa, pod pokroviteljstvom Njemačke, prošloga mjeseca u Trstu – Hrvatska, čini se, zaobišla samo zahvaljujući pristupanju Europskoj uniji prije ostalih „postjugoslavenskih“ republika. Kada bi hrvatska vanjska politika uspjela poništiti posljedice Versajskog poretka, to bi za hrvatsku državu značilo okončanje izgubljenog stoljeća te istinski povratak u srednjoeuropski kulturno-politički krug kojemu je pripadala od srednjega vijeka. Na ono što je 1918. godina značila za vanjskopolitički aspekt hrvatske države, 1945. se nadovezala korjenitom promjenom vladajuće elite, koja je, nakon preuzimanja vlasti, ubrzo uspostavila kontrolu nad ostalim dijelovima društva. Pogubno duhovno i političko nasljeđe 1945. godine najbolje se može opisati parafrazom naslova memoarskoga djela Slavka Goldsteina; za razliku od 1941. godine, koja se u naslovnoj sintagmi „vraća“, u hrvatskoj političkoj i općedruštvenoj zbilji 1945. godina – koja nije donijela oslobođenje, već još jednu okupaciju – metaforički rečeno, još nije završila. Na binarnu opreku tipa „partizani-ustaše“, „antifašizam-fašizam“ ili „SFRJ-NDH“ kao pojmovima koji se odnose na aktualnu političku situaciju danas pristaju samo oni koje su hrvatski mediji uspjeli omađijati; reći nekom sudioniku političkoga života u demokratskoj Hrvatskoj 21. stoljeća da je fašist ima podjednaku težinu kao i optužba da je netko, primjerice, mađaron. (Iako, dođe li do jačanja veza Hrvatske i Mađarske, kao najjužnije članice Višegradske skupine, ne bi bilo čudno kada bi hrvatski mediji postali još anakroniji i počeli rabiti političku terminologiju iz 19. stoljeća.)

Unatoč početku procesa prevladavanja negativnog nasljeđa 1918. i 1945. godine, ti su trendovi vrlo krhki i nije dvojbeno samo hoće li se provesti, nego i hoće li to biti u punini ili tek djelomice. Hrvatska politička stvarnost daleko je od ikakvoga konsenzusa o ovim temama; u javnosti i tisku jedva da se i raspravlja o lustraciji, a kamoli o geopolitičkom položaju Hrvatske i njezinu odnosu sa Srednjom Europom, kao i modalitetima kojima se povezanost među njima uopće može ostvariti. Pored tabuiziranja tih tema kroz ritualni automatizam apriornog osuđivanja, politika i mediji o njima uglavnom šute, što se može interpretirati i kao „nevidljivo“ oponiranje tim idejama. Budući da se opće nacionalno suglasje ne može postići o temama koje se u javnome prostoru sustavno prešućuje, prvotni zadatak onih koji žele utjecati na formulaciju nove hrvatske paradigme nedvojbeno je u artikulaciji tih pitanja u medijima, politici, pa i u kulturnim i ekonomskim krugovima. Stierova vizija „otvaranja institucija“, u smislu postizanja istinskoga idejnog pluralizma te trijumfa sposobnosti nad podobnošću, iznimno je dobra polazna točka za transformaciju hrvatskoga društva, no vrlo je upitno posjeduje li ona dovoljan mobilizacijski potencijal za stvaranje kritične mase koja bi uvjetovala ikakve promjene. Ideja o budućnosti hrvatske države kroz povijest je prečesto bila predmet neslaganja između političkih i intelektualnih elita, popraćenog posvemašnjim izostankom narodne svijesti o aktualnim društvenim problemima. Za svojevrsni protuprimjer možemo uzeti – srpsko društvo. Destruktivan smjer njegova kretanja od druge polovice 1980-ih određen je suglasjem svih njegovih ključnih elemenata, od intelektualaca, autora ekspanzionističkoga Memoranduma SANU, preko Srpske pravoslavne crkve, pa do političkih krugova i značajnog dijela puka, što je dovelo do situacije da se ranih 1990-ih nekoliko glavnih srpskih stranaka, neovisno o tome jesu li bile na vlasti ili u oporbi, jednodušno zalagalo za srpski imperijalistički projekt; jedine točke prijepora ticale su se načina na koji bi se te osvajačke intencije trebale provesti. Srpski primjer istovremeno pokazuje i dokle može dovesti paradigma koja se temelji na etički neprihvatljivim pretpostavkama, kao što su nijekanje tuđega ljudskog, nacionalnog i teritorijalnog integriteta.

Hrvatsko društvo, dakle, mora izbjeći dvije krajnosti – prva od njih spomenuta je dezintegracija, a druga pristajanje uz radikalizam bilo koje vrste. Iz povijesnog se iskustva čini da je hrvatski narod znatno skloniji prvoj navedenoj zamci; ekstremistički pokreti u domaćoj politici oduvijek su bili marginalni, a maha bi uzimali samo kao produžeci vanjskih centara moći. Iako je hrvatski narod kroz prošlo stoljeće u kriznim trenucima instinktivno znao prepoznati moralne i društveno-političke autoritete oko kojih bi se spontano okupljao, od Radića i Tuđmana do Stepinca i Kuharića, katastrofe iz 1918. te 1945. godine dogodile su se, između ostaloga, i zbog različitih tipova narodne razjedinjenosti, od teritorijalne rascjepkanosti hrvatskoga etničkog prostora u sklopu Austro-Ugarske, koja je hrvatske zemlje učinila lakšim zalogajem za srpske i talijanske ekspanzionističke apetite, što je političku elitu Hrvatske otjeralo u zagrljaj Državi (i potom Kraljevstvu) SHS, pa do podjela nastalih u Drugome svjetskom ratu koje su, poprimivši u okolnostima ratnoga kaosa – na ruševinama antimilitantnoga radićevskog republikanizma – i fašističko-komunističku ideološku nadogradnju, također djelomice proizišle iz teritorijalne podjele NDH na njemački i talijanski upravni dio te opasnosti koje su prijetile od fašističkoga talijanskoga iredentizma i gerilskoga srpskog rojalizma, kao kasnijim odjecima istih onih ekspanzionističkih pretenzija koje su prethodile formiranju prve Jugoslavije. Mit o tobožnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda već je više od 70 godina instrumentaliziran u jugoslavenske i srpske imperijalističke svrhe, koje su se u svojim pojavnim oblicima nerijetko i u mnogočemu preklapale. Istina je, međutim, da ubilačke ideologije koje su se u Hrvatskoj pojavile za vrijeme Drugoga svjetskog rata nisu samonikle, već su uvezene s njemačkim i partizanskim marševima 1941. i 1945. godine. Kuriozitet da su i jedna i druga vojska osim mecima dočekivane i konfetima ne niječe činjenicu da je u oba slučaja zapravo riječ o okupaciji hrvatske države, a upravo takvi primjeri jasnije od bilo čega drugoga govore o naravi režima koji su prethodili uspostavi NDH i druge Jugoslavije. Po svakom bitnome ustrojstvenom obrascu, tek je demokratska Republika Hrvatska označila raskid s baštinom tih dviju država, koje su – premda zasnovane na oprečnim ideološkim zasadama – u praksi primjenjivale iste metode održavanja na vlasti.

Ako je utjecaj krupnoga kapitala na politiku novi globalni fenomen koji se odražava i na hrvatsko društvo, ne treba zaboraviti niti na stari problem koji je danas s njime isprepleten, naime egzistencijalnu ovisnost različitih intelektualnih kružoka o politici sȃmoj. Kada je Ivo Pilar, kao neovisni intelektualac, 1917. godine na njemačkome jeziku objavio Južnoslavensko pitanje, gotovo proročko djelo o pogubnim posljedicama tada još hipotetskih južnoslavenskih zajednica po budućnost hrvatskog naroda, na nj nije bilo gotovo nikakvih reakcija. Kako slični glasovi iz hrvatske sadašnjosti ne bi ostali jednako usamljeni, potrebno je skrenuti pozornost i na one aspekte hrvatske unutarnje i vanjske politike koji se izravno tiču javnih financija i životnog standarda kao stalnoga predmeta interesa većine građana. Usporedimo li ekonomije bivših komunističkih država koje su provele lustraciju, kao što su zemlje Višegradske skupine, s onima koje to nisu učinile, poput Hrvatske, postaje bjelodano da između lustracije i gospodarstva postoji stanovita korelacija, te da lustracija samim time nije isključivo ideološko, već ujedno i ekonomsko pitanje. Pored otpora društvenih elita, najveću prepreku u provedbi lustracije i geopolitičkom repozicioniranju Hrvatske zacijelo će predstavljati sveprisutna društvena apatija; mnogi su danas, čini se, uvjereni kako se ništa nikada ne može promijeniti i da je Hrvatska osuđena na vječni provincijalizam. Daljnje plutanje u zrakopraznom prostoru između različitih, redom nerealiziranih koncepata društvenog razvoja svakako je moguće, no hrvatsko će se društvo, prije ili kasnije, o ovim unutarpolitičkim i vanjskopolitičkim temama ipak morati očitovati. Nepoznanica je samo kada bi se to moglo dogoditi, što u velikoj mjeri ovisi o tome hoće li „otvaranje institucija“ biti uzrok ili posljedica društvenih promjena o kojima je ovdje riječ. O tome, naime, mogu odlučiti samo akteri političkoga života, dakle oni koji djeluju u okviru hijerarhijski najzatvorenijih hrvatskih institucija, to jest – sȃmih stranaka. Nikne li inicijativa za promjenom iznutra, iz političkih stranaka, stvari bi se mogle pokrenuti brže. U protivnom, ostali će segmenti hrvatskoga društva – kulturne ustanove, građanske udruge, neovisni mediji – u okvirima svojih mogućnosti ove ideje morati nastaviti promicati još dugo vremena.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr