U Hrvatskoj, ali i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije obnavljaju se proslave jugoslavenskih oslobodilačkih pobjeda, uređuju jugoslavenske ratne staze, te se podižu spomenici svima koji su provodili i pomagali jugoslavensku politiku, u bilo kojem obliku, četničkom ili komunističkom.
Četnici nisu unutarnji problem Srbije
Nedavno je u Srbiji otvoren muzej četničkom vođi Draži Mihailoviću.
Mnogi naši političari govore kako su četnici “unutarnji problem Srbije”.
I bilo bi to tako da taj “unutarnji problem Srbije” nije u više navrata u novijoj povijesti izašao iz okvire Srbije i klao protivnike velikosprsko jugoslavenske politike, a među njima su naravno mnogi Hrvati.
Bilo bi to tako kako oni govore, kada ne bi i u Hrvatskoj nicali spomenici četnicima.
Ali nažalost, upravo se to dogodilo i upravo se to događa.
I nije to ništa novo, već stara priča s višedesetljetnim kontnuitetom.
Četnici već gotovo čitavo jedno stoljeće otvoreno rade protiv postojanja Hrvatske, a u interesu neke njihove četničke Jugoslavije.
I to se danas tolerira.
Ako znamo, a znamo, da se većina četnika na kraju Drugoga svjetskog rata presvukla u partizane, preciznije u komuniste, pa tako kraj rata dočekali na oslobodilačkoj i pobjedničkoj strani i time ostali u strukturama vlasti nove Jugoslavije, onda je jasno tko danas potiče i podržava ove aktivnosti.
Veličanje komunizma
Paralelno s veličanjem četničke jugoslavenske ideologije, veliča se komunistička jugoslavenska ideologija, kako u Srbiji, tako u Hrvatskoj i u svim nekadašnjim republikama Jugoslavije.
Sve je više projekata financiranih od strane države u kojima se obnavljaju ostavštine i veliča lik i djelo druga Josipa Broza Tita.
A Josip Broz Tito odgovoran je za jedan od najvećih zločina u povijesti čovječanstva. Pod njegovom komandom, nakon završetka rata 1945. godine, gotovo više od mjesec dana masovno su ubijani vojni i civilni ratni zarobljenici, te bacani u razne jame i rudnike, te tamo zatrpavani.
Točan broj stotina tisuća ukupno, ubijenih, obespravljenih i rastjeranih, pod njegovom komandom, još će se dugo istraživati, a brojke koje iz starih arhiva polako izlaze na površinu su zastrašujuće.
Ako bi se analizirala javno politička struktura ljudi koji su danas na najvišim pozicijama u javnopolitičkom životu Hrvatske, onda bi se lako ustanovilo da oni većinom obiteljski i rodbinski pripadaju stablu nekadašnjeg komunističkog jugoslavenskog režima.
Komunisti već gotovo čitavo jedno stoljeće otvoreno rade protiv postojanja Hrvatske, a u interesu neke njihove komunističke Jugoslavije.
Ako znamo, a znamo, da se nakon Drugoga svjetskog rata pobilo sve što je disalo hrvatski i da su na SVE pozicije postavljeni provjereni drugovi komunisti, ako znamo, a znamo, da su se devedesetih svi jugoslavenski komunisti preobukli u hrvatska demokratska odijela i ostali u hrvatskim institucijama, onda je jasno tko danas potiče i podržava ove aktivnosti u veličanju lika i djela Josipa Broza Tita.
Kulte veličanja Smoje
Pored veličanja Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića, u Splitu se pojavio kult veličanja Miljenka Smoje.
Imali smo čitavu godinu posvećenu Miljenku Smoji.
Osobno sam u više navrata javno odavao priznanje tom čovjeku za njegove scenarije filmova “Malo misto” i “Velo misto” i za njegove novinske članke u kojima je opisivao život malog čovjeka. Stojim iza toga i danas i nemam s tim problema. Poštujem svačiji rad, ako je dobar.
MEĐUTIM, postoji čitava knjiga svjedočanstava o Smojinoj neljudskosti i nevjerovatnom zlu kojeg je pokazivao prema Hrvatskoj i svima koji su Hrvatsku htjeli.
Knjiga ima simboličan naziv “Spomenik izdaji”, a njen autor je Joško Čelan, očito dobar poznavatelj lika i djela Miljenka Smoje.
Prema svjedočanstvima iz te knjige, Miljenko Smoje je u vrijeme najveće agresije na Hrvatsku stao na stranu agresora, javno.
Podržavao je Miloševića, javno. Nazivao je ustašama sve koji su se na bilo koji način protivili Jugoslaviji, javno.
Nakon što je Hajduk izbacio nasilno ubačenu zvijezdu petokraku iz svog grba, taj čovjek NIKAD više, nije otišao na utakmicu Hajduka.
On je bio protiv Hajduka, najvećeg simbola Splita, čim je Hajduk vratio svoj povijesni grb i postao hrvatski klub.
Dakle, čovjek je bio protivnik svega što predstavlja Hrvatsku i tako se javno izjašnjavao.
Drugim riječima Miljenko Smoje radio je identično ono što su radili četnici i komunisti: otvoreno je radio protiv postojanja Hrvatske, a u interesu neke Jugoslavije.
Identičnost nepoznavanja istine
Nije smisao ovog članka da ukaže toliko na sličnost ili identičnost Draže Mihailoviča, Josipa Broza Tita i Miljenka Smoje, već da ukaže na sličnost ili identičnost nepoznavanja istine o Draži Mihailoviću, Josipu Brozu Titu i Miljenku Smoji.
Javnost ne zna istinu.
Uopće nisam protivnik spomenika bilo kome.
Neka stoje spomenici i Smoji i Titu i Mihailoviću.
Samo neka pored njih piše što su radili u životu.
Neka piše sve.
I ono dobro, ako ima dobrog.
I ono loše, ako ima lošeg.
Sve.
Pa kako za ovu trojicu, tako i za sve druge ljude.
Jednakost za sve ljude. Eto, samo to: jednakost.
A ne dvostruki kriteriji.
Čovjek može čitav život biti dobar i činiti dobra djela, a onda napraviti neko veliko zlo i tako učiniti da ga svijet pamti po zlu, a ne po dobru.
A može biti i obrnuto.
Ali važno je znati istinu.
Poveznica između svih ovih spomenika i priča o Titu, Mihailoviću i Smoji je jedno veliko neznanje javnosti.
Problem su živi
Nadaje, ovaj članak ne ukazuje toliko na spomenute povijesne osobe koje su danas mrtve, već ukazuje na one koji su živi. Jer nisu nama problem mrtvi, već su nama problem živi.
Problem su oni koji uporno forsiraju podizanje svih tih spomenika, te veličanje ideologija i predstavnika tih ideologija, bez da se javno rasvijetli uloga tih ideologija i osoba, te da se kaže cjelokupna istina o njima.
O Smoji se ovih dana mnogo izgovorilo, a nigdje nikad nitko u većim medijima nije spomenuo tu knjigu u kojoj su sakupljene sve Smojine izjave iz vremena kada je Jugoslavija napadala Hrvatsku i kada je Hrvatska krvarila.
Nitko nije demantirao sve što tamo piše, a piše mnogo toga.
Umjesto toga knjiga se prešućuje.
Prešućivanje knjige
Pa kako o Smoji, tako o Mihailoviću, tako o Titu, tako o Jugoslaviji.
Jer knjiga o zlu Jugoslavije i njezinih aktivista ima na tisuće.
I sve su one uglavnom široj javnosti prešućene.
Skriva se sve što je loše i zlo o velikosrpsko jugoslavenskoj politici, o Velikoj Srbiji ili kako se to ljepše kaže Jugoslaviji, a ističe se samo ono dobro.
Tako već desetljećima.
I samo to dobro javnost vidi.
Zato je danas vrlo teško javno reći o njima ono loše i zlo.
Jugoslavija je bila zlo
Jugoslavija, za koju su se četnička i komunistička ideologija borili svaka iz svog različitog interesa, bila je jedno veliko zlo.
I to zlo uvijek mora biti istaknuto pored bilo kojeg dobra koje se spominje, a dobra je sigurno bilo, kao i u svakom drugom vremenu.
O tom velikom zlu je trebalo davno reći istinu.
A to je izostalo. Govori se samo dobro.
Tako se nažalost i ono dobro kontaminira, te sve postaje bljutavo.
Zajednički nazivnik
Sve ovo je živi spomenik koji neraskidivom vezom objedinjuje i koalicijski povezuje priče koje kroji politika o Mijenku Smoji, Draži Mihailoviću i Josipu Brozu Titu, ispričane na jednostran, nepotpun, neiskren, a time i lažan način.
Zajednički nazivnik toj politici je Jugoslavija, u bilo kojem obliku.
Zajednički trn u oku toj politici je Hrvatska, u bilo kojem obliku.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
www.mikibratanic.com