Prije početka javnog sporenja o Titu i njegovu trgu moglo se pretpostaviti da će ta sporenja ipak dugo trajati. Izgleda da ova zemlja jedino ima interesa za raspravu o Titu.
Umjesto da ta rasprava dovede do nekoga smirivanja suprotnih stavova, ona se još više razbuktala. Tako se pokazalo da i dalje bolujemo od viška prošlosti. Tome stalnom vraćanju prošlosti najveći je krivac SDP sa stalnim vraćanjem svoje opsesivne teme o antifašizmu, piše Milan Jajčinović u Večernjem listu.
To je pak samo izazvalo sasvim suprotnu reakciju. SDP je prije čak prisvojio i Miroslava Krležu, gotovo da ga je proglasio članom SDP-a. Tako ni današnja rasprava o Titu ni sa SDP-ove strane nije došla do intelektualnog nivoa. Naprotiv. Tito je i dalje ostao samo kult. Vidjelo se to i ove godine na proslavi njegova rođendana. Tada su se u Kumrovcu okupili obožavatelji njegova kulta. Da se i dalje namjerava njegovati Titov lik i djelo uočljivo je bilo i po tome što su ti njegovi obožavatelji u Kumrovec i ove godine doveli i svoje potomke. Očito kane nastaviti održavanje prošlosti u sadašnjosti kao da Hrvatska nema i previše današnjih problema.
Od veličanja i osporavanja prošlosti mogu valjda živjeti samo ideološki fanatici. Ostale Hrvate mogu opterećivati jedino današnji problemi, npr. hoće li se iz krize ikako moći izvući Agrokor i druga poduzeća o kojima ovisi sudbina ondje zaposlenih i njihovih obitelji. Njima je najmanje važno raspravljanje o Titu. Vjerojatno su mnogi i nostalgični za njegovim vremenom. To je vrijeme danas uvelike romansirano. No to je ipak bilo vrijeme opće oskudice i manjka sloboda. Danas o tome Titovi obožavatelji uopće ne govore, a nije bilo ni kave, ni deterdženta, a pogotovo slobode. U to vrijeme ti ljudi kao da su živjeli u nekom drugom, paralelnom svijetu.
ko se danas od pametnih ljudi može slagati da glavni protagonist toga vremena i dalje slovi kao neosporna veličina? Umjesto da se SDP-ovci bave današnjim problemima; nezaposlenošću, pravima radnika, odlaskom mladih iz Hrvatske, oni se i dalje bave prošlošću, ideologijom i Titom. Zato bi Bandićeva namjera da promijeni ime Trga maršala Tita i time uvelike zatvori priču o Titu, mogla biti dobra čak i za SDP. To će ujedno biti i novi test zrelosti SDP-a. Na njemu će se vidjeti može li se SDP transformirati u modernu socijaldemokratsku stranku. Do sada SDP nije pokazao takvu namjeru. Ta će mogućnost pokazati kolika je ta transformacija uopće moguća, jer je SDP danas pun mladih ljudi koji razmišljaju na stari način. Posebno se to vidi u istupima članice SDP-a Saše Broz. Ona se tijekom prepirki o Titu nije uspjela emancipirati od činjenice da je Titova unuka. To je s ljudske strane razumljivo, ali je zato nerazumljivo ponašanje brojnih mladih SDP-ovih antifašista. Oni se ponašaju kao da su i sami bili u partizanima.
S takvom mladeži SDP se ne može preobraziti u modernu stranku. Stoga stalno i obnavlja stare ideološke teme. S tim temama SDP može postati samo stranka kao što je bila puno prije Ivice Račana. On je tu stranku reformirao mnogo više nego njegovi politički nasljednici Zoran Milanović i Davor Bernardić.
Posebno se to očekivalo od Davora Bernardića, no on se pokazao nedovoljno jakim za bilo kakvu promjenu. Njemu je od promjena bilo puno važnije da ostane na čelu stranke. Zato nezadovoljnici njegovim ponašanjem postaju njegovi protivnici. Bernardić je gotovo općestranačko razočaranje. On se stoga ne dopada ni titoistima ni potencijalnim reformistima. Za Hrvatsku je puno važnije da Tito napokon ode u prošlost nego da i dalje bude čimbenik naše ionako proturječne i još uvijek prijeporne prošlosti. Tito više u javnosti ne bi trebao biti samo politički anđeo niti samo politička avet. Tek kada se to dogodi naše će društvo pokazati da je postalo zrelo.