Miliša: Liberalizam nije politička ideologija

Liberalizam ne prestaje biti predmetom rugla od strane neupućenih predstavnika Crkve, politike, novinara i intelektualaca koji sebe vide u ideološki desnoj provenijenciji. Oni liberalizam povezuju ili poistovjećuju s ideologijom komunizma, novom religijom, anacionalnom politikom, tajkunima i/ili korporativnim kapitalizmom. Kritizeri liberalizama neopravdano ga svrstavaju u lijevu političku ideologiju. Temeljno načelo liberalizma polazi od individualizma, a ideologije sve podređuju kolektivitetima. Liberalizam nije politička ideologija, on je višestruko važna (filozofska, sociološka, ekonomska) teorija. Oni koji liberalizam svode na političku ideologiju nemaju temeljne spoznaje iz te teorije. 

 Najekstremniji kritizeri liberalizma 

Naradikalniji kritizeri liberalizma u njemu vide novu religiju. Benjamin Wiker u više svojih tekstova ponavlja svoju tezu da liberalizam postaje “državna religija koja pokušava izgurati kršćanstvo”. U takvim interpretacijama liberali (p)ostaju etiketirani kao anacionalni antikršćani. Zato ne čudi da liberalizam teoretičari zavjere dovode u vezu s masonstvom. Tako Mladen Lojkić  iznosi ničim utemeljene tvrdnje da je “neoliberalna ideologija totalitarna, a poglavito neoliberalna praksa koja je po svojoj isključivosti nadmašila despotske režime komunizma, fašizma i nacizma”  (iz knjige: Tko želi razoriti Crkvu). 

Kršćanski nauk i liberali 

Kršćanska i liberalna doktrina podučavaju da ti nitko neće pomoći ako se sam ne pobrineš za sebe, (p)a su sloboda i ekonomski napredak u službi kršćanske etike skrbi prema bližnjima. Ako je ishodište u meni, (to) ne znači da je u meni cilj. Ovu liberalnu tezu su poznavali kršćanski filozofi. Takvo poimanje liberalizma nalazimo od sv. Tome Akvinskog do don Luigi Sturza i socijalnih kršćana. Tu razinu liberalizma zagovarao je i filozof i književnik romantizma Benjamin Constant, kada je govorio da sloboda uvijek traži osobu, koju uz pomoć građanskih vrlina stvara junake i daje im snagu da budu i mučenici” (Neven Šimac).

Naš sociolog Antun Šundalić u jednom znanstvenom radu zastupa glavnu tezu da sama liberalna doktrina “nije sebe nikada stavljala izvan kršćanske tradicije.”

Neovisno o gore navedenom, neki predstavnici Crkve optužuju (neo)liberalizam kao opasnu dogmu, a istaknute liberale prozivaju da rade protiv vlastite nacije ili da su sotone! Naši najpoznatiji liberali u postsocijalističkoj Hrvatskoj Dražen Budiša i Vlado Gotovac su praktični vjernici. Oni su u vrijeme socijalizma robijali zbog njihove borbe za samostalnost Hrvatske. Ipak, za života je Vlado Gotovac govorio o napadima koje je imao od nekoliko svećenika koji su ga javno nazvali sotonom. 

 Kada i novinari liberale svrstavaju u lijevi ideološki blok 

Mario Nakić je svojevremeno dobro primijetio da je do danas prisutna stara novinarska škola koja liberalizam “trpa u lijevu, ili čak ekstremno lijevu košaru koja s liberalizmom nema veze. Čak štoviše, ljevica je svjetonazorski antipod liberalizmu.” Nakić navodi primjer  novinara Telegrama – Ivana Violića  koji (po Nakiću) “cvili” zbog pada popularnosti “lijevo-liberalnih stranaka”. Violić SDP i Radničku frontu stavlja u lijevo liberalni blok. Treba li dokazivati da je Radnička fronta primjer antiliberalizma jer se zalaže za ukidanje privatnog vlasništva. SDP od početka do danas promovira ideološki koncept egalitarizama.

Takav  koncept  još radikalnije promoviraju članovi ekstremno lijeve stranke Možemo. Ovakav ideološki determinizam je stran ideji liberalizma isto kao i ljevičarska ideologija egalitarizma.  Davno je Adam Smith, škotski ekonomist, svojim kritičarima s ironijom odgovarao kako nije vidio da su dobro učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra. Antiliberalna histerija nekada i danas dolazi i od onih koji odbacuju tezu liberala da pravo na slobodu pripada svakom pojedincu.

Novinar i publicist Josip Jović je u jednom svom tekstu tvrdio da je neoliberalizam povezan s “profiterskim apsolutizmom”. Gosp. Jović je morao znati za Francoisa Michelina koji je desetljećima vodio svjetski poznatu francusku kompaniju za proizvodnju guma, a koji je sebe vidio kao radnika-koordinatora između interesa zaposlenika, kupaca i ulagača. Svojim ponašanjem i radnim postignućima demantirao je sve one koji i danas lupetaju o strahotama neoliberalnog kapitalizma.

U podcastu Velebit novinar Marka Jurič je ugostio politologa i bivši diplomat Tomislav Sunić. On koji kritizira one koji dociraju upada u istu zamku kada daje neosnovane klasifikacije, iznoseći stupidnu tezu da su za komuniste i liberale “svi ljudi jednaki”.   Nevjerovatno je i da taj intelektualac ne poznaje osnovne liberalne teorije. Njemu su sinonimi komunizam i liberalizam. Pored toga, kao nekadašnji diplomat je trebao znati da liberali u svijetu sve češće koaliraju s konzervativcima nego ljevičarima. U konačnici gosp. Juriča su osudili za verbalni delikt, kao u vrijeme socrealizma. Svi oni koji tvrde da je za aktualnu društvenu krizu kriva (neo)liberalna ideološka doktrina nemaju elementarne spoznaje o liberalnoj teoriji. Druga stvar su odstupanja od teorije liberalizma s otklonom od liberalnog ka korporativnom kapitalizmu.  

Liberalizam pobija egalitarnu ideologiju 

Liberalni kapitalizam je veličao prava pojedinca, a (današnji) korporativni ih uništava. Najutjecajniji promicatelji liberalizma i pragmatizma, od F. Taylora, A. Smitha, J. S. Milla, K. R. Poppera, J. Locka, D. Huma, L. von Misea, M. Webera do F. A. von Hayeka polaze od glavne teze o individualnoj težnji ljudi za materijalnim probitkom kao temeljem za razvoj društva. J. S Mill je  tvrdio da politički i ekonomski sustav mogu dokazati svoju demokratičnost samo ako doprinose općoj korisnosti. Mill u  knjizi ‘On Liberty’ odbacuje ideju društvenog vlasništva. Mnogi kasniji ekonomisti pozivali su se na Millovu ideju: kada nema privatnog vlasništva, teško je izgraditi održiv model organizacije gospodarstva, tržišta, školstva… On je upozoravao na opasnost od širenja lažne egalitarističke ideje socijalizma: “Čim nekom neobrazovanom radniku uđe u glavu ideja o jednakosti, bukvalno mu zavrti glavom. Tada prestane biti koristan, postane drzak.”

Kolektivisticki model je ideološka potka svih socijalizama – pogotovo proleterskog. Liberalizam je suprotan svakom totalitarizmu, od socrealizma do nacifašizma. On stavlja pojedinca iznad mase, partije i jednog vođe. Vrijeme je pokazalo dogmatske predrasude o egalitarnoj ideji ranijeg socijalizma kroz ideju društvenog vlasništva.

> Zlatko Miliša: Zašto podržavam novu stranku DOMiNO?

Karl Popper u svojim djelima prosperitet društva sagledava kroz pojedinačne inicijative.  S. Mill i M. Weber su tvrdili da gospodarska politika ovisi o individualnim interesima i socijalnoj kooperaciji. Elvio Baccarini, jedan od najboljih poznavatelja ideje liberalizma u Hrvatskoj, konstatira da liberalizam ne odbacuje socijalnu kooperaciju kao bitnu komponentu demokracije.

Socijalizam kao i sama ideja egalitarizma potiru liberalna načela u odgoju, obrazovanju i procesu rada. “Nikada nisam vidio da su dobro učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra”, duhovito konstatira Adam Smith. Taj škotski ekonomist se smatra osnivačem ekonomskog liberalizma, koji promiče privatno vlasništvo, a državna je zadužena za stvaranje uvjeta  za funkcioniranje tržišta i pružanje usluga koje privatni sektor ne može pružiti.

Interesantno je da su F. A. von Hayek i naš pok. akademik Josip Županov pobijali egalitarističku doktrinu socijalne pravde u socijalizmu jer se kolektivno vlasništvo koristio u antiegalitarne svrhe. Ova teza konvergira s narodnom poslovicom: “Što je svačije, to je ničije”. 

Prijetvorni egalitarizam, u Lenjinovoj viziji socijalizma, razvijao je antikulturnu klimu gdje se “nečije neznanje pokazivalo jednako vrijedno koliko i protivnikovo znanje” (Isaac Asimov). Filozof Nikolaj Berdjajev jednom je rekao: “Nekoga se može primorati da se s uvažavanjem odnosi prema dostojanstvu i pravima svakog čovjeka, da u svakom čovjeku prizna građanina, no nitko ne može nekoga primorati na bratstvo, tj. bratski odnos prema nekome koga sam čovjek nije izabrao ni zavolio, već mu je država nametnula.”

Liberalizam  i socijalna pravednost

Liberalizam je filozofija ekonomije i života koja polazi od postavke da bi se država trebala što manje miješati u gospodarske i društvene odnose. “Demokracija nije sinonim za pravdu ili slobodu. Demokracija je princip podređen neotuđivim pravima pojedinca.” (Terry Goodkind)

1. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade iz područja ekonomije pobija ideju socijalne pravde egalitarističke koncepcije. Kolektivistički model socijalne pravde kao zajednički cilj svih socijalizama, pokazao se kao potpuni promašaj. Nekad i danas okorjeli dogmati u liberalizmu vide ‘kršćanskog vraga’, zaboravljajući da smo u Lenjinovoj, Staljinovoj i Titovoj ideji socijalizma otkrili korpus doktrinarnih zala. U socijalizmu se individualni interes branio samo kad je bio solidaran s klasnim interesom. Socijalizam je svojom praksom i idejom kolektivizma dokazano gušio individualne slobode. Suprotno toj ideologiji, liberalizam podučava da su “prava svih ljudi umanjena  kad su prava jednog čovjeka ugrožena.” (John F. Kennedy)

Zaključno

Liberalizam objedinjava predstavlja jednu od najprogresivnijih teorija društva i kao takav nije (lijeva) politička ideologija. Liberalizam je u teoriji i praksi doprinio razvoju humanizma.  Samo nepoznavatelji tih činjenica ga mogu stavljati uz bok bilo koje ideologije. Liberalizam objedinjava više znanstvenih pravaca, jedna je od najprogresivnijih teorija društva i nije (lijeva) politička ideologija.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.