Ako želimo započeti bilo što govoriti o novoj inicijativi HBK o ograničenju rada trgovina nedjeljom i blagdanima, moramo se vratiti u jesen 2008., kada se vodila javna rasprava o istoj temi, nakon koje su trgovine jedno vrijeme i bile zatvorene, točnije od 1. siječnja 2009. pa sve do odluke Ustavnog suda koji je po drugi puta (nakon 2004. godine) srušio zakon.
Kao da je jučer bila jesen 2008. godine. Bilo je to zanimljivo vrijeme, nepojmljivo za današnje kategorije. Ivo Sanader bio je premijer, nitko nije mogao pojmiti da će ikada nestati sa scene. Zoran Milanović je puno obećavao. Jelena Lovrić i Davor Butković tepali su Sanaderu. Ante Gotovina je bio haaški uznik, a Milorad Pupovac zvučao je kao sasvim pristojan manjinski političar. Gospodarska kriza već je načela EU, a nas u Hrvatskoj cinici su uvjeravali kako kod nas nikad ništa nije uspjelo, pa neće ni kriza. Šuker (Ivan, ne Davor) objašnjavao je da je kod nas kriza nemoguća, a onda je odjednom premijer Sanader zakukao pred kamerama: Ljudi, u banani smo!
U tom ozračju vodila se rasprava treba li ili ne zatvoriti nedjeljom trgovine i shopping centre. Meni je u živom sjećanju ostala emisija Otvoreno koja se tada nekako vodila na tu temu. Gosti s jedne strane bili su preč. Ivan Miklenić (ne sjećam se je li tada bio već prečasni ili samo obični velečasni) i Dragica Mišeljić, tadašnja Predsjednica sindikata trgovine Hrvatske. Na drugoj strani sjedio je Slobodan Školnik, menadžer iz Emmezete i, e sad da mi prijetite da ćete me natjerati da cijeli dan provedem s Ivanom Pernarom, ne mogu se sjetiti. Ali mislim da je bio Goranko Fižulić, što u ovom trenutku nije toliko bitno. U dubrovačkom studiju sjedio je Andro Vlahušić koji je gledatelje uvjeravao kako su otvorene trgovine nužne za spas turizma. Valjda zato što 2.000 ljudi s kruzera ne dolazi vidjeti dubrovačke znamenitosti, nego trče u prvi trgovački centar kupiti si pola kile kruha i 30 dag parizera. Oni imućniji priušte si i jogurt (i poližu poklopac jer je kriza i ne smije se razbacivati s hranom).
Priča je išla otprilike ovako: Ivan Miklenić je imao dobru namjeru, ali je otišao u krivom smjeru stavljajući naglasak na bofl robu koju strani trgovački centri uvoze i tako smanjuju kvalitetu ponude i usput uništavaju hrvatsko gospodarstvo. S vremenskim otklonom vidimo kako neki strani centri baš i nisu toliko loši, a bofl robe ima i kod domaćih trgovaca. Dragica Mišeljić egzaktno je ukazala na probleme s kojima se suočavaju radnici u trgovinama i taksativno ih kroz emisiju nabrajala: zabrana sindikalnog udruživanja, potplaćenost, preopterećenost, manjak radnika po kvadraturi trgovačkog centra što uzrokuje premorenost, ali i krađe, koje radnici moraju financirati iz vlastitog džepa, činjenicu da se većinom radi o osobama ženskog spola, kao i to da su radnici zbog psihičkog pucanja i burn-outa često na bolovanjima te da nakon nekog vremena postaju toliko istrošeni da više nisu zanimljivi tržištu rada, pa padaju na trošak države. Ograničavanje rada trgovina nedjeljom, smatrala je Mišeljić, ne bi ugrozilo vlasnike trgovina jer u Hrvatskoj ionako manjka 3.500 radnika u trgovinama.
Svi ti egzaktni podaci nisu smetali Slobodana Školnika koji je u maniri apokaliptičnog proroka vapio kako nam se sprema kataklizma ako se trgovine zatvore. Gospodarska kriza kuca na vrata, na burzi će se naći nekoliko tisuća radnika, a baš taj novi zakon uništit će hrvatsko gospodarstvo. Ako zatvorite trgovine, ljudi će ići kupovati u inozemstvo. Sve u svemu, trebalo je biti spreman na najgore.
A onda je došla 2009. Trgovine su se nedjeljom zatvorile i počela je paljba. Ili bolje rečeno, cmoljenje. Cmoljili su svi kojima je bilo u nekom svom interesu da shopping centri ostanu otvoreni, da nema ni svetka ni petka, da radnici i dalje budu premoreni. U tom cmoljenju prednjačio je RTL koji je prosječno jednom dnevno donosio reportaže o propadanju malih poduzetnika i trgovaca, urušavanju gospodarstva zbog zatvorenih trgovina; najavljivala se propast turističke sezone. Počelo je, naravno, već prve nedjelje reportažom o uplakanom ocu čija će djeca umrijeti od gladi jer je trgovina zatvorena. Da, tih dana govorilo se i o gladovanju zbog neradne nedjelje. Nastavilo se i scenama u snimljenima na benzinskim postajama koje nude paštete i kruh. To je trebalo biti šokantno jer se ne pristoji imati paštetu tamo gdje se kupuje benzin. Naravno, kao u Monty Pythonu, za sve je bila kriva Katolička Crkva, koja želi zatvoriti trgovine nedjeljom kako bi sebi napunila crkve. Valjda i u 22 sata navečer, kad su se obično zatvarali nedjeljom shopping centri. Jurica Pavičič upozoravao je kako se zbog zatvorenih trgovina Hrvatska pretvara u katoličku džamahiriju. Ja jedino nisam bio siguran je li to zato što je Libija, koja je u svom nazivu imala riječ džamahirija, u biti katolička a ne muslimanska država, ili je to možda zato što je Danska također rigidno katolički društvo u kojem su nedjeljom zatvorene trgovine. Baš kao i u Švicarskoj, jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Cmoljenje je trajalo do onog trenutka kad je Ustavni sud ukinuo zakon. I donio najgoru moguću odluku – ukidanjem Zakona prepustio je poslodavcu da sam oblikuje radno vrijeme. Tako da danas možete vidjeti kako na 1. svibnja trgovine rade od 7.00 do 20.00 i još svima cinično čestitaju Praznik rada. Ili se nemoćno zgražate kad vidite kako na moru u sezoni centri rade nedjeljom do 23.30. Valjda zato da bogati turisti mogu kupiti grincajg kad bude snižen 30% zbog zatvaranja trgovine.
Šalu na stranu. Kada se osvrnemo što se po ovom pitanju događalo u posljednjih 8 godina, vidimo koliko su bile pogrješne procjene koje nam je servirala industrija straha 2008. i 2009. godine. Unatoč tome što su trgovine ostale otvorene, kriza je poharala Hrvatsku do te mjere da se od nje još nije oporavila. Fižulić, koji je tada najavio tužbu, je propao. Trgovački centri otvoreni su od jutra do sutra, ali to im često nije povećavalo promet. Ali je ova pojava često povećavala prodaju sredstava za smirenje jer je, kako često upozorava nova predsjednica spomenutog sindikata, Zlatica Štulić, mnogo radnika na rubu „živčanog sloma“. U ovih osam godina potpuno liberalni zakon o radnom vremenu trgovina doveo je Hrvatsku do statističkog podatka o 35% radnika koji nedjeljom rade, što je najveći postotak u EU (e da, u međuvremenu smo ušli u EU). Turizam nam blista, ali ne zbog trgovina. Crkve su neovisno o otvorenim trgovinama solidno popunjene, za razliku od džepova radnika zaposlenih u trgovačkom sektoru, gdje su plaće gotovo u pravilu malo veće od minimalca, a visoka primanja su izuzetak, i to kod stranih trgovačkih lanaca. Koji nam navodno uvaljuju bofl robu. Ali zna im se zalomiti kvalitetnija Nutella i Ariel.
Nakon 8 godina, ponovno se javlja inicijativa da se trgovine nedjeljom zatvore i da se preispita preliberalan zakon koji se tiče nekoliko desetaka tisuća radnika, tj. uglavnom radnica – žena i mladih majki. Ovo preispitivanje bit će opet na udaru kritika koje sam u tekstu cinično opisao. No, sada se ne smije odustati, pogotovo jer se čini da je sazrela društvena svijest da nam otvorene trgovine i nisu toliko potrebne. Ova inicijativa jednostavno ne smije ostati inicijativa uskog kruga, primjerice HBK, nego širokih slojeva ljudi. To je dug hrvatskog društva prema radnicama koje su, kad im već nisu plaćeni prekovremeni sati i rad blagdanom, zaslužile da provedu dan sa svojom djecom i muževima, ako ih imaju. Zbog njihovog osmijeha kojeg nam daruju, iako su često premorene. Zaslužila su to i njihova djeca.
I za svaki slučaj budite na oprezu kada vidite na TV-u kako se umire od gladi jer se nedjeljom ujutro u 7.00 ili navečer u 22.37 ne može kupiti svježa kifla i 20 dag parizera.