U Studiju 4 HRT-a gostovali su Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije te profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu mons. dr. Vladimir Dugalić.
I dok je Benčić rekla kako smatra da konvencija sama po sebi ne izaziva dvojbena tumačenja, nego su se, kaže, u javnosti pojavile interesne grupe koje žele onemogućiti ratifikaciju iz određenih interesa, apostrofirajući HRAST-a zbog kojeg, smatra, premijer Plenković ne želi riskirati stabilnost koalicije, Mons. Dugalić podsjeća kako od 27 zemalja Europske unije 13 ih još nije ratificiralo konvenciju.
“Očigledno, da uz ove pozitivne elemente, u Konvenciji postoji nešto što izaziva prijepore i čudi me da su pisci ove Konvencije ušli u tako važan dokument, a ostavili velike nejasnoće. Nema otvorenog promicanja rodne ideoologije, međutim, u konvenciji postoje pojmovi koji su vrlo nejasni i za koje ne znamo što znače – pojmovi “rodnog identiteta”, “rodno obilježeno nasilje”… Svaka država, nakon ratifikacije ima obvezu to provesti kroz zakonodavni i obrazovni sustav. Biskupi su izišli s priopćenjem gdje su rekli da netko tko je odgovoran i razborit ne može potpisati nešto što ne razumije i za što ne zna što potpisuje. Prvo trebamo raščistiti nejasne pojmove koji izazivaju prijepore, da vidimo kako će se oni tumačiti, što će oni značiti, jer bez toga, bojim se da će se nešto ratificirati, a da ne znamo koje su dalekosežne posljedice i kakvo će tumačenje tih pojmova kasnije biti”, kaže mons. Dugalić.
On se slaže se da se djecu ni na koji način ne smije instrumentalizirati ili uvlačiti u takvu jednu raspravu, prije svega zato što su maloljetna.
“Međutim, nije sve tako pravno jasno i veliki broj pravnika ima rezerve oko primjene određenih pojmova”, nastavlja Dugalić. “Pročitao sam i dodatno pojašnjenje koje je dodano u samu Istanbulsku konvenciju. Istina je da se oni ograđuju oko toga da se pojam roda ne bi vezao uz spol. Međutim, već u sljedećim brojevima mi vidimo da oni rastavljaju i spol i rod. Pojam “rodnog identiteta” nigdje nije pojašnjen, čak ni u tumačenju i komentaru te konvencije – što zapravo to znači. Upravo zbog toga, mislim da razboritost nalaže da prvo moramo jasno definirati pojmove, moramo znati što potpisujemo, a onda možemo eventualno tome pristupiti.
Nitko nije protiv toga da se učini sve da se spriječi obiteljsko nasilje, da se žene i djeca zaštite od bilo kojeg oblika, bilo fizičkog, bilo seksualnog nasilja. Prije svega kršćanima mora biti na prvom mjestu poštivanje dostojanstva svakoga čovjeka i na neki način, neprihvatljivi su svi stavovi koji bi primjenjivali bilo kakav oblik nasilja i u tom smislu itekako ćemo podržati sve ono što ide u tom pravcu ali, ponavljam, nije sve tako pravno jasno. U konačnici vi možete iščitati i dalje tu konvenciju da vidite da je ona koji put u sebi negdje kontradiktorna. Npr. samo kada pogledate da oni zadiru u pitanje profesionalne tajne, da su na neki način tu vrlo nejasni ostali odnosi – tko koga tu mora prijavljivati, hoće li se s time narušiti povjerenje koje nasilnik treba imati prema svome psihoterapeutu ili prema nekom profesionalcu s kojim radi. Pitanje je, čak i zadiranja u ispovjednu tajnu, jer i vjerske službenike se želi obvezati…
U Konvenciji ima jedan članak u kojem se čak i vjerske službenike obvezuje da ako su saznali nešto o nekom nasilju, da moraju takvoga prijaviti. Ako čujem u ispovjedi neke stvari, ja ne smijem nikoga prijaviti. Svećenici su tu u jednom specifičnom položaju gdje mene veže ispovjedna tajna. Ako u ispovjedi nešto čujem i nešto saznam ja mogu s tom osobom porazgovarati, ali nemam pravo i ne smijem izdati ispovjednu tajnu i takvu osobu prijavljivati što ovdje u Konvenciji ima nekih naznaka.
I s pravne strane ta Konvencija u sebi ima svoje nedorečenosti, ima uistinu nekih spornih elemenata o kojima se mora javno raspraviti”, kaže Dugalić.
“I naša praksa do sada pokazuje da je nekoliko slučajeva koji su zabilježeni u Hrvatskoj da je Crkva prijavila. Prema tome, i da se vode određeni sudski procesi protiv nekoliko, čak evo i svećenika, i da s te strane mi u Crkvi uistinu nemamo nekih problema. Međutim, nije sve baš tako kako Vaša gošća u studiju kaže jer ovdje uistinu ima i povrede profesionalne tajne i ima naznaka da se jednostavno to čak i kao obaveza na određenim mjestima nameće.
Pitanje je i povjerenja. Vi ako radite s nekim pacijentom i ako on zna da ga možete prijaviti i ako njegova privatnost tu nije zaštićena postavlja se stvarno pitanje povjerenja – može li se uspostaviti unutar takvoga jednoga rada. Prema tome, postoje neke službe koje moraju biti izuzete od nekih stvari, osobito vjerski službenici. Da se vratimo na meritum stvari – mi smo svi za to da se spriječi bilo kakav oblik nasilja i to uopće nije sporno, ali je sporno što u Konvenciji imamo popriličan broj nejasnih pojmova, a onda imamo i neke kontradiktorne stvari i prije nego se uopće pristupi jednom ozbiljnom razgovoru o ratifikaciji da prvo to treba riješiti. Ne bih se složio s Vašom gošćom da je baš sve tako jasno.
Za kraj bih htio reći – možemo sve ove stvari (sve nesporne elemente) graditi u nacionalnom zakonodavstvu u borbi za zaštitu žena i djece i bez ratifikacije ove Konvencije”, zaključio je Dugalić.