Tek “neradni ponedjeljak”. Tako su, eto, neki doživjeli ponedjeljak iza nas. Ovogodišnji Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, Vukovar, Škabrnju. I svrstali ga, silom prilika, u rubriku ‘Vjerovali ili ne’.
Još mi u glavi zvoni naslov ‘Kafansko veče’, događaj održan krajem prošle godine u Areni Zagreb. Već tada smo znali da smo dotaknuli kulturno dno. Ali, ovdje se ne radi (samo) o kulturi. Ovo je pitanje ljudskosti i suosjećanja. Ovo je pitanje dostojanstvenog sjećanja na svaku ranu i svaki život ugašen u Domovinskom ratu. Poštovanja prema 1788 nestalih i onima koji ih još uvijek traže.
Od svih dana u godini i od svih nastupa, netko je uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata odabrao – sasvim suprotno.
>Mostarkić Gobbo: Potonuće hrvatske glazbene kulture – Je li ‘Kafansko veče’ naš domet?
‘Neradni ponedjeljak’
Najava jednog bjelovarskog noćnog kluba za koncert stanovite Seke Aleksić, započinje riječima “Povodom neradnog ponedjeljka…”. “Neradni ponedjeljak”? Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata je tek “neradni ponedjeljak”…? Onaj dan u kojemu velikoj većini ljudi u Hrvatskoj zapinje riječ u grlu? No, evo kako je to sročio bjelovarski noćni klub.
“Povodom neradnog ponedjeljka u nedjelju nam u goste dolazi Kraljica Balkana – jedna jedina Seka Aleksić.
Pridružite nam se kako bi zajedno uživali u mnogim hitovima, a samo neki od njih su:
Crno i zlatno
Umri do zore
Zakuni se u ku*vu
Crveni ruž
Aspirin “…
Nevjerica.
‘Umri do zore’ uoči Dana sjećanja na Vukovar i Škabrnju?!
Prema nekim naslovima, jasno je da je riječ o vrlo ‘dubokoumnim’ tekstovima. Naravno, nisam ih pročitala. Ovaj put ću sadržaj ‘suditi po koricama’. Pjesme, iz poštovanja prema glazbi, struci i dobrom ukusu, nisam poslušala. Ni ne namjeravam. Ni ne želim.
No, već naslovi pjesama ne zvuče obećavajuće. A osobito je degutantan ‘Umri do zore’ u kontekstu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata!
Za Boga miloga (ovo je vapaj, ne spominjanje Njegovog imena uzalud!), razmišlja li itko u ovoj priči o suosjećanju?! Poštovanju?! Zdravom razumu?! Jer, neki se uistinu ponašaju kao da su ‘operirani’ od empatije!
Tko to odgaja našu djecu?
Je li bjelovarski ‘slučaj’ još jedan poziv da, osim stazama ispraznosti, nasilja, kocke, prekomjerne količine alkohola, droga i izluđenosti društvenim mrežama, kao društvo još jednom (pre)ispitamo u kojem smjeru idu naša djeca? Da preispitamo svoje vrijednosti? Tko bi ih trebao preispitati? Ponajprije roditelji, zatim škola, pa i politika.
Posve sam svjesna da mladi ne hodočaste na književne večeri. Niti masovno hrle na koncerte na kojima se izvode Chopinovi valceri. (Šteta.) No, ne mogu se oteti dojmu da im kronično nedostaje ne samo kvalitetnog sadržaja, nego i opće kulture. I ne mogu ne zapitati se svodi li se današnja zabava mladih ljudi uistinu na klubove u kojima se u neko doba poručuje ‘Umri do zore’ i ‘Zakuni se u ku*vu’? Kome uopće dopuštamo da ‘odgaja’ našu djecu?
No, ovdje nije stvar (samo) bezglavog konzumiranja sadržaja s manjkom (glazbene) kulture. Ovdje se radi, ponavljam, prvenstveno o manjku poštovanja prema Danu sjećanja na žrtve Domovinskog rata.
Mladi u Koloni sjećanja bude nadu!
Srećom, na tisuće mladih u “neradni ponedjeljak” odlučilo je slijediti zov pravih vrijednosti i uveličalo Kolonu sjećanja u Vukovaru.
Oni mladi koji su hodali ‘UMJESTO NJIH‘, umjesto onih koji više nikada neće hodati onim ulicama, onim gradom… oni su svijetla točka naše današnje Hrvatske. Zbog takvih mladih i djece – sve ima smisao. Svaka rana. Svaki život.
Dok je takve djece, ima i nade. Nade za njihovu budućnost. I budućnost ove zemlje kojoj dugujemo sve ono za što se ginulo u studenome 1991.
Zbog čega, uostalom, i postoji Dan sjećanja.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa