Idućega tjedna, kada budem pisala svoj novi komentar, još jedna obljetnica Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje bit će iza nas. Još jedna prehodana Kolona sjećanja. Još jedno podsjećanje na krvave dane novije hrvatske povijesti. Ne ponovilo se. I ne zaboravilo se. Nikada.
Zato osjećam potrebu o Koloni sjećanja pisati sada. Prije nego se cestom koja vodi do vukovarskog Memorijalnoga groblja slije rijeka ljudi, njih na desetke tisuća, koji će doći u Grad Heroj odati počast. Onima koji više nisu tamo.
Dočekat će ih tek beskrajna tišina grobova i svijeće. Pitanja koja nikada nisu odgovorena. I zemlja koja krije još mnoge nepoznate sudbine.
Povezanost i podjele
Kolona sjećanja, ona koja bi više nego išta u ovoj zemlji morala povezivati ljude, u više je navrata bila predmetom prijepora, rasprava i gorčine. Pa i podjele. U doslovnom i prenesenom smislu. Ono što je zamišljeno kao plemenito, iskreno i čisto, prepuno dostojanstva, nerijetko je puta okaljano cirkusiranjem, relativiziranjem te iskorištavanjem Kolone kao jeftine pozornice za politički establishment. Koji god.
Svojatanje Kolone sjećanja ne može se pripisati nijednoj stranci. Pa, ipak, svaka od njih imala je potrebe za skupljanjem političkim bodova na vukovarskim žrtvama.
Mnogi još živo pamte Kolonu sjećanja 2013. Bila je to godina u kojoj smo, točno na njezinoj sredini, ušli u “europsku obitelj”, kako neki vole tepati Europskoj uniji. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara tada je formirao jednu kolonu, a državni vrh drugu.
Političke podjele (jer, budimo realni, drugih ni nema) u nekoliko su navrata u poratnom vremenu pokušale okaljati vukovarske žrtve. Danas, kada su oznake HOS-a koje su branile ovaj grad predmetom kazne, s pravom se smijemo zapitati: tko koga 2024. godine smatra agresorom u Vukovaru?
Što je primjereno?
Nedavno je bivša premijerka Jadranka Kosor javno pozvala sve predsjedničke kandidate da se suzdrže od dolaska u Vukovar 18. studenoga. Poručila im je da dođu ranije ili kasnije, ali ne toga dana. Ona smatra da njihov dolazak 18. studenoga nije primjeren.
Tko kome uistinu može reći što se u Hrvatskoj u ovome trenutku smatra primjerenim? Pa ne mogu izdržati da ne postavim nekoliko (ne)primjerenih pitanja:
– Je li primjereno da se ubojice, silovatelji i ratni zločinci i dalje slobodno šeću gradovima, pa i Vukovarom?
– Je li primjereno da su brojne informacije o nestalima nedostupne?
– Je li primjereno da mnoge obitelji i nakon tri desetljeća ne znaju što je s njihovim članovima?
– Je li možda primjereno da se predsjednik Srbije šepuri po ratom stradalom Dubrovniku i govori da on o ‘događajima devedesetih’ ima posve drukčiju sliku?
– Je li kojim slučajem primjereno da je baš u Vukovaru otvoren Srpski kulturni centar i da su ljudi završavali na sudovima jer su skidali ćirilične ploče?
– Je li uistinu primjereno forsirati bacanje vijenaca u Dunav, kao da je Vukovar bio srpski grad i da su u studenome ’91. ubijani ljudi, u najmanju ruku bliski SDSS-u?
Milorad Pupovac je od te namjere prošle godine odustao. No, za njega je taj “prljavi” posao odradila jedna “vječna” studentica.
U Kolonu sjećanja pristizali su dosad brojni jugonostalgičari, titoljupci, mrzitelji svega hrvatskog. Znamo im lica. Pamtimo im riječi. I djela im ne zaboravljamo.
>Mlinarić Ćipe o prvom povratku u Vukovar: Bojao sam se da ću se probuditi u krivom vremenu i filmu
SDSS-ovci su “uvijek dobrodošli” u Vukovar!
Predsjednik hrvatske Vlade (sad još jednom pažljivo pročitajte potonje dvije riječi) poručio je da su, što se njega tiče, članovi SDSS-a uvijek dobrodošli u Kolonu sjećanja u Vukovaru.
Andrej Plenković smatra da se ne cijeni dovoljno ono što je napravljeno u zadnja dva mandata njegove Vlade, u odnosu sa svim manjinama, pa i srpskom.
“Ako se sjećate, potpredsjednik Vlade u tom trenutku, Boris Milošević, bio je prvi koji je došao u Knin. Tadašnja potpredsjednica Vlade gospođa Šimpraga bila je s nama u Škabrnji. Bio je gospodin Milošević i u Vukovaru. Mi smo te simbolične geste apsolvirali”, izjavio je predsjednik hrvatske Vlade.
Naravno da se sjećamo. Sjećamo se i njihovih visokih pozicija. Štoviše, nismo zaboravili ni lekciju koju nam je Anja Šimpraga “očitala” s govornice hrvatskog Sabora pričajući o Oluji. Onu lekciju koju nam nikada nije moglo dati 402 ubijene djece u Domovinskom ratu.
“Što se tiče bacanja vijenca u Dunav, mislim da je više pitanje tajminga. Ne vjerujem da bilo tko ima nešto protiv toga da se u Dunav baci vijenac svim žrtvama. I srpskim žrtvama i hrvatskim žrtvama. Međutim, više je ovdje tajming s obzirom na ono što se događalo 18. studenoga. (…) To je onda bit trenutka. Postoje posebne osjetljivosti, a ovo je jedna od takvih. I tu je stvar da svatko procijeni kada je pravi moment za određenu gestu”. Reče Andrej Plenković.
Za koga ima mjesta u Vukovaru?
U molitvama zazivamo mir ljudima dobre volje. Koliko takvih šeće u Koloni sjećanja?
Mnogi u Vukovar toga dana ni ne dolaze. Među njima ima i hrvatskih branitelja, i obitelji nestalih. I udovica. I neutješnih roditelja. I djece koja se lica očeva sjećaju tek uz fotografije, ako ih imaju. “Ne idem u Vukovar 18. Odem ranije ili kasnije. Toga dana – ne mogu”, reče mi ovih dana čovjek koji je bio ranjenik u vukovarskoj bolnici i nakon pada grada.
Težina pritišće. Pritišće ljude dobre volje koji su oprostili strahote da bi mogli živjeti u miru sa samima sobom.
I dok Kolona sjećanja nekim političarima služi tek za javnu borbu ega i prodavanje priče o empatiji, pod njihovim koracima svojom jezivom tišinom vrište još uvijek neiskopane kosti hrvatskih branitelja, civila, djece.
U Vukovaru će se i ove godine okupiti mladi ljudi. Zbog njih i učenja o kulturi sjećanja na Vukovar i postoji ova Kolona. Oduševila me inicijativa mladih iz Osijeka pod nazivom “Umjesto njih”. Oni traže 2.656 mladih koji će hodati na čelu Kolone umjesto onih čiji su koraci zaustavljeni prije 33 godine. Jer, Kolona sjećanja i hoda za nove naraštaje. Za budućnost koja će, unatoč svemu, čuvati prošlost i biti zahvalna za slobodu.
No, kad bi obraz bio ulaznica za vukovarsku Kolonu sjećanja, neki se tamo (više) nikada ne bi pojavili.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa