“Ja na more ne želim da idem. (…) Ja ne želim da idem na more u Hrvatsku. Nisam zainteresovan za more. Ponajmanje za Rovinj, Dubrovnik ili za ne znam šta. Nisam zainteresovan. Neću da idem na more, hoću da idem u Jasenovac.” Rekao je to prije dvije godine Aleksandar Vučić novinarima. I to u maniri sedmogodišnjeg dječačića kad se ispričava učitelju zašto je, recimo, Ani koja sjedi iza njega oteo gumicu iz ruke.
“Morao sam joj oteti. Gađala me komadićima. Komadići su mi pali u kosu. Morao sam. I neću da se ispričam, jer je ona kriva što me dovela do toga da joj otmem gumicu. Morao sam joj oteti.”
Komšija Vučić u Dubrovniku
Uporno se Vučić 2022. trudio sakriti razočarenje što se građani Srbije kupaju više na hrvatskom Jadranu, a manje na beogradskoj Adi Ciganliji. Ali, nije se trudio smanjiti broj ponavljanja rečenične konstrukcije da on na more “ne želi da ide”.
I tako naš komšija, koji nije bio ‘zainteresovan’ za Dubrovnik, osvane jedan dan upravo u tom gradu. Doduše, nije bio viđen u kupaćim gaćicama, ali jest na sastanku s ostalom političkom elitom koja se okupila na dubrovačkom summitu.
Tko ga je i zašto zvao, a tko nije bio pozvan, ionako ostaje u domeni organizatora skupa. Jednako kao i teme o kojima se raspravljalo. A i one o kojima se nije govorilo. Tko pita narod i o čemu, osim da jednom u nekoliko godina izađe i zaokruži redni broj ispred imena nekog novog (ili starog) ‘spasitelja’ nacije?
No, Vučić je, eto, bio u Dubrovniku. I tamo javno poručio da “oko agresije iz ’91. Srbija stvari vidi stopostotno drugačije, potpuno drugačije u odnosu na Hrvatsku”.
Relativizacija Domovinskog rata
Znamo da Aleksandar Vučić nikada neće izreći “Domovinski rat”. Ali, “agresija iz ’91.” je teško relativiziranje tog vremena. Posebno kad dolazi od strane takvih govornika. Možda je u Vučićevim očima ’91. izvršena agresija na Srbiju? Da pitamo obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Dubrovnika i okolice? Je li za Vučića Dubrovnik bio i(li) ostao srpski grad?
No, on u toj retorici nije usamljen. Koliko puta umjesto “Domovinski rat” ili “velikosrpska agresija na Hrvatsku” čujemo “događaji iz devedesetih”? Kao da se, eto, nešto sasvim usputno dogodilo od 1991. do 1995.
Bili “tamo neki događaji”. Tako će se za koju godinu, čini se, pisati hrvatska povijest.
Stoga nije ni čudno da se i dio političara mlako ili nikako oglasio oko retorike predsjednika Srbije u hrvatskom slobodnom gradu Dubrovniku.
No, očito Vučić ima i svoje istomišljenike u Hrvatskoj, pa valjda zato može upravo u Hrvatskoj i o Domovinskom ratu govoriti što i kako želi.
Kulturni centri SNV-a
A kad smo već kod Vučićevih istomišljenika, dolazimo logikom do Srpskog narodnog vijeća. Ono je, na čelu s Miloradom Pupovcem, od hrvatske Vlade do sada dobilo “samo” 26 milijuna eura. Govorimo, dakle, o novcu poreznih obveznika. Ne daj Bože da su ta sredstva pomogla, primjerice, u grijanju stana nekog čika Radovana iz Majskih Poljana! Ili njegovih susjeda. (Dosta su im, navodno, litra ulja i kila brašna pred izbore.)
SNV-ovi Srpski kulturni centri otvoreni su zasad u, nimalo slučajno odabranim, gradovima diljem Hrvatske. Te ’91. bio je to većinom niz ratom osobito obilježenih gradova. Beli Manastir. Osijek. Slavonski Brod. Daruvar. Pakrac. Virovitica. Bjelovar. Udbina. Knin. Vukovar. Nedavno Glina. Uskoro Petrinja. Ovih dana i glavni grad Zagreb. Niču kao gljive poslije kiše. Da nam barem tako niču vrtići, škole, bolnice, domovi za starije i nemoćne! No, ne slaže narod prioritete. Niti raspoređuje proračun.
Možda netko vjeruje da će se Radovan iz Majskih Poljana umjesto ogrjevu više veseliti novom Srpskom kulturnom centru? Blizu mu je onaj novi u Glini. Ali, nije mu daleko ni onaj koji će niknuti u Petrinji. Možda na otvorenje dođe Vučić? Pa očita lekciju Hrvatskoj, kao pred mikrofonima u Dubrovniku? Ili nas podsjeti na svoj čuveni govor iz 1995. u Glini?
Koji je, sjetimo se, završio ovim riječima: “Vi znate da ćete živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće!”.
>Vučić u Glini 1995.: ‘Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku, vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji’
Evociranje sjećanja i potraga za istinom
Nalazimo se u vremenu u kojemu evociramo sjećanja na posljednjih mjesec dana obrane Vukovara. Možda se netko bavi mišlju da i tamo pozove Aleksandra Vučića? Da nam možda objasni da Vukovar sredinom studenoga nije pao, već je oslobođen?
Jer, uvijek, eto, ima gradova gdje se netko može narugati našim žrtvama. I obiteljima više od 1.800 osoba nestalih u Domovinskom ratu čiji se posmrtni ostaci još uvijek traže.
Gledam i slušam članove njihovih obitelji. Suznih očiju sanjaju o danu kada će pronaći njihove kosti i dostojanstveno ih pokopati. Da mogu, kažu, “i sami jednom počinuti pored njih”.
Koliko boli u tim naizgled skromnim i jednostavnim, a zasad nedostižnim željama! Jer, dok jedni slavodobitno grade svoje centre, drugi grade jedino nadu da će u ovome životu saznati istinu o svojim najdražima. Oni koji su za tu istinu odgovorni, još nisu odgovarali.
Što je istina? Aleksandar Vučić ima svoju verziju.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa