U Hrvatskoj je u tijeku selidba iz nevladinog sektora u političke stranke, pa su tako iz GONG-a do sad u stranačku politiku u desetak godina prešli Josip Kregar, svojevremeno kandidat za gradonačelnika Zagreba, potom bivša predsjednica i jedna od osnivačica GONG-a Suzana Jašić koja je odselila za Pazin i tamo je lokalna vijećnica, Tomislav Tomašević koji je postao zagrebačkim gradskim vijećnikom na listi “Zagreb je naš”, i naravno Dragan Zelić koji je nedavno ušao u SDP.
Posljednji u nizu je Gordan Bosanac, koji je, kako je već običaj kod viđenijih aktivista, bio aktivan u velikom broju udruga – osim što je bio član upravnog vijeća GONG-a, bio je i član izvršnog odbora Centra za mirovne studije, te jedan od osnivača LGBT grupe Iskorak te jedan od su-pokretača Queer Zagreb festivala. Sve se te udruge obilno financiraju iz proračuna RH, ali i stranih veleposlanstava i zaklada poput “Otvorenog društva”.
Stranka građanskih aktivista
On je nedavno postao članom inicijativnog odbora za osnivanje još jedne lijeve stranke u Hrvatskoj, “Možemo”, u kojoj glavnu riječ vodi dvoje glumaca koji su ipak puno poznatiji po svom angažmanu kao prosvjednici, Urša Raukar i Vili Matula. Odbor buduće stranke “Možemo!” uglavnom vode građanski aktivisti lijeve provenijencije – a stranka je svojevrsni spin-off grupacije “Zagreb je naš”. Tu su još redatelj Dario Juričan, homoseksualna aktivistica Mima Simić, Sandra Benčić iz Centrs za mirovne studije i Kuće ljudskih prava, Teodor Celakoski iz Prava na grad, i tako dalje. Zamjetno je da su praktički svi članovi inicijativnog odbora platforme “Možemo!” aktivisti raznih NGO-a i već dugo prisutni u javnosti u tom svojstvu.
No Gordan Bosanac je 2017. na prijedlog CMS-a i uz pristanak HDZ-a izabran u Vijeće za građanski nadzor tajnih službi, upravo kao pripadnik nevladinog sektora, konkretno Centra za mirovne studije. Naime, tajne službe u Hrvatskoj – konkretno SOA – podliježu nadzoru na tri razine. Osim parlamentarnog i stručnog nadzora, postoji i građanski nadzor rada agencija. Jasno je da oni koji se bave stranačkom politikom mogu eventualno vršiti parlamentarni nadzor, no Gordan Bosanac je prešao iz nevladinog sektora u stranačku politiku, a ostao u Vijeću za građanski nadzor.
U tekstu javnog poziva za prijavu kandidata za članstvo u Vijeću je izričito stajalo: “III. U skladu s člankom 5. Odluke, predsjednik i članovi Vijeća ne mogu biti članovi užeg rukovodstva političkih stranaka te ne smiju sudjelovati u stranačkim aktivnostima ili politički djelovati u Vijeću.”
“VII. Kandidati odnosno predlagatelji trebaju dostaviti i vlastoručno potpisanu izjavu kandidata za predsjednika i člana Vijeća da nije član užeg rukovodstva političke stranke te da ne sudjeluju u stranačkim aktivnostima.”
Kako je stranka “Možemo!” u postupku osnivanja, pa rukovodstvo stranke još nije izabrano, tako Gordan Bosanac u ovom trenutku nije član užeg rukovodstva, no vrlo je vjerojatno da će kao jedan od osnivača stranke to kad se jednom oforme stranačka tijela biti, a isto je tako gotovo posve sigurno da će sudjelovati u stranačkim aktivnostima.
Što Gordan Bosanac misli o nacionalnoj sigurnosti?
Što se samog stava Gordana Bosanca prema nacionalnoj sigurnosti tiče, dovoljno je reći da je nedavno za srpske (nerijetko i antihrvatske) Novosti napisao: “nevjerojatna je činjenica da parlamentarne stranke unisono daju podršku nabavi borbenih aviona u situaciji dok se ljudi masovno iseljavanju iz zemlje, dok zdravstveni sustav ne može osigurati kvalitetno liječenje čak ni djeci, dok u zemlji postoje velike ekonomske i regionalne nejednakosti, a obrazovni sustav se ne uspijeva reformirati na način da odgovori ne samo tehnološkim, već i društvenim izazovima 21. stoljeća”, te se zapitao “čemu borbeni avioni“.
Naravno, bolesne djece ima i u SAD i Švicarskoj, pa i one kojoj sustav ne može osigurati skupe lijekove, no nitko tamo činjenicu da ima bolesnih i siromašnih ne zloupotrebljava da bi razoružao vojsku države. Tim više što bi zacijelo preko 400 života djece bilo spašeno da smo imali avione 1991. godine. Isto tako, bogatstvo jedne države je u pravilu povezano s njenom vojnom moći, jer veća sigurnost uvijek znači više ulaganja i investicija i obratno, zemlja koju ulagači vide slabom i nesigurnom pred eventualnom agresijom je zemlja koju će izbjegavati. Također, vojno jače zemlje u pravilu dominiraju i ekonomijom u okruženju iz istih razloga.
Usto, valja spomenuti da je Gordan Bosanac dobio pristup podacima o radu tajnih službi iako je stekao zvanje magistra ljudskih prava na School of Public Policy u Velikoj Britaniji, a magisterij mu je bio omogućen stipendijom britanske Vlade Chevenning Scholarship Award koju mu je dodijelio British Council u Zagrebu, što bi ga u bilo kojoj drugoj zemlji vjerojatno diskvalificiralo za pristup takvim podacima. Usto, napisao je knjigu “ALTERnatoR – alternativa priključenja RH NATO-u” 2007. godine koju je izdao Centar za Mirovne studije, odnosno bio je protiv priključenja Hrvatske NATO paktu. 2014. godine je napisao članak “Hrvatski civilni kapaciteti za mirovne operacije” za Časopis za regionalnu sigurnost – sa sjedištem u Beogradu.
No stavovi Gordana Bosanca o nacionalnoj sigurnosti tu i nisu najbitniji, već jednostavna činjenica da je on kao pripadnik nevladinog sektora i dalje u Vijeću za nadzor tajnih službi, a u stvarnosti on više nije pripadnik nevladinog sektora, već oporbeni političar.
