Na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se i Milan Mirkajlović, sin Predraga, rođen 1939. godine u Staroj Krivaji i navodno ubijen u Jasenovcu 1942. godine. Po tim podacima i on spada u tisuće srpske djece koja se navode kao žrtve Jasenovca. Jesu li ovi podaci o ubijenom trogodišnjaku još jedna u nizu tužnih priča o nevinom dječjem životu izgubljenom u Jasenovcu? Naravno da ne – ti su podaci (ne)obična laž. Naime, ako se na tražilici podataka o pokojnicima na području grada Zagreba dostupnoj na mrežnoj stranici http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?id=382 unesu podaci za spomenutog Milana Mirkajlovića, može se vidjeti da je umro na Silvestrovo 2004. u dobi od 65 godina te da je na blagdan Presvetog Imena Isusova 2005. godine pokopan na groblju Markovo polje. Prema onome što se ne vidi u korisničkom sučelju, ali se vidi ako se izravno čitaju tehnički XML podaci koje mrežna stranica groblja dohvaća i što će upućeni dobro razumjeti, imena oca i majke su Predrag i Smilja. Moguće je vidjeti i neke druge podatke, primjerice da je bio rimokatolik što implicira da vjerojatno nije ni bio Srbin kao što piše kod dvojice Milana Mirkajlovića u jasenovačkom popisu itd. Samo tim jednostavnim pregledom ostvareno je podudaranje u imenu, prezimenu, godini rođenja i imenu oca. Za idealno podudaranje nedostaje još samo podudaranje u mjestu rođenja koje tražilica pokojnika ne navodi. Međutim, Zagreb je velik grad pa se ovakve informacije mogu saznati već i jednostavnim raspitivanjem kod bližih ili daljnjih poznanika i rođaka, slanjem elektroničkih upita, uvidom u crkvene knjige, pregledom odgovarajućih novinskih napisa itd., samo mašta je granica. Pažljivim traženjem informacija ne samo da se može potvrditi da je Milan Mirkajlović pokopan na groblju Markovo polje zaista bio rođen u Staroj Krivaji, već je moguće saznati i ime njegove žene, u kojoj je bolnici umro, itd. Ti podaci nisu važni za ovu priču, ali zanimljivo je spomenuti što se sve može saznati upornijim i detaljnijim pretraživanjem. Ovdje se znači radi i o podudaranju mjesta rođenja pa više nema dvojbe da je navođenje Milana Mirkajlovića kao žrtve Jasenovca laž – obična ili neobična – ali ipak laž. Je li pretraga podataka o grobljima ili traženje i na alternativnim mjestima kao što su crkvene knjige novi i sofisticiraniji pristup problemu mrežnog jasenovačkog popisa? Naravno da nije, radi se o toploj vodi. Naime, već je Tomislav Lipak u jednom od članaka objavljenih u Hrvatskom tjedniku korištenjem vrlo sličnog pristupa otkrio da je Nikola Lipak još jedna od lažnih žrtava navedenih na mrežnom jasenovačkom popisu. Ovdje znači nije učinjeno ništa novo u smislu vrste pretrage. Jedina razlika je to što se ta pretraga dobrim dijelom automatizirala i time značajno ubrzala. Štoviše, spomenuti podaci o Milanu Mirkajloviću kao i podaci koji će biti spomenuti u nastavku teksta su pripremani već jedno dulje vrijeme, no za njihovu objavu se čekalo na primitak dodatnih potvrda točnosti radi postizanja veće vjerodostojnosti podudaranja. Odmah se može spomenuti da na slične dodatne potvrdu čekaju već i drugi podaci i podudaranja, ali nešto više o tome u nastavku teksta.
Navoditi pogreške u mrežnom jasenovačkom popisu nije problem, ali u Hrvatskoj postoje ljudi koji ne žele ili ne mogu prihvatiti činjenice koje se kose s nekim komunističkim tvrdnjama. U te tvrdnje spada i jasenovački popis koji dokazano ima vrlo mnogo pogrešaka, a uređivan je od strane bivših komunističkih vlasti i održavan dalje u režiji djelatnika Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP) pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture. Tako je u seriji ovih članaka objavljeno već više od tisuću poimeničnih pogrešaka koje je moguće detaljnije vidjeti na mrežnoj adresi http://croatiarediviva.com/jasenovac-materijali/ i zato se slobodno može reći da je mrežni jasenovački popis neka vrsta masovne prevare. Naime, usprkos tome što su spomenute pogreške javno objavljene, izgleda da ne postoji volja da ih se ispravi, već ih se iz nekog razloga i dalje održava te se nastavlja rasipati novce poreznih obveznika. Kako neki od spomenutih ljudi koji imaju probleme s prihvaćanjem činjenice rješavaju njihovo košenje s komunističkim tvrdnjama? Jednostavno – one koji navode podatke koji proturječe komunističkima proglašavaju (filo)ustašama. Znači li to da su u ovom slučaju nadgrobni spomenici također ustaški budući da na njima pišu podaci o smrtima koji se ne slažu s onima koji su dostupni na mrežnom jasenovačkom popisu? Postoji li prema tome u okolici Zagreba, a možda i u samom Zagrebu te u ostatku Hrvatske još „ustaških“ spomenika koji možda tankoćutnim projugoslavenskim ljevičarima narušavaju javni red i mir samim svojim postojanjem? I samo spominjanje istine lažljivcima je govor mržnje. Po opisanoj komunističkoj logici razmišljanja već spomenuti primjer groba Milana Mirkajlovića pokazuje da je odgovor potvrdan. U nastavku članka slijede dosad neobjavljeni podaci o još nekim od lažnih jasenovačkih žrtava za koje je podudaranje u imenu, prezimenu, godini rođenja i imenu oca otkriveno na temelju javno dostupnih podataka, a do potvrde mjesta rođenja se došlo dodatnim istraživanjem slično kao i u slučaju Milana Mirkajlovića.
Branko Dabić, sin Dušana i Jelice, rođen u Komogovini 1926. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 2009. godine u Sisku, a pepeo mu je danas u Gaju urni na Mirogoju. Ljuban Đurić, sin Petra i Marije, rođen u Maziću (odnosno obližnjem mjestu) 1926. (odnosno 1925.) godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1999. godine u Zagrebu i pokopan je na Miroševcu. Milan Karavla, sin Save i Jelene, rođen u Brusnici Maloj 1937. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1999. godine u Zagrebu i pokopan je na Markovu polju. Emil Kohn, sin Karla i Julijane, rođen u Brčkom 1913. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1999. godine i pokopan je na Mirogoju. Isak Papo, sin Davida i Hane, rođen 1911. (odnosno 1912.) godine u Sarajevu nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1996. godine i pokopan je na Mirogoju. Zbog raznolikosti materijala do kojih se dolazi prilikom traženja potvrde za mjesto rođenja moguće je pronaći i podatke osobe za koje ne postoje podaci u mrežnim stranicama groblja, ali se ipak pouzdano zna da su umrle nakon Drugog svjetskog rata usprkos tome što ih se navodi kao žrtve Jasenovca. U nastavku teksta su navedene samo neke od tih osoba, no može se reći da će ih u budućim člancima biti navedeno još i to čim se pronađu dodatne potrebne potvrde podudaranja.
Nikola Deverić, sin Nikole i Dragice, rođen u Gradišću 1914. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1979. godine. Jovan Dukić, sin Matije i Ane (JUSP ne navodi ime oca), rođen u Velikoj Gradusi 1924. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 2001. godine. Bosiljka Glavaš, kći Petra i Anke (JUSP ne navodi ime oca), rođena u Šašu 1922. godine nije ubijena 1944. godine u Jasenovcu, već je umrla 2006. godine. Branko Jungwirth, sin Marka i Izele (JUSP ne navodi oca), rođen u Zagrebu 1916. godine nije ubijen 1941. godine u Jasenovcu, već je umro 1993. godine. Milan Rađenović, sin Rade i Milke (JUSP ne navodi ime oca), rođen u Donjoj Oraovici 1937. godine nije ubijen 1945. godine u Jasenovcu, već je umro 2003. godine. Zvonko Vugrinčić, sin Stjepana i Marije, rođen u Zagrebu 1921. godine nije ubijen u Jasenovcu (JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je umro 1989. godine. Mnoge od ovdje navedenih osoba su za vrijeme rata bile još djeca pa to ukazuje na jedan od načina na koji je kasnije nastajao mit o preko 20.000 djece ubijene u Jasenovcu.
Ovo su bila jednostavna podudaranja u smislu da kod usporedbe podataka nije trebalo koristiti složeniju analizu da bi se zaključilo da se radi o istim osobama. Međutim, da bi neke usporedbe bile uspješne, složenija analiza je ipak potrebna. Primjerice, kod Barbare Müller iz mrežnog jasenovačkog popisa nisu navedeni ime oca, godina i mjesta rođenja što je vrlo čest slučaj kod izvora podataka spomenutog u napomenama za tu osobu – radi se naime o tzv. Popisnicama Anketnog odbora za utvrđivanje istine u Vojvodini (AOISV) iz 2008. godine koje su nastale više od 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i već su argumentirano diskreditirane u nekoliko prethodnih članaka. Ovo također znači da u potrazi za informacijama o Barbari Müller ima smisla poći od Vojvodine. Pravilnom pretragom moguće je saznati da je 1882. godine u Červenki tj. Crvenki u Bačkoj, znači u Vojvodini, Johanu i Elizabeti rođena kći Barbara Müller, ali i da je umrla tek 1956. godine što bi značilo da je Barbara Müller još jedna lažna jasenovačka žrtva. Nadalje, u digitalnom arhivu Yad Vashema nema niti jednog zapisa o Barbari Müller/Miller što je dodatan dobar pokazatelj pouzdanosti ovog velikosrpskog izvora memorandumskog tipa. Kod Cecilije Reiner, prema jasenovačkom popisu Židovke pri čemu je izvor podataka isti kao i kod Barbare Müller, srbijanski „anketari“ nisu naveli ime oca, godine rođenja i smrti – znači nije naveden niti jedan valjani identifikacijski podatak. Razlog tome bi možda mogao biti to što se pažljivijim istraživanjem može doći do podataka da je jedna Cecilija Reiner, Hrvatica iz Jalšovca, rođena 1897., umrla 1970. tj. 25 godina nakon Drugog svjetskog rata. Zbog manjkavih podataka iz jasenovačkog popisa preuzetih iz Srbije ne može se sa sigurnošću potvrditi da se radi o istoj osobi, ali taj nedostatak podataka i još više njegov memorandumski izvor je više nego indikativan. Kako se je Cecilija Reiner našla na jasenovačkom popisu? Čini se da su Srbi u svom memorandumskom uratku iz 2008. udovicu iz Subotice Ceciliju Aranyi djevojački Reiner (Rajner), stradalu u Auschwitzu 1944. godine „bratski“ poklonili Hrvatima dijabolično koristeći činjenicu da je žena istog imena i prezimena rođena u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje je li veća količina gluposti ili pokvarenosti kad se preuzimaju znanstveno smiješni podaci iz srbijanske memorandumske bajke ćosićevski nazvane Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine? Već je više puta dokazano da su podaci iz srpskih i komunističkih izvora, a i onih službenih, koji bi trebali odražavati bar nekakav privid pouzdanosti, krajnje nepouzdani. Osim toga producirani su po udbaškom principu – sve slično, a opet različito – tako da se nikada sa sigurnošću ne može reći što je istina, a što laž. Primjerice, u jednom od prethodnih tekstova spomenuta je brojka od oko 5000 poimenično navedenih navodnih žrtava iz Jasenovca i Stare Gradiške iz optužnice protiv poglavnika Ante Pavelića. To je broj imena publiciranih u komunističkoj literaturi, a uz to kruže i razne druge „originalne“ verzije s manje ili više imena koje tek trebaju biti verificirane, ali o tome više uskoro. Nije upitna nevjerodostojnost velikosrpskih izvora, to se nekako i podrazumijeva s obzirom na konstantu srbijanske političke mitomanije, međutim treba imati na umu da je nevjerodostojnost konstanta komunističke politike i historiografije što se preko sljednika nastavlja i danas. To se može dobro vidjeti na primjeru još jedne jasenovačke žrtve s prezimenom Rajner (Reiner). Malo je podataka o Dragutinu Rajneru u jasenovačkom popisu – osim imena i prezimena navodi se da je Hrvat iz Zagreba i da je stradao u Jasenovcu, ali nema podataka o imenu oca te godini rođenja i smrti. Ovi podaci se temelje na popisnicama ovaj puta iz projekta „Dotrščina“ (1980.-1985.) s podacima o „ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba“. Zašto u tim „popisnicama“ nema imena oca i godine rođenja može se pretpostaviti na temelju osmrtnice Dragutina Rajnera, otac Vjekoslav, rođenog u Zagrebu 1898. godine i umrlog 1975. godine. Kao što je u brojnim primjerima u prethodnim tekstovima pokazano, nema slučajnosti u Jasenovcu dok se i živi proglašavaju mrtvima da bi ih bilo više. Kao što se može vidjeti u prethodnom slučaju, u potrazi za čudnovatim lažima s nedostajućim podacima o ljudima koji su živjeli godinama i desetljećima nakon što su „ubijeni” u Jasenovcu ne treba ići do Vojvodine – toga ima i u Hrvatskoj. Još jedan takav primjer na mrežnom jasenovačkom popisu je i Stevan Dokman kojemu nisu navedeni ni ime oca ni godina rođenja – ipak, navedeno je da je rođen u malom sela Strmen iz okolice Sunje. „Istraživači“ tj. u ovom slučaju „istraživačica“ nije uspjela saznati niti jedan dodatan vitalan identifikacijski podatak, ali sigurna je da je Stevan Dokman 1944. godine stradao u Jasenovcu. Promakla joj je „sitnica“ da je Stevan Dokman iz sela Strmen kod Sunje, sin Stojana i Kate, rođen 1918. godine zapravo umro 2007. u bolnici. Možda je to slučajnost, ali samo još jedna u dugom nizu onih koje se nekako (pre)često i gotovo nevjerojatno događaju baš u Jasenovcu. Za kraj zato vrijedi spomenuti još jedan primjer takve jasenovačke slučajnosti. U jednom od prethodnih članaka je spomenuto da se na popisu preživjelih Židova u Zagrebu nalazi i David Atijas rođen 1926. godine pri čemu nije navedeno tko mu je otac i gdje je rođen, ali je zbog šireg konteksta u tom članku imalo smisla pretpostaviti da se radi o Davidu Atijasu koji je prema mrežnom jasenovačkom popisu rođen 1926. godine u Sarajevu, a ime oca mu je Jakob. Dodatnim istraživanjem ne samo da se može zaključiti da se u tim slučajevima zaista radi o istom Davidu Atijasu, Jakobovu sinu, nego se može saznati i to da je umro 1993. godine. Svakako nije ubijen 1942. u Jasenovcu kako se to navodi u mrežnom jasenovačkom popisu. Ponovno se potvrđuje da slučajnosti u Jasenovcu praktički nema. U jasenovačkom popisu je još jedan David Atijas, prema navedenim podacima malo stariji, rođen 1923., otac mu se također zove Jakob, a dodano mu je i drugo ime Juda. U Yad Vashemu osim dva podatka iz velikosrpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ nema drugih zapisa koji bi potvrdili da se radi o stvarnoj žrtvi iz Jasenovca, a ne o klonu. Ovakve primjere se može nabrajati još dugo, no to će se ostaviti za buduće članke jer već i navedeni primjeri dodatno pokazuju još jednu stranu krajnje nesposobnosti ili podmukle perfidnosti sastavljača jasenovačkog mrežnog popisa. Ovo je za sada dovoljno da se jasno pokaže da je izmišljanje nepostojećih zločina još jedna metoda za umjetno povećavanje broja žrtava.
Svi gore navedeni podaci jasno pokazuju da se Hrvatima ne pripisuju samo srpski, talijanski, njemački i partizanski zločini, već im se zločini u nedostatku stvarnih i izmišljaju. Kakvi to ljudi proizvode takve umne tvorevine i potom ih još ustrajno održavaju? Zašto tako podmuklo blate vlastiti narod? Radi li se tu o čistoj zlobi tj. jugozlovenstvu? U slučaju početnih komunističkih stvaratelja je odgovor vjerojatno potvrdan – komunizam se prečesto pokazao kao tvorevina izrazito protivna ljudskoj prirodi i čovjeku te je donosio mnoga zla, a i u konkretnom slučaju je Hrvatskom u sklopu Jugoslavije u vrijeme nastanka jasenovačkog popisa upravljao komunistički diktator i zločinac Broz. No što je s današnjim djelatnicima u nezavisnoj Hrvatskoj koji održavaju popis? Možda treba koristiti Hanlonovu oštricu: „Ne pripisuj zlobi ono što se odgovarajuće može objasniti nesposobnošću“. Ali ako već nisu sposobni ili voljni dovesti stvari u red jer na ponude za pomoć u uklanjanju pogrešaka nikad nije bilo reakcije, zašto se to onda ne prepusti stručnim ljudima koji su voljni raditi? Kakva je korist od održavanja laži osim da se podupiru i podržavaju komunističke podvale i stvaraju podjele?
Dragi čitatelji, na temelju predstavljenih podataka slobodno se može reći da je možda i u vašoj blizini živjela ili još uvijek živi navodna žrtva Jasenovca. Želite li to sami provjeriti, dovoljno je posjetiti stranice mrežnog jasenovačkog popisa http://jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618 i provjeriti. Ako se ne snalazite sa sučeljem, možete podatke za provjeru poslati na adresu elektroničke pošte jasenovacki.popis@gmail.com i zamoliti za pomoć. Nadalje, ako ste slučajno župnik ili osoba koja lako i legalno može pristupati podacima u crkvenim knjigama, slobodno se obratite da vam se pošalje popis ljudi s mrežnog jasenovačkog popisa koji su prema podacima rođeni u župi za koju imate opisani pristup crkvenim knjigama. Tako možete i samostalno izvršiti ciljani uvid za manji broj osoba i provjeriti je li slučajno neka od njih zapravo umrla izvan Jasenovca ili je možda još uvijek živa. Što se više osoba odazove ovom pozivu, tim je vjerojatnije da će se pronaći novi i kvalitetni dokazi protiv laži u mrežnom jasenovačkom popisu. Da je tom popisu cilj promicati istinu, sve odavno spomenute greške već bi bile ispravljene, a ne aktivno održavane i još uvijek dodatno uvećavane zapisima o novim osobama. Naime, za neke od tih novih osoba je u prethodnim člancima također uspješno pokazano da su zapravo lažne žrtve. Prema tome može se zaključiti da je tom popisu uz podatke o stvarnim žrtvama cilj širiti i tisuće lažnih podataka, a protiv laži se itekako treba boriti istinom.