Site icon narod.hr

Nadbiskup Hranić: To je veoma ozbiljan projekt, zahtjevan za svakoga mladića i djevojku – no izvor je nutarnje duhovne radosti

Ljetni radni kamp u Gunji ušao je u svoj završni tjedan. O dojmovima organizacije i boravka u kampu razgovarali smo s đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem. Nadbiskup je nekoliko puta posjetio Gunju, a pri posljednjem posjetu, 7. kolovoza, s mladima je proveo cijeli dan i prionuo poslu, objavila je IKA.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Opisujući kako u Gunji i ostalim poplavljenim, ali i nepoplavljenim selima Cvelferije ljudi teško žive, kroz muke i poteškoće ponovno vraćaju selu život; ponajprije sami puno rade, a onda sa zahvalnošću prihvaćaju i pomoć drugih, žalosni i rezignirani zbog tromosti i sporosti naših institucija, nadbiskup je suradnju Studentskoga katoličkog centra centra Palma, Udruge Magis i Đakovačko-osječke nadbiskupije pri pokretanju Ljetnoga radnog kampa u Gunji okarakterizirao kao jako dobru zamisao.

“O organizaciji sam još proljetos razgovarao s o. Ivanom Mandurićem, DI, i Terezijom Klaić te sam pozdravio i prihvatio njihovu ideju da mladi vjernici svojim fizičkim radom besplatno pomognu starijim osobama, samcima, onima koji ne mogu bez tuđe pomoći iz kuća stradalih u poplavi izbaciti uništeno pokućstvo, izvaditi stradalu stolariju, skinuti žbuku sa zidova, dignuti pločice i pod gdje je to potrebno…”, rekao je nadbiskup te istaknuo kako je kamp jako dobro prihvaćen od stanovnika Gunje.

“To je veoma ozbiljan projekt, zahtjevan za svakoga mladića i djevojku koji se odluče doći, no izvor je nutarnje duhovne radosti i blagoslova za mnoge sudionike. Odgojan je i u ljudskom i u kršćanskom smislu”, a tjedni život u kampu, nadbiskup je usporedio s benediktinskim pravilom: “Moli i radi!”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Mladi koji dođu u kamp rade po kućama teške fizičke poslove u prašini i prljavštini najmanje 7,5 sati dnevno, žive krajnje skromno i siromašno jer spavaju u vrećama u dva velika šatora, nemaju tuševa već se tuširaju u obiteljima jednom dnevno, a zbog čestih kiša u kampu se stvara blato. Hrane se skromno, žive intenzivnim duhovnim i molitvenim te sakramentalnim životom, mole više sati dnevno, imaju duhovne radionice, a u svemu su sačuvali mladenačku vedrinu i radost. Zrače povjerenjem u Boga i u ljude. Među njima vlada vedrina i radost, duh solidarnosti i samoprijegora. Šale se. Prolaze kroz snažno iskustvo molitvenoga i crkvenoga zajedništva. Jedni drugima svjedoci su vlastite vjere i crkvenosti te nositelji svjetla i ohrabrenja u vjerničkim sumnjama i pitanjima”, opisao je ono što je boraveći u kampu vidio i doživio mons. Hranić i nastavio: “Zahvalan sam Bogu za njihovo svjedočanstvo vlastite vjere i crkvenosti te ohrabrenja Gunjancima koji u svojim poteškoćama postavljaju svoja pitanja Bogu.”

Tijekom dana mladi su iskoristili priliku za neformalan i opušten razgovor s nadbiskupom, pitali su o svemu što ih zanima, a poželjeli su i da ostane s njima više dana. Opisujući kako je on doživio mlade, nadbiskup je rekao: “Doživio sam ih kao predragu braću i sestre, čija srca kucaju za iste vrijednosti za koje kuca i moje srce. Njihovu vjeru, motivaciju zašto su u kampu, njihovu molitvu, pobožnost i radosno slavljenje Boga na liturgiji, klanjanju, obijanje žbuke u prašini uz pjevanje duhovnih šansona, spremnost na žrtvu i samoprijegor, doživio sam kao izazov i podršku mojoj osobnoj vjeri te ohrabrenje u mojim biskupskim nastojanjima. Osjetio sam da ima smisla ono što propovijedam i za što živim. Svojim boravkom i radom u kampu oni svjedoče što je Crkva. Očituju mladost, vitalnost i snagu Crkve, ljepotu i ponos pripadnosti Crkvi, ohrabruju i pokazuju da Crkva ne treba biti zabrinuta, nego da smije i može sasvim opravdano i utemeljeno s vedrinom gledati u vlastitu budućnost. Oni pokazuju da Crkva nije tek organizacija, stara i troma institucija te škripavi atavirani aparat, nego da je Crkva živa i mlada, da je ona zajedništvo braće i sestara u vjeri koje uprisutnjuje i svjedoči humano lice Isusa Krista”.

No, uz razgovor s mladima, trebalo je odraditi i fizičke poslove, za koje je nadbiskup rekao: “Bilo je naporno, ali lijepo. Bogu sam zahvalan za prekrasno iskustvo mlade Crkve i Crkve mladih. Budući da se ne krećem i nisam bio pripremljen za ozbiljan fizički posao, nakon rada u Gunji malo samo usporen, ramena i ruke su mi malo zategnute, ali sam ponovno ponosan na zdravu mladost u krilu Katoličke Crkve. Ta me mladost uvijek iznova ugodno iznenadi toplinom svoje vjere, spremnosti na žrtvu, ljubavlju prema Crkvi.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version