Jučer je planula medijska histerija kada su uoči Thompsonova koncerta u Šibeniku mobilni WC-i bili postavljeni u blizini spomenika ubijenom komunistu Radi Končaru. Naslovi su “vrištali” o “skandalu”, “sramoti” i nepoštivanju “antifašističke” baštine. Redale su se osude, političke reakcije i moraliziranje. Međutim, gotovo identičan slučaj dogodio se u Zagrebu prije gotovo dvije godine. Mainstream mediji su šutjeli, odnosno uopće ih nije bilo briga.
> Mediji spašavaju komunista Končara: Negoduju zbog lokacije WC-a za Thompsonov koncert
Grad Zagreb krajem ljeta 2023. postavio je dva montažna zahoda neposredno uz spomenik banu Josipu Jelačiću na glavnom gradskom trgu, a na to je upozorio gradski zastupnik Trpimir Goluža.
MOŽEMO! VIZURA ZAGREBA, “prikladno” mjesto za zahode
😞😞😞😞😞😞😞
Da nije tužno bilo bi smiješno! pic.twitter.com/lvx5iUPFqX— trpimir goluža (@t_goluza) September 9, 2023
“Do jučer sam mislio da je nemoguće da netko obavi veliku nuždu tik do spomenika bana Josipa Jelačića, a da to ne izazove sablazan”, napisao je Goluža, ironično prozvavši zagrebačku vlast zbog, kako je rekao, nove “turističke atrakcije” u srcu metropole.
No ono što najviše upada u oči nije lokacija montažnih zahoda, nego razlika u reakcijama.
Kada se radilo o pripremi za Thompsonov koncert i istaknutom “narodnom heroju”, odnosno simbolu propale jugoslavenske totalitarne države nastale na masovnim pokoljima Hrvata, mediji su raspravljali o simbolici, poštovanju prema spomenicima i odgovornosti organizatora.
Kada se montažni WC-našao uz spomenik hrvatskom banu Josipu Jelačiću, jednom od najvećih simbola Hrvatske, medijska buka je izostala.
Osim što su povrijeđeni osjećaji tzv. “antifašista”, ime Marka Perkovića Thompsona ovom izmišljenom skandalu bilo je dodatno gorivo. Također, potrebno je naglasiti da je u Šibeniku privatna tvrtka postavila toalete, dok je u Zagrebu to učinila gradska vlast – stranka Možemo, koja inače ima simpatije prema zločinačkom komunističkom režimu i partizanskom pokretu.
Ovo je još jedna u nizu priča koje jasno pokazuju koliko su “naši” mediji zapravo naši i koliko je Hrvatska još uvijek daleko od lustracije i pluralne medijske scene u kojoj neće dominirati “antifašistički” narativ koji se skriva iza zločinačke ideologije i propalog režima.