Pojam javni uspješno je zamijenio komunistički pojam društveni
Angažman Marka Ljubića u hrvatskome medijskome prostoru protresao je „našu svakodnevnu glupu perspektivu“ prvenstveno zbog toga što on stvari, pojave i događaje promatra kroz nacionalne interese i naziva ih pravim imenima. Vrlo brzo je postao kost u grlu glavne struje i njezinih rukavaca, istodobno i trn u peti široko rasprostrtoj sceni domaćih bipolarnih mediokriteta. Izravan i nedvosmislen, gotovo je idealan sugovornik. Prenosim „transkript“ (S. Mesić) razgovora s njim. Nije brijunski, niti je prepravljan. Ali je nedvojbeno naš. Kraćenje originala pridonijelo bi, istina, smanjenju opsega, ali ne bi vjerno prenijelo ne samo cjeloviti sadržaj, već i duh i ozračje razgovora. Stoga ga prenosim u dva nastavka uz opasku, da ćemo nastaviti razgovarati, pa su u budućnosti mogući i novi nastavci. Da su vremena bolja najavio bih i knjigu razgovora… ako već nisam. Premda su teme uglavnom neugodne, želim Vam poštovani čitatelji ugodno čitanje.
Potpuna integracija skrivenih interesa iza čitavoga niza medija
Neposredan povod našem razgovoru je iznenađujući početak i brzi završetak Tvoje suradnje s portalom Dnevno. Najavio si da ćeš objasniti o čemu se tu zapravo radilo i zašto si prekinuo suradnju. Evo, prostora za to u Brisanom prostoru.
Ha, s Dnevno sam očito upao o osmišljenu shemu, da ne rečem zamku. Kad nakon deset dana usprkos dogovorima i vrlo preciznom suglasju o tomu da nema diranja u moje tekstove, da nema miješanja u izbor tema, da nema svetih krava, da imam potpunu autorsku slobodu, nakon deset minuta s naslovnice nestane brandirani tekst pod bitnom oznakom Dnevni detektor s naslovnom junakinjom Vesnom Pusić, očito je da se ne radi o banalnoj sitnici. Andrea Latinović, glavna urednica, na moja pitanja što se događa porukom me pokušala uvjeriti, da je INA intervenirala, da je razlog nekakav marketinški ugovor, te da su ona i vlasnici profesionalci!? Naravno, sve su to bile banalne laži. INA mi je pismeno potvrdila da sa skidanjem mojega teksta nema veze, te da nema nikakav ugovor s Dnevno niti s bilo kim tko s njima ima organske veze. Mogu samo nagađati o pravoj pozadini… Ali, to je najprljavija metoda novinarskog uredovanja koju sam doživio, a koja ostaje na čast profesionalki Latinović i nakladnicima toga portala. Moj slučaj je jedan kotačić u stvaranju realne slike stanja u hrvatskom medijskom prostoru.
Nisam provjeravao, ali govori se kako je aktualna vlasnička struktura toga portala sklona HNS-u, no, ne bih o tome, već o stanju hrvatskoga novinstva, preciznije – o stanju novinstva u „ovoj zemlji“.
Prilično vjerno ga definira ovo moje iskustvo s Dnevno hr. Nažalost, uz tu, samu po sebi vrlo ružnu epizodu, čitav je niz stvari koje su daleko zloćudnije i opasnije, rekao bih razornije u novinarstvu u Hrvatskoj. Na ljude kao što sam ja, Ti, nekolicina drugih kolega u čijim se tekstovima ne vidi autocenzura i strah, pomanjkanje samosvijesti i identiteta, ne može se djelovati posredno ili zaobilazno, pa se primjenjuje nasilje, brutalna cenzura. A na većinu se utječe podmuklo, razvijajući latentni osjećaj straha, pogotovo egzistencijalnoga, pa ljudi postaju klonovi i igračke, sami si namećući ograničenja. Uz to, novinarstvom kao i cijelim društvenim sustavima, dominira i elementarno neznanje, a to je idealna podloga za autocenzuru i manipulaciju, jer ne možete lako vladati ljudima koji znaju. Najopasnija je podmukla, a gotovo potpuna integracija skrivenih interesa iza čitavoga niza medija, pogotovo tzv. javnih medija, kao što su HRT i HINA koje bi morale biti vodeći instrument za kreiranje autentičnih medijskih politika, ali i profesionalnih standarda, a rade sasvim suprotno, uz časne iznimke.
U nas je sve „transparentno“, osim interesa. Njih i njihove krajnje ciljeve nije lako otkriti?
Ti podzemni interesi, uvijek bliski politikama i političkim interesima grupacija, razorno utječu na novinarstvo, pogotovo jer te utjecaje i nositelje nitko ne može prokazati, dokazati, niti se vide „krivci“ na površini, ali postoje i vrlo su moćni. A sve što djeluje iz podzemlja i bez jasne osobne odgovornosti načelno je prljavo i ne služi društvu za razvoj nego isključivo za skrivene i destruktivne interese. Nitko normalan, naime, ne skriva dobre namjere. Prilično je teško pri tome razlučiti što je neznanje novinara i medijskih protagonista, što je prljava namjera, što su čitav niz pojava koje u ponekim elementima imaju klasična obilježja specijalnoga rata protiv Hrvatske. Svega toga se jako puno nakupilo u novinarstvu, koje je u većini odavno s pojmom hrvatski na priličnoj udaljenosti. Tu, naravno, postoje oaze, poput portala HKV-a, koje se namjerno u javnom diskursu drže međusobno udaljenima čitavim nizom utjecaja, kako ne bi došlo do neke nove nacionalne sinergije. Međutim, oaze su same za sebe daleko od onoga potrebnoga kritičnog minimuma zreloga novinarstva, koje postavlja relevantna pitanja i radi racionalan i intelektualno primjeren i argumentirani pritisak na najvažnija zbivanja u državi. Zato imamo problema u svim relevantnim društvenim oblastima, jer se o bitnim stvarima rijetko gdje govori i razgovara. I gotovo nigdje se stvari i pojave ne nazivaju svojim pravim imenima.
Država je zapustila i prepustila medijski prostor vučjim čoporima
Stanje novinstva, međutim, u osnovi posljedica je uloge i položaja medija u Hrvatskoj.
Na tom području vlada institucionalni i formalno-pravni kaos. Čvrsto sam uvjeren kako je namjerno kreiran, kako bi pod izlikom neke vrhunske slobode u novinarstvu, de facto uništio tu slobodu i omogućio ove interese o kojima sam govorio, u nesmetanom djelovanju. Nije miješanje u medijske slobode, definiranje jasnih i primjerenih društvenih kriterija i standarda, od onih zakonskih koji recimo definiraju djelovanje javnih medija u državnom vlasništvu, do medija s nacionalnom koncesijom. To je dužnost svake dobre države, jer država ne smije prepustiti medijski prostor filozofiji vučjega čopora, gdje vam onda bez ikakvih posljedica deset godina Soros nameće standarde preko Ferala, zatim Pavić i skupine iza njega preko EPH, zatim prosrpski parapolitički i politički centri preko Novosti, zatim tko zna kakvi interesi preko Indexa i sličnih, pri čemu se s golemim financijskim stimulacijama izravno potiču takvi medijski vukovi u funkciji kontinuiteta zatiranja i ono malo pristojnih društvenih standarda, namećući pritom sebe kao kriterij.
Koji im je zajednički nazivnik, svrha postojanja?
Zanimljivo je u Hrvatskoj kako svi ti navodno kaotični mediji, njihovi nakladnici i centri, pa onda i „ugledni novinari“ listom izrazito anacionalni, praktično svi djeluju vrlo sinkronizirano. Primjerice, Index i Novosti nemaju ništa zajedničko, često se i sukobljavaju, ali posljedice njihovoga djelovanja su izazivanje permanentnoga kaosa u hrvatskom medijskom prostoru i stvaranje klime nesnošljivosti i razdora. Mete udara su uvijek iste – Crkva, branitelji, hrvatske povijesne osobe, suverenisti, suverenistički novinari. Tu slučajnosti nema.
Što s tom strategijom imaju inozemne nakladničke vlasničke strukture? A što pak naš javni servis poput HRT-a i HINA-e?
U tom kaosu vidite da nitko u Hrvatskoj ne zna što se recimo krije ispod imena Styryije, tko stoji iza međunarodnih skupina koje su preuzele Nova TV, RTL, kako je moguće da N1 emitira na hrvatskom državnom i nacionalnom prostoru vijesti na srpskom jeziku, promiče geografski identitet nekakve paradržavne regije, a da o tome baš nitko s pozicija institucionalnoga utjecaja ne reagira. Baš to područje je u izravnoj nadležnosti države. Sve države svijeta ureduju u tim pitanjima, jer im je to temeljna svrha. Zbog toga su i kreirani mastodontski i posve nefunkcionalni zakonski okviri za upravljanje HRT-om ili HINA-om, kako bi se sačuvao poguban utjecaj na novinarstvo s golemom premoći navodne antifa strukture, koja je krcata izrazito protuhrvatskim nabojem i protusuverenističkim odnosom prema hrvatskoj državnosti. To se hitno mora mijenjati.
Skrivanje potpune neodgovornosti i pozadinskih utjecaja
HRT je ipak ključna rak rana, međutim, nju garniture na vlasti liječe kamilicom. Ipak, legitimno je pitati se, ne samo kao pretplatnik, je li njezina svrha biti polugom vlasti ili sredstvom javnoga servisa.
Gotovo isključivo je instrument, nazvao bih ga antifa mozga u Hrvatskoj. To je integrirani splet interesa koji nema samo obilježje recimo nekolicine protagonista iz aktualne vlasti, primjerice, Darinka Kosora koji je iako politički liliputanac, uvjerljivo najmoćniji pozadinski sudionik događaja na HRT-u preko svoga kompanjona Stipića i uz bezbojnoga aparatčika Kazimira Bačića, te godinama unazad zasađenu hijerarhiju dokazanih urednika u promicanju anacionalizacije Hrvatske i relativizacije baš svih vrjednota na kojima bi ovo društvo moralo počivati. Zato se ništa bitno nije promijenilo kad je nakon Kukuriku vlasti preuzela vlast HDZ s partnerima. U bitne promjene se ne može ubrojiti određeno olakšanje, rekao bih više očekivanje, kad je Kovačić sa svojim suradnicima došao na čelo HRT-a, jer su imali uz sve njihovo nesnalaženje i nepotpun mandat, pa i nisu mogli bogznašto napraviti.
Stječe se dojam o tome da se iz mandata u mandat neprestano „popravlja“ medijska proteza jednoumnoga sustava, umjesto da se uspostavi, barem u javnom servisu, medijska ravnoteža koja bi jamčila pluralitet mišljenja, bez kojega nema zdrave demokracije.
Plenković je ponovnim izborom Valentićke na čelu HINA-a potvrdio nedavno suglasnost s tim utjecajima, iako je ispod njenoga potpisa toliko degutantnih udara na profesiju i medijske slobode, da je to pristojnim ljudima nepodnošljivo. HRT nije nikakav javni servis, pri čemu ja volim istaknuti, da je i sam pojam javni servis – jako lažan, prijetvoran i manipulativan. Sam pojam javno u ovome i svim drugim slučajevima zapravo ima sadržaj pojma društveno iz doba komunizma, nastao je kao plod utjecaja neomarskističkih filozofskih ideja koje su evoluirale tijekom dvadesetoga stoljeća i čine središnje polazište današnjih lijevo-liberalnih platformi.
Koji je modus operandi danas „javnoga“, jučer „društvenoga“ medijskoga, posebice, informativnoga prostora?
I jedan i drugi pojam skrivali su potpunu neodgovornost i pozadinske utjecaje! Pri čemu je čak utjecaj u doba komunizma bio jasniji, budući da tada nitko nije imao iluzija da komunistička partija s pripadajućim službama ne upravlja svime. Danas znamo da takvoga utjecaja ima nepodnošljivo puno, ali nema pokazatelje – kojega i čijega, jer je sve skriveno pod pojam javno. Pojam javno može svatko tumačiti kako god hoće, a to uvijek odgovara onome tko ima stečene pozicije. Stoga se HRT koristi da proizvede javnost prema nečijoj želji i interesu, a onda se ta ista javnost, odnosno tako proizvedene percepcije i stereotipovi, koriste kao opravdanje utjecaja na HRT. I tako u krug.
Treba se podsjetiti kako je HRT nacionalno vlasništvo i jedini ovlašteni upravitelj u ime hrvatskoga naroda je nad njom je – hrvatska država. Amen. Nema tu filozofije. Kad država upravlja, zna se tko je odgovoran za neke stvari, barem po funkcijama. No, kad je javnost upravitelj, tada, primjerice, Plenković ili Obuljen mogu reći – ne mogu ja na to utjecati. I onda odgovornost ni dragi Bog ne može definirati, kamoli uhvatiti za rep. A to je namjerno pogodovanje vukovima i filozofiji vučjega čopora, koja kao što vidimo ništa dobro ne može donijeti.
Žao mi je Katje Kušec
Možeš li reći tko je i zašto rušio tvoju kandidaturu…
Misliš na kandidaturu HNiP-a za vanjskog člana Odbora za medije?
Da, na to mislim.
Ha, iako su to uradili formalno Katja Kušec i Hrvoje Juvančić, potpuno nelegalno i nelegitimno, falsificirajući proces odlučivanja i sami postupak, nisam baš siguran da su oni junačine koje bi se tek tako, bez ozbiljnoga zaleđa, usudile preuzeti na sebe odgovornost za takvu javnu blamažu. To pokazuje čitav niz naknadnih postupaka, krivotvorenje Statuta, praktično divljaštvo u upravljanju udrugom i to potpuno otvoreno, budući da iza takvih postupaka koje razumni ljudi izlažući se kaznenom progonu nikada ne bi učinili u normalnim okolnostima, uvijek se krije neka moć koju onda ljudi pretpostavljaju riziku kojemu se izlažu. To je način funkcioniranja Hrvoja Juvančića, njegov rukopis, jer je njemu to jedni način opstanka, a s druge strane, iako ju ne opravdavam – jer je to svojim ponašanjem i funkcijom pokrila – žao mi je Katje Kušec. Ona čak i da je htjela, sumnjam da bi uspjela takvoga tipa dozvati pameti, pa mu je postala talac. Puno toga ukazuje da se radi o ciljanome udaru, koji nije od jučer, na moje javno djelovanje. Slagalica je meni jasna, ali, dakako, nikada za takve stvari nema dokaza. Doduše, svakome tko čita što pišem, prilično je jasno kome bi moglo smetati to što radim.
Učlanio sam se u HNiP na Tvoj poziv i na temelju tvojega angažmana u moj slučaj, kad me prije godinu dana napalo nasred ceste. A sad Ti moram postaviti pitanje, je li riječ o ozbiljnoj alternativi, ili o pričuvnom HND-u, ili nesnalaženju…?
HNiP je zamišljen kao udruga relevantnih hrvatskih novinara i privukao je upravo zbog toga nekolicinu ozbiljnih ljudi. Jer iako HND okuplja i puno novinara, poštenih ljudi, odavno nije po svome djelovanju i ponašanju rukovodstva hrvatsko udruženje. Jest formalno, ali iza njega se pogotovo pod ovom aktualnom upravom krije izrazito, rekao bih, rigidna totalitarna ideja i obavještajno – specijalnoratovsko oružje protiv Hrvatske. Zar je potrebno objašnjavati nekome tko je pratio razvoj događaja s legendarnim „atentatom“ na Lekovića, koji je iz Srbije cijelome svijetu poslao tjeralicu protiv opasne i zločeste Hrvatske, jer mu se eto prijeti i nastoji ga se ubiti, izazivajući veliku i ružnu kampanju, a naša nesretna država i MUP nikada nisu objavili istinu o tome? Iako je to prvorazredna obveza i ima status prvorazrednoga javnoga interesa. Pa zaboga, valjda bi svi mi trebali znati jesmo li u opasnosti ili nismo, zar ne?
Nisi mi odgovorio…
HNiP su – Katja Kušec i Hrvoje Juvančić s nekolicinom kolegica i kolega prije svega s HRT-a ali i nekolicinom rashodovanih polunovinara ispod krila HDZ-a pod izrazitom političkim i parapolitičkim utjecajima – pokušavali zapravo prilagoditi aktualnim vjetrovima, nastojeći pogoditi što im se najviše isplati, vrludajući pritom od slučaja do slučaja.
Što znači vrludajući? To da o istome nisu prilazili s istih načelnih polazišta? I zašto je uopće došlo do sukoba?
Za vrijeme ministra Zlatka Hasanbegovića podržavali su malo jaču retoriku, zatim su se navalili centrirati i prilagoditi novim Plenkovićevim vjetrovima, pa i certificiranju novinarske etike koju propisuje Milorad Pupovac u svojim biltenima – tjeralicama, provodeći kampanju protiv navodnoga ekstremizma, u čemu je pogotovo prednjačio Juvančić. Zato je došlo do sukoba i HNiP, nažalost, trenutno praktično ne postoji, a slijede i kaznene prijave protiv Kušec i Juvančića zbog teških zlouporaba dokumenata uključivo i krivotvorenje Statuta udruge, te osnovanih sumnji za financijske muljaže. Nadam se da ćemo nakon toga uspjeti reanimirati HNiP, iznijeti ga iz Juvančićeve privatne sobe i s računala, izabrati novo rukovodstvo i jasno definirati program. Program kojega koga ni nakon dvije godine djelovanja udruga uopće nije imala, niti su ga Kušec i Juvančić dopuštali napraviti.
Meni je, iskreno, već nekoliko godina mučno od novina i novinarstva, stalno isti problemi, a rješenja nigdje. Da promijenimo temu, kaj kažeš?
Može, brate mili. Mijenjaj temu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa