Nerad svih hrvatskih vlada: I dalje ne znamo gdje su nestali, a srpske ratne zločince nitko ne kažnjava

Odnosi Hrvatske i Srbije su na najnižoj točki u dugo vremena – iako ne na onako niskoj kako bi trebali biti: Kukavičluk hrvatske politike i Plenkovićeve vlade se očituje u tome što nismo protjerali srpskog diplomata jer je zastupnik u parlamentu Srbije opsovao majku po nacionalnoj osnovi službenoj delegaciji Hrvatske u službenom posjetu. A vjerojatno i nećemo, jer naši “partneri i prijatelji” u EU jako žele Srbiju u EU, na račun i na uštrb Hrvatske.

Posjet hrvatske delegacije bio je povodom otvaranja ureda HGK, Hrvatske gospodarske komore u Srbiji, i to govori o tome da mi “idemo dalje” u gospodarskim odnosima sa Srbijom iako nikad nisu riješena određena pitanja koja bi, u uređenim državama, trebala biti riješena prije uspostave takvog tipa odnosa. Vlada gura gospodarske odnose zanemarujući, možda po nalogu izvana, pitanja poput sudbine nestalih i ratnih zločina. Doduše, nedavno je po prvi put bar spomenuta ratna odšteta, iako je jasno da od nje neće biti ništa, i to je još i Tuđmanu poručeno s vrha MZ, zato nije ni inzistirao na njoj. Tako da je i to spominanje ratne odštete zapravo čista demagogija.

Neuspjesi vlade u odnosima sa Srbijom

Dakle, slučaj Šešelj je uspio zasjeniti to da sve dosadašnje Vlade RH nisu uspjele ostvariti pomak u kažnjavanju srpskih ratnih zločinaca, niti bitan pomak u otkrivanju sudbine nestalih Hrvata u Domovinskom ratu. Zapravo to i ne čudi, obzirom da je politika svih hrvatskih vlada do sad bila politika pomirenja pod svaku cijenu, odnosno politika relativizacije krivnje za rat: Nevladine udruge poput onih Teršelićknih uporno pokušavaju pričama da “nije sve crno bijelo” relativizirati uzroke rata, a da im nitko pritom nikad nije rekao, “zašto ne odete u Izrael i ne pokušate prodati priču o “Sivim nijansama rata” i relativizirati ulogu Njemačke u ratu onako kako relativizirate ulogu Srbije?

Zapravo, nevjerojatna je bahatost Srbije koja je uvela “univerzalnu jurisdikciju” po kojoj je sebe proglasila nadležnom za kažnjavanje svih ratnih zločina na teritoriju bivše SFRJ neovisno o tome jesu li u njima sudjelovali građani Srbije, neovisno jesu li oni u njima bili žrtve, i neovisno o tome jesu li se zločini dogodili na teritoriju Srbije! Time je Srbija jasno dala do znanja da ostale bivše republike pokojne SFRJ i dalje smatra dijelovima svog imperija, podanicima.

Hrvatska je svojevremeno tražila da se kao mjerilo za otvaranje poglavlja 23 – pravosuđe – u pregovorima od Srbije zatraži ukidanje zakona o nadležnosti Srbije za procesuiranje ratnih zločina na prostoru cijele bivše Jugoslavije te osiguravanje prava hrvatskoj manjini. No Srbija nikad nije uradila ništa od toga, a Hrvatska je pristala, nakon packi od naših “saveznika i prijatelja” povući rezerve i pristati na otvaranje poglavlja!

Srbi sebe ne vide kao agresore

Hrvatska nikad nije uvela recipročne mjere, što bi svaka druga država učinila, odnosno krenula uhićivati Srbe odgovorne, recimo, za ratne zločine na Kosovu. A zašto i bi, kad nije uhićivala niti Srbe odgovorne za ratne zločine u Hrvatskoj, u velikom broju slučajeva, “da se ne talasa”? Svašta smo progutali u ime pomirenja koje se nije dogodilo! A nije se dogodilo upravo zato jer Hrvatska nikad nije pokazala da ima kičmu!

Tako nikad nije riješen niti problem nestalih. Istina, tome je trebao pridonijeti nedavni službeni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Podsjetimo, samo nekoliko dana nakon što je Hrvatska uputila Srbiji prosvjednu notu zbog izjava ministara vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića na otvaranju izložbe o Jasenovcu koja je bila čisti pokušaj difamacije Hrvatske i novo prodavanje starih laži, a tu notu je Vučić prokomentirao riječima: „Volio bih vidjeti tekst, ali to bi bilo isto kao kad bi Njemačka pisala Židovima jer su obilježili Dan holokausta.“ Bezobrazluk srpske strane, dakle, nema granica.

A pridruženi član HDZ-a Milorad Pupovac je tada rekao kako je poziv Vučiću važan „utoliko što naši prijatelji iz svijeta žele da se to dogodi“. Nije rekao koji su “naši” prijatelji i tko smo “mi”, ali bilo je jasno da je Hrvatska opet dobila po ušima u centrima moći jer se posvađala sa Srbijom koja je zapadu i više nego potrebna, i koji joj je spreman uraditi bilo koji ustupak i progledati kroz prste kako ne bi stala na stranu Rusije u predstojećem vjerojatnom ratu. Nitko, naravno, nije pitao Pupovca otkud on zna što oni žele. Nije ni potrebno.

Podaci o tri nestala, i to – već pronađena!

Vučić je na taj posjet, pred koji je puno obećavao, donio podatke o troje nestalih i matične knjige iz Dvora! A Hrvatsku zanima sudbina čak 1.945 nestalih osoba! Dobili smo – mrvice.  A i te mrvice su bile prijevara – pokazalo se kasnije da su te tri osobe o kojima je Vučić donio dokumente već pronađene, odnosno da po starom bizantinskom običaju “zavlači”.

Ako je netko i mislio da je Vučićev čin s podacima o tri Hrvata bio čin dobre volje, nakon svega što je uslijedilo valjda je jasno da se tu ne radi o činu dobre volje, nego o mazanju očiju i kupovanju vremena. A Srbiji vrijeme i te kako treba.

Otovreno je i pitanje povrata kulturnog blaga opljačkanog u Hrvatskoj za vrijeme rata, gdje stvari stoje nešto bolje, od 30.000 opljačkanih predmeta i dokumenata iz rata za povrat, većinom iz Srbije, ostalo je još oko 1.000. No to Srbiji i nije tako bitno.

Govorilo se i o suradnji u progonu osumnjičenih ratnih zločinaca, položaju manjina i neriješenoj granici – no očito je i ovaj put sve ostalo na priči i srpskim praznim obećanjima. Koja će po svoj prilici prazna obećanja i ostati, jer Hrvatska se ne usuđuje voditi suverenističku politiku. Naročito je zanimljivo pitanje manjina – Hrvati su iz Vojvodine praktički nestali, Šešelj im otvoreno prijeti uz blagoslov srpskog državnog vrha koji na to gleda očito vrlo benevolentno, njih se asimilira i prevodi u “Bunjevce”, zastrašuje, ali i uči da je sramota biti Hrvat a časno biti Srbin pa se većina i izjašnjava kao Srbi ili Bunjevci.

Ratni zločini – Srbija uhićuje Hrvate, Hrvatska pazi da koga ne uvrijedi

Isto tako, Hrvatska nije uradila puno ni na području progona ratnih zločinaca. Nedavno je slavodobitno objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv stanovitog srbijanskog državljanina Spasoja Petkovića Štuke nakon istrage policije i osječkog Županijskog državnog odvjetništva, za zločin počinjen prije 27 godina. On je prema vlastitom priznanju danom pred sudom u slučaju u kom je nastupio kao svjedok pokajnik priznao da je prebio namrtvo hrvatskog vojnika Jean-Michela Nicoliera.

Ljudi se pitaju što se radilo pet godina, otkad se na beogradskom sudu čulo njegovo priznanje, do sad? Štuka, Topola, Mare, Kinez, Kalaba, Kameni, Mali Džo – nadimci srbijanskih ratnih zločinaca koji su ubijali na Ovčari i drugdje su manje više poznati hrvatskim ratnim veteranima, a i vlastima u Srbiji. Jedino DORH-u, izgleda, ništa nije poznato i nije ih briga. Sred Borova Sela piše: “I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.” Ali je vlada zato brzo uklonila ploču s natpisom “Za dom spremni” iz Jasenovca – jer to vrijeđa Vučića kad dođe u posjet u Hrvatskoj.