Prije dvadesetak godina Internetom je kružio šaljivi tekst o perspektivama EU, koji je budućnost Unije po godinama predstavljao otprilike ovako: 2007. ulaze Bugarska i Rumunjska, 2010. primljene su Hrvatska, BiH i Srbija, 2015. ulaze Kosovo, Albanija, Makedonija i Ukrajina, 2017. izlazi Velika Britanija, 2020. izlaze Nizozemska, Belgija i Francuska, 2022. izlazi Njemačka, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Ono što je tada bila nepretenciozna šala, sve više se pokazuje kao proročanstvo.
(…)
Vrijedi podsjetiti da je referendum o članstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji održan prije skoro tri godine, 23. lipnja 2016. Izlaznost je bila 72,21% (za usporedbu, hrvatskom referendumu o pristupanju EU odazvalo se samo 43,51% građana), a od toga je 51,8% Britanaca glasovalo za izlazak. Danas protivnici Brexita mašu s pet milijuna potpisa za ostanak u EU, ali što je to prema sedamnaest i pol milijuna građana koji su na valjanom referendumu odlučili drugačije?
No odluka je jedno, a provedba drugo. Britanski parlament je preksinoć ponovo odbio sve prijedloge oko tog gorućeg pitanja. Nuđene su sve opcije – od izlaza bez sporazuma, preko očuvanja carinske unije, zajedničkog ekonomskog tržišta, sličnog odnosu kojeg s EU ima Norveška, pa sve do dvogodišnjeg prijelaznog razdoblja.
Odbijen i je prijedlog ostanka u članstvu, a odbačena je i ideja o raspisivanju drugog referenduma za koju je glasovalo 268 zastupnika, a protiv njih 295. Taj prijedlog je, uz onaj o potpunom negiranju narodne volje, dugoročno najopasniji. Provesti referendum, a onda ne poštivati njegov ishod nego gurati novi bio bi opasan presedan koji bi potkopao same temelje britanske demokratske tradicije.
Brexit se tako opet nije dogodio, EU je ponovo produžila rok, izgleda do svibnja, pri čemu nema nikakve naznake da će i taj biti konačan te da se trakavica neće nastaviti. U ozračju takvog natezanja održat će se izbori za Europski parlament. Nejasno je postoji li “ispod žita” promišljeno usmjeravanje tog procesa, neki kompromis unutar britanske političke i poslovne elite, dok se na površini odvija predstava u parlamentu kako bi se izborili što bolji uvjeti, ili je po tom pitanju u Britaniji nastao kaos, glavinjanje bez ikakve strategije, mučna pat pozicija koja će na koncu rezultirati izlaskom bez padobrana, tj, bez ikakvog dogovora. Skeptici tvrde da su Britanci, i kad su bili unutar EU, bili napola vani, a sutra kada budu vani bit će opet napola unutra i to uglavnom istom polovicom.
Katastrofičari za sada nisu bili u pravu, niti je došlo do kolapsa britanskog gospodarstva niti do značajnijeg pada funte. Čini se da je veću štetu u percepciji, i same sebe i kako je vide izvana, doživjela Europska unija.
Prvi put od početka europskih integracija 2016. se trend preokrenuo. Nakon referenduma kojeg je premijer David Cameron, po našim čelnicima “neporezno” raspisao, jer je valjda “neoprezno” dati građanima da odlučuju o svojoj sudbini, Britanija je prva zemlja koja napušta projekt “ujedinjene Europe”, koji je donedavno bio usmjeren samo na širenje i jačanje, kako na proširenje na nove članice tako i na sve veće uvezivanje unutar Unije, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
(…)
Bruxelles je istovremeno postao generator novih antropoloških pokusa, redefiniranja temeljnih tradicionalnih društvenih institucija na zasadama lijevo-liberalne ideologije koja se nameće svim članicama. Uz rastuću birokratizaciju, sitničavi formalizam i sve veći jaz između otuđenih euronskih elita i građana ne čudi sve veći problem kojeg strukture koje su uzurpirale europsku priču imaju s demokratski izraženom voljom naroda, koju nazivaju “populizmom”.
EU puca po šavovima, i svako novo proširenje bit će dodatno otežano, uz rizik da će ići po principu – ući će jedan ali će izaći dva. O tome svjedoči referendum o prihvaćanju Sporazuma o suradnji EU i Ukrajine održan u Nizozemskoj u travnju 2016. na kojem je 61% glasača bilo protiv prihvaćanja Sporazuma. Naravno, tu je najmanje bilo riječ o Ukrajini, već je pravi predmet bila EU i njeno širenje općenito.
O tome da Turska neće ući nikada, što je već desetljećima javna tajna, sada sve više čelnika europskih zemalja govori otvoreno. Od zadnjih europarlamentarnih izbora 2013., osim Brexita dogodio se Trump, migrantska kriza, sunovrat Macrona i Merkel, zaoštravanje odnosa Bruxellesa s Poljskom, Mađarskom i drugim zemljama s istoka kontinenta koje još imaju živa sjećanja sovjetski totalitarizam i razumljivo da ne želi novi, briselski.
Neravnopravnost unutar EU je sve očitija, od banalnog primjera Nutelle, do privilegija koje je Bruxelles nudio Britaniji tijekom pregovora s Cameronom neposredno prije referenduma, a o kojima male članice mogu samo sanjati. Šlag na kraju je nedavna eksplicitna Macronova najava kako bi ubuduće odluke trebalo moći donositi i bez suglasnosti svih zemalja članica. Zašto je većina Britanaca glasovala za izlazak iz EU? Nisu bili ni neobaviješteni ni hazarderi. Procijenili su da im je to u interesu, unatoč tome što su ih prije referenduma i strašili i mamili.. Primjerice, broj prispjelih iz zemalja EU, najviše Poljaka, koji su nalegli na socijalnu blagajnu, od 2010. porastao za 46 posto, dok je broj Britanaca koji primaju pomoć zbog niskih primanja u istom razdoblju pao za 12 posto.
Britanci žele vlastita pravila, članstvo im je skupo, smatraju kako plaćaju više nego što dobivaju. Pristaše Brexita uspjele su postaviti imigraciju u središte svoje kampanje. Pozivali su da se “preuzme nadzor” nad granicom ne bi li se zaustavio priljev migranata iz EU i val seobe naroda iz Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, igrajući na kartu straha od širenja islamskog fundamentalizma.
(…)
Umjesto da se zapita što ne štima, gdje je zapelo s “europskim projektom” i traži tome lijekove i rješenja euronska oligarhija za sve krivi “populiste”, pri čemu se populizmom naziva volja naroda. Macron u nedavnom patetičnom manifestu za spas Europe krivca traži na sve strane, osim u samoj europskoj oligarhiji. Predlaže stvaranje “Europske agencije za zaštitu demokracija koja će u svaku državu članicu uputiti europske stručnjake za zaštitu njenog izbornog postupka od cyber napada i manipulacija”.
Dakle, nadzor i suzbijanje nepoćudnih opcija. Ističe i kako treba “zabraniti strano financiranje europskih političkih stranaka”. O tome koliko su strane ambasade, uključujući i francusku, uz dirigirane NVO-e utjecali na niz izbora na europskom istoku da i ne govorimo. Macron bi kontrolirao i Internet pod krinkom borbe protiv govora mržnje, a uveo bi i ekonomski protekcionizam. Ceausescu je imao više vizije pred pad 1989. godine.
Upravo započeta izborna kampanja u Hrvatskoj vodi se, dakle, u trenutku u kojem se drmaju sami temelji Unije, no to kao da još nije došlo do ušiju i mozgova naših ćata. U međuvremenu je otezanje oko Brexita postalo predmet sprdnje pa i jezične inovacije.
Tako je engleski jezik obogaćen je novim izrazom Brexiting koji označava onu situaciju kada govoriš svima kako odlaziš sa zabave, ali u stvari ostaješ. Mi bi, na tom tragu, u hrvatskom trebali iznaći neki izraz koji bi označio naše stanje – nakon puno moljenja, kucanja, ponižavanja i plaćanja skupe ulaznice, pripušteni smo na tulum u trenutku kada zabava već završava i započinje fajrunt, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti možete pročitati na portalu Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa