U utorak smo obaviješteni da je sve propalo. Džaba smo krečili, treba proglasiti zatvaranje butige, raspustiti državu, poslati delegaciju u Beograd, Beč ili Budimpeštu, i zamoliti ih da opet preuzmu vlast nad nama. Dogodila se nacionalna katastrofa jer je uzorak naših 15-godišnjaka koji su ispunjavali PISA test ostvario “ispodprosječan”, “loš” ili “katastrofalan” rezultat, ovisno o izvorima, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
U gorkim i mračnim lamentacijama nad našim školstvom prednjačio je scijentistički prorok Jeremija, dežurni Znanstvenik i član predsjedništva stranke Pametno Ivica Puljak, koji je rezultate hrvatskih učenika na PISA testiranju komentirao ovako: “Zbog ovoga bih proglasio Dan žalosti, sazvao specijalnu sjednicu parlamenta, zatvorio sve ministre u klauzuru i izašao s hitnim planom da ovo preokrenemo u sljedeće tri godine”.
Krenut ćemo od zadnje mogućnosti. Jer ako se potiče kritičko mišljenje, ono valjda smije vrijediti i za PISA test. Dakle, o čemu je riječ? Što je PISA i tko je provodi? PISA (Programme for International Student Assessment) su međunarodna istraživanja i procjene znanja i vještina 15-godišnjih učenika pod pokroviteljstvom OECD-a.
A što je OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) koja stoji iza PISE? To je međunarodna organizacija formirana 1960. kao nasljednik Organizacije za europsku ekonomsku suradnju koja je pak osnovana 1948. za usmjeravanje američke i kanadske pomoći u okviru Marshallova plana za obnovu ratom razorenih europskih gospodarstava. Organizacija obuhvaća 30 zemalja članica, a surađuju sa još 70 zemalja i ekonomija, nevladinim organizacijama i civilnim društvom. Klasična globalistička, multilateralna boza.
Dakle, istraživanje provodi organizacija koja se primarno ne bavi znanošću ili obrazovanjem, već širenjem svjetske trgovine i razvojem gospodarstva.
Jesu li neke stvari uopće sumjerljive? Kako izvršiti uravnilovku i svesti na istu skalu čitalačku vještinu 15-godišnjeg Kineza u kineskom jeziku i Hrvata u hrvatskom? To je kao ustanoviti je li veća politička pamet Puljka u Hrvatskoj ili nekog Felipea u Filipinima.
Ostavivši po strani sve upitnike oko toga tko testira, načina određivanja uzorka, izrade testa, metodologije i uravnilovke, problem je što je u našoj javnosti i ono što je dobiveno kao rezultat uglavnom krivo interpretirano.
Prava je istina, ako i ostavimo po strani sve rezerve i nejasnoće oko samog istraživanja, da hrvatski rezultati uopće nisu loši. U testiranju sudjeluje 78 zemalja, iz tzv. Prvog i Drugog svijeta. Najnerazvijenije svjetske države nisu uključene. U konkurenciji prve trećine uspješnih svjetskih država, mi smo u gornjoj polovici. Konkretno, u čitalačkoj pismenosti od 77 zemalja završili smo kao 29., u matematičkoj i prirodoslovnoj od 78 država smo na 40. i na 36. mjestu. Dakle, tijesno ulazimo u gornju polovicu gornje trećine zemalja na svijetu, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
U čitalačkoj pismenosti su tako iza nas Mađarska, Luksemburg, Island, ali što je posebno zanimljivo i Rusi i Talijani koji po OECD-u ispadaju mutavi. Posebno je zabavno što je u matematici iza nas (koji smo “katastrofalni”) Izrael, a u “znanosti” su iza nas su i Izrael i Italija.
Eto, ispada kako Izraelci ne znaju računati i nemaju pojama o znanosti jer su čak i iza nas koji smo dno dna. Kako su tek oni nespremni za život! Koliko bi tek nobelovaca Izrael proizvodio i kakvu tehnologiju i vojsku imao da nisu tako neuki! Njima bi da se izvuku trebale tri stranke Pametno.
Sve i da rezultat jeste katastrofalan, jesmo li sigurni da će ga reforma poboljšati, a da ga neće učiniti još gorim?
Kao što je u važnoj knjizi “Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja” pisao Konrad Paul Liessmann, živimo u vremenu fetišizacije rangiranja i reformi. Postavljaju se katastrofične dijagnoze, a onda se nude spasonosna “rješenja”. No nije im cilj poboljšati nego destabilizirati institucionalne okvire koji su, kako bilo da bilo, uvijek nekako funkcionirali, što ne znači da ih ne treba poboljšavati.
Ispada kako je glavna svrha obrazovanja popraviti mjesto na rang listi, a fetišizacija rang-liste pokazuje manjak moći rasuđivanja jer je rasuđivanje svedeno na kvantificiranje. Škole postaju poligoni za treninge prema tajnim nastavnim planovima OECD-ovih ideologa, a ovako uspostavljene rang liste služe kao paravani za druge politike, između ostalog za kresanje proračuna, zatvaranje sveučilišta i slične zahvate.
Na te stvari upozorava i pismo inozemnih stručnjaka iz 2014. koji upozoravaju kako OECD i PISA oštećuju obrazovanje diljem svijeta. Poanta je u tome da se niti jedna značajna reforma ne bi smjela temeljiti na jednoj, uskoj mjeri kvalitete.
Pri tome se prosipa teška demagogija na granici ezoterije, o čemu svjedoči i ovo što je svojevremeno izjavila voditeljica PISA istraživanja u Hrvatskoj Michelle Braš Roth: “PISA pokušava pomoći vladama da učenike kroz kvalitetan obrazovni sustav pripreme za zanimanja koja danas još ni ne postoje, a koja će ti mladi ljudi jednoga dana u svom životu morati obavljati. Dakle, govorimo o velikom spektru novih zanimanja koja tek dolaze, za koja ni ne znamo da će postojati.”
Znamo da dolaze, iako ne znamo da će postojati, jedino se sigurno zna kako nam PISA pomaže da se s time što još nije i ne znamo hoće li biti uspješno nosimo. Uostalom, ne moramo u svemu biti najbolji. Važno je sudjelovati, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa