U spojenim posudama SDP-u i HDZ-u trenutačno se odvijaju suprotni procesi. Jedni se u Saboru osipaju i žele srušiti vođu, a drugi se podebljavaju otpadnicima sa svih strana i natječu u iskazivanju potpore Najboljem i Najpametnijem. Neuspjelo pokušavanje rušenja Bernardića već se mjesecima odigrava javno, poput neke reality sapunice, dok se mutni proces Plenkovićeva ostajanja u igri odigrava tajno, zakulisnim igrama o kojima možemo samo nagađati, piše Nino Raspudić u Večernjem listu čiju kolumnu djelomice prenosimo.
SDP je napustio koalicijski partner HNS kojeg su sami uvukli u Sabor pa su ispali naivni rogonje, a HDZ-ovci su sebe uvjerili da su superinteligentni osvajači iako dugoročno nije sigurno tko je takvom preudajom HNS-a dobio, a tko izgubio. SDP ni milimetra ne odustaje od ideologije, još naklapaju o antifašizmu i ustašizaciji Hrvatske, dok se Plenkovićev HDZ potpuno ispraznio od političkog i vrijednosnog sadržaja, štoviše sve više postaje novi okvir za održanje lijevo-liberalne kulturne hegemonije. Današnja događanja u SDP-u još jednom potvrđuju tezu kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.
U međuvremenu se SDP-ov saborski klub opasno tanji. Prvi partijski otpadnik bio je Tomislav Saucha koji je lani, u vrijeme kad je od USKOK-a optužen za lažiranje putnih naloga i podizanje fiktivnih dnevnica, svojim čudesnim preletom Plenkoviću spasio HDZ-ovu većinu. Ta akrobacija potaknula me na kreativnu reformulaciju Arhimedova zakona koji bi u Hrvatskoj 2018. zvučao ovako: Tijelo političara uronjeno u probleme s pravosuđem istiskuje onoliku količinu ljubavi prema Plenkoviću i privrženosti njegovoj većini koliko je olakšanje njegovih pravosudnih problema.
Pravosuđe je, bez sumnje, najveći hrvatski problem. Čini se da ladice u DORH-u danas više od bilo čega utječu na politička savezništva i održavanje većine. Plenković okuplja oko sebe svojevrsnu kažnjeničku bojnu koja ga održava u političkom životu. Dirljivo je vidjeti kako oko njega stoje Saucha, Glavaš, Kalmeta, Bandić i niz drugih likova pod pravosudnom sjenom. Situacija s HDZ-om i partnerima podsjeća na modificirano kozaračko kolo, u kojem ukrštenim rukama svatko svakoga drži za jaja, svi se boje i samo je pitanje dana kada će se ravnoteža straha poremetiti i netko prvi stisnuti, a onda nastaje opći jauk. Saborsku većinu na okupu drži strah. Neke strah od zakona, a neke strah od društvene marginalnosti ako ostanu izvan politike. Za takav politički milje idealni su ljudi s greškom ili ljudi bez svojstava. Prvi jer su ucjenjivi, drugi jer nemaju nikakvih sposobnosti i znanja, dakle nikakvih mogućnosti za ozbiljnu karijeru izvan stranke i politike.
Najsigurniji Plenkovićevi saborski saveznici, ali i najveći protivnici prijevremenih izbora, stoga su oni poput HNS-a, Sauche i sličnih za koje sljedeći izbori znače politički kraj. No postoje i neki racionalni razlozi koji bi Plenkovića mogli nagnati na rizik prijevremenih izbora. Prvi je da ih održi po starom Izbornom zakonu koji mu ide u korist.
Teško će zaustaviti referendum o promjeni izbornog sustava. Eventualnom muljažom oko prebrojavanja potpisa oligarhija riskira ulicu, a nema nikakvog suvislog objašnjenja zašto bi Ustavni sud oborio referendumska pitanja, posebno prvo jer je nezamislivo što bi to moglo, i uz najnategnutije tumačenje, biti neustavno u tri preferencijalna glasa ili elektroničkom i dopisnom glasovanju, čega se oligarhija najviše i boji.
Zatim, plenkistima kao eurofanaticima ne ide na ruku ni razvoj situacije u Europi, što bi se već moglo vidjeti na izborima za Europski parlament na proljeće, a kulminirat će na sljedećim izborima u Francuskoj i Njemačkoj.
Jesu li naši euroni čuli za Brexit? Ili za to da je Macron na povijesno najnižoj razini popularnosti nekog predsjednika u ovoj točki mandata, da Nacionalna fronta dijeli prvo mjesto kao najpopularnija stranka u Francuskoj? Znaju li da je AfD po anketama već sada najjača stranka na istoku Njemačke te da je pretekao SPD i postao druga stranka na razini cijele države? Znaju li da je potpuno potopljen stari euronski lijevi i desni centar u Italiji?
Dubinski se mijenjaju stvari u cijeloj Europi i uskoro bi se moglo dogoditi da naši “bruxelleski ćate” više nemaju kome biti ćate. No oni se ponašaju se kao da je to još uvijek jak i neupitan EU od prije petnaestak godina kad su počeli naši pristupni pregovori pa kao glavno obećanje nude Hrvatima uvođenje eura i ulazak u Schengen.
Odlijepili su od stvarnosti, a Plenković podsjeća na tragične duvanjske gangaše ponosne na činjenicu – Berlin pao, Roško Polje nije. Europarlamentarni izbori će im, dakle, dodatno delegitimirati temeljnu vanjskopolitičku priču, i to bi trebali imati na umu.
Dodatan razlog za raspisivanje prijevremenih izbora, ako razmišljaju trezveno, jest i mogući neugodan rasplet Agrokora i Uljanika u bliskoj budućnosti, prije čega bi im bilo bolje pokušati dodatno se učvrstiti na vlasti, dok još mogu. Posebno je zanimljiva pozicija dijela saborskih zastupnika HDZ-a koji se nisu ni u čemu suprotstavljali Plenkovićevoj volji, ali nisu ni “njegovi ljudi” pa se srednjoročno nalaze u bezizlaznoj situaciji.
Neće biti na listama za sljedeće izbore, a pristajanjem uz ovakvu većinu kompromitiraju sebi bilo kakvu mogućnost dalje političke karijere u nekom drugom okviru ili u nekom hipotetskom HDZ-u poslije Plenkovića, kojem bi bili balast. Imaju li oni dovoljno snage da se u zadnji tren suprotstave Plenkoviću i spase vlastite karijere? Za svaku HDZ-ovu, ili partnersku mu ruku koju izgubi – od Hasanbegovića, Esih, Zekanovića, sutra možda Milinovića itd., Plenković dobiva najmanje po jednu iz SDP-ove koalicije. Privukao je HNS, Sauchu, Ronka, a sad navodno i Milanku Opačić, koja na pitanje hoće li se nekome prikloniti zagonetno odgovara: “Ja sam se tek razvela, a vi bi mene već udavali. Strpite se malo.” Za razliku od nje, Ronko se već otvoreno preudao za Plenkovića.
Ako ova Vlada izdrži još dvije godine, ovom dinamikom prelijevanja iz jedne spojene partijske posude u drugu, moguće je zamisliti kako će s vremenom većina zastupnika HDZ-a prestati podupirati Plenkovićevu većinu, ali će je podupirati svi SDP-ovi i HNS-ovi. Time bi on de facto postao vođa ljevice u Hrvatskoj i ispunio Milanovićevu tezu kako “Plenković više pripada u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ“. Ono što je zajedničko HDZ-u i SDP-u protivljenje je bilo kakvim stvarnim promjenama. Stoga se zajedno grčevito bore protiv promjene Izbornog zakona. Zadržali bi pod svaku cijenu ovu igru spojenih posuda. Razlog više za poželjeti prijevremene izbore koji bi ih natjerali u veliku koaliciju i izveli stvar na čistac. Bolje je da se taj korak ubrza i da se ne gube još dvije godine jer tek kad konačno padnu jedni drugima u veliki koalicijski zagrljaj, počet će prava politička borba za stvarne promjene u Hrvatskoj, zaključuje Nino Raspudić u Večernjem listu.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa