“Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dvaput mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati. Krv moja juri i bije po damarima u bezumnoj želji da se prospe na suncu.”
Ove riječi nije u petnaestkilometarskoj koloni pred hrvatsko-slovenskom granicom zapisao očajni gastarbajter koji se vraćao kući za uskršnje blagdane niti strani turist koji se nadao odmoru u Hrvatskoj, a ne na graničnom prijelazu, već Ivo Andrić u mladenačkoj zbirci Ex ponto iz 1918.
I nakon sto godina težina i fenomenologija čekanja je ista. Frustracija stajanja u mjestu, sputanosti, prostorne nepomičnosti, dok vrijeme prolazi.
Prije dva dana sam, putujući u Zagreb, upao u prometni zastoj na jadranskoj magistrali u Makarskoj. Nije bilo nikakve najave, nikakvog upozorenja, samo odjednom naiđeš na nepreglednu kolonu zaustavljenih auta ispred sebe i neizbježno trenutno postaneš jedan od njih, jer su već pristigli drugi i zaustavili se iza tebe. Ne znaš zašto stojite, je li u pitanju neka nesreća na magistrali, važni radovi, možda odron. Izgubiš sat i pol stojeći u koloni, onda vozila lagano krenu.
Naknadno saznaš da su jadransku magistralu, jednu od glavnih prometnica u državi, na dionici od Omiša do Podgore nadležni genijalci u radnom danu zatvorili na nekoliko sati zbog biciklističke utrke, koja nije ni Toure de France, ni Giro d’Italia, već neka provincijalna domaća inačica. Kod takvih čekanja u koloni čovjek nije siguran pada li mu teže kad zna zašto čeka ili kad ne zna. Da je kod Makarske bio odron – ni pola jada, događa se, nije se problem strpjeti, a može se otprilike i procijeniti koliko treba vremena da se cesta raščisti.
U slučaju prometne nesreće spontana pomisao je – jadni ljudi, nadajmo se da će biti dobro, treba voziti opreznije, svima se može dogoditi. No biciklistička utrka srijedom u zemlji u kojoj je profesionalni biciklizam za većinu stanovništva apsolutno nevažan sport, gdje su u južnim dijelovima donedavno smatrali kako je bicikl prometalo za “dicu i dide”, razumljivo da nije opravdan razlog za višesatno čekanje u koloni. Jesu li je mogli voziti negdje drugo, na manje prometnoj cesti ili, ako je baš morala biti na magistrali, jesu li mogli to adekvatno oglasiti, i upozoriti znakovima na alternativne pravce?
Kad ne znaš zašto čekaš, problem je jer ne možeš znati ni koliko ćeš čekati pa kako-tako isplanirati vrijeme. Čekajući u koloni kojoj nisam znao uzrok, kao mladom Andriću par puta mi je klonula duša i postajalo mi je teško vjerovati da ćemo ikada krenuti i da ću se prije mraka dokopati Zagreba. Kad znaš uzrok zastoja, možeš odlučiti hoćeš li, prema nahođenju, malo prosurfati, pospremiti pretince u autu, izmoliti krunicu, izvaditi knjigu iz gepeka i čitati pola sata, ili ostaviti auto na cesti pa otići na kavu, ručak, tražiti smještaj u mjestu gdje si zapeo ili čak planirati tu novi život.
Prednost neznanja je što možeš zamišljati neke opravdane ili barem ljudski razumljivije razloge prometnog kolapsa nego što je Tour of Croatia na jadranskoj magistrali bez oznaka i upozorenja.
Aktualni problem višesatnog čekanja na prelazak slovensko-hrvatske granice zbog strože kontrole na vanjskim granicama Europske unije dodatno je bolan upravo zbog svijesti da je takav postupak besmislen. Nepodnošljivi cinizam te tobožnje brige za sigurnost građana unutar schengenskog raja leži u činjenici da ista ekipa koja je preklani dopustila da u EU bez ikakve ozbiljne sigurnosne provjere uđe milijun mladih muškaraca koji dolaze iz područja u kojima godinama ratuju različite džihadističke frakcije, sada odjednom smatra kako će građane EU učiniti spokojnim pedantno kontrolirajući svakog turistu i gastarbajtera koji pred Uskrs prelazi slovensko-hrvatsku granicu.
Dodatni paradoks leži i u činjenici da su većinu recentnih terorističkih napada na europskom tlu izveli islamisti koji su već odavno unutar EU, neki od njih čak su i pripadnici druge ili treće generacije rođene u Europi. Tako danas više potencijalne terorističke prijetnje može doći iz unutarschengenskog prostora nego izvan njega.
Kao protumačiti to da dio zapadnoeuropskih zemalja danas više nema kontrolu nad dijelovima vlastitih gradova, a trenirali bi strogoću na Rupi i Bregani. Upravo je besmislenost tih novih, strožih kontrola ono što čekanje čini nepodnošljivim. Pogotovo što one mogu biti i fleksibilne pa tako na prijelazima s Mađarskom nije bilo problema.
Novi pristup graničnim kontrolama nema dakle nikakvog smisla, ali je Slovencima dao batinu u ruke, koju oni sada sadistički koriste. Nema nikakve naznake da će se po tom pitanju bilo što promijeniti prije turističke sezone, pa ćemo ovo što smo viđali pred Uskrs gledati u još većoj mjeri na ljeto. Kako će se to odraziti na hrvatski turizam? Koliko će potencijalnih gostiju, a većina ih u Hrvatsku dolazi autima, odustati od odlaska na Jadran kako bi izbjeglo gnjavaže koje će im upropastiti dva dana dragocjenog odmora?
O ozbiljnosti problema svjedoči i to što je Predsjednica Grabar-Kitarović pisala predsjednicima Europskog vijeća, Europskog parlamente i Europske komisije, žaleći se na postupanje slovenske strane. No teško da će se oni miješati u slovensku doslovnu i strogu interpretaciju i primjenu europske odluke. Što nam je onda činiti? Popustiti Sloveniji u arbitraži kako bi se spasio turizam? Zvati opet Amerikance u pomoć? Objaviti im rat? Zaplijeniti imovinu slovenske države i poduzeća u Hrvatskoj kako bi se pokrpale proračunske rupe nastale opstrukcijom turizma?
Ako se stvar ne riješi u sljedeća dva mjeseca možda bi trebalo organizirati zračni most, žurnu mrežu niskotarifnih avioprijevoznika koji bi naše drage Čehe i Poljake, Nijemce i Austrijance zrakoplovima prebacivali na hrvatsko tlo. Talijani i ostali bi dolazili pojačanim morskim linijama, pri čemu bi pomogla i hrvatska mornarica. Ili, upućivati turiste na obilazne puteve preko Mađarske, s tim da bi im Hrvatska nadoknadila dodatne troškove?
Možda bi jednostavnije bilo rebrendirati Hrvatsku kao specifičnu turističku destinaciju za avanturiste, netaknutu oazu do koje se teško probiti? Poslasticu za odvažne, koji su spremni čekati deset sati u koloni na graničnom prijelazu, svako mali pomicati auto po par metara na plus četrdeset, mokriti u bocu, ali zato, ako se živi i zdravi probiju do Hrvatske, uživati u ljepotama koje oni manje spremni na odricanje, s manje vremena i strpljenja, mogu samo sanjati.
Možda bi trebalo igrati i na kartu tužne činjenice da suvremeni način života otuđuje članove obitelji i da ih zajednički turistički posjet Hrvatskoj može ponovo zbližiti, jer uključuje i svojevrsno “čistilište” na ulazu, u vidu višesatnog boravka u usijanom automobilu, s rizikom da vam prokuha motor, ako koristite klimu, a u takvim uvjetima su članovi obitelji potpuno upućeni jedni na druge, prisiljeni komunicirati, pomagati se međusobno, postati opet tim. Prilika je to i da se steknu nova prijateljstva s ljudima iz beskonačne automobilske kolone. Naći se u istoj, besmislenoj, dugotrajnoj muci prirodno zbliži ljude – tako su, po pričanjima starijih, prijateljstva sklopljena na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji trajala čitav život. Možda se tijekom čekanja na graničnom prijelazu dogode i nove ljubavi. Tijekom cjelodnevnog čekanja na granici dragi gosti bi mogli uživati u koncertima i nastupima DJ-eva. Tako bi se dio programa Ultre ovog ljeta mogao odvijati na Bregani i Plovaniji.
Hrvatska bi, ako se nastavi ova tortura na granicama, koje su nedavno lakše prolazili migranti bez dokumenata nego danas građani EU, mogla postati svjetska destinacija broj jedan za mazohiste, isposnike i kažnjenike. A neki stari turistički slogani dobiti puno opravdanje, jer nakon mukotrpnog prolaska kroz čistilište kilometarskih kolona, stvarno ti se čini da si došao u raj na zemlji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa