Novi ministar vanjskih i europskih poslova nakon Merije Pejčinović Burić u Vladi Andreja Plenkovića jet Goran Grlić Radman te je povodom toga progovorio o sebi u intervjuu za Večernji list, koji djelomice prenosimo.
Od kada ste točno u MVEP-u?
Formalno od 1. travnja 1992., a neformalno od 26. studenoga 1991. kad sam se javio na javni natječaj. Tada sam bio poslovni tajnik Medicinskog fakulteta, a Mate Granić dekan.
Da razriješimo pitanje – jeste li u rodu s Granićem?
Ne. Nismo u rodu ni mi ni naše supruge. Pretpostavljam da znam odakle ta priča. Moj punac i Granić, obojica liječnici, živjeli su u velikoj kući s još dvojicom liječnika. Iznimno sam ponosan na prijateljstvo s Granićem, uostalom, kasnije smo i blisko surađivali kad me imenovao među najbliže suradnike, ali nismo u rodu.
Je li vaš početak u službi vanjskih poslova onda vezan za njega?
Nije. Granić je 1. kolovoza 1991. godine postao potpredsjednik Vlade. Ja sam ostao na fakultetu, ali uključio sam se u stožer saniteta i Ureda za izbjeglice. Andrija Hebrang, Zdenko Škrabalo, Damir Matković i ja odradili smo dvije uspješne lobističke akcije u Švicarskoj, nakon čega je Tuđman imenovao Škrabala za veleposlanika u toj državi pa sam tako i ja ušao u MVP. No, tada je došlo do obrata, Tuđman je ipak htio da Škrabalo preuzme MVP i on je pristao, ali na godinu dana, tako da sam tu godinu, bez veleposlanika, osnivao veleposlanstvo u Bernu, konzulat u Zürichu i stalnu misiju u Ženevi. Možemo metaforički reći da sam u MVP ugradio koju ciglicu i da sam izvorni hrvatski diplomat.
Od kada poznajete Andreja Plenkovića?
Od 1995. godine. Jako sam ponosan na to razdoblje kad je u MVP došao val kvalitetnih ljudi. Bili su tu i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović. Plenković je već tad pokazivao da je vrlo inteligentan, pristojan, uglađen, obrazovan, stručan. Bio je profil diplomata kakav bi svaka zemlja željela.
Hrvatska ima otvorena pitanja sa susjedima. Kako vidite odnose sa Srbijom i ima li u Beogradu sugovornika za rješavanje problema?
Nama je u interesu imati stabilno susjedstvo. Želimo Srbiji dati europsku perspektivu i možemo pružiti ruku u stručnom i političkom pogledu, ali Srbija mora proći sve što smo i mi prošli pri pristupanju EU i najprije zadovoljiti sva mjerila.
Hrvati u BiH su, u najmanju ruku, u nezavidnom položaju. Vi ste iz Hercegovine, pretpostavljam da imate poseban senzibilitet prema tom kraju?
Rođen sam u okolici Tomislavgrada, to je moj zavičaj, moja domovina. Daytonski sporazum treba nadogradnju, ali treba poštivati temeljne uvjete na kojima on počiva – to je da je BiH država s tri ravnopravna konstitutivna naroda. Kasnije preinake i intervencije visokih povjerenika dovele su do toga da su Hrvati preglasani, a tu je i pitanje promjena izbornog zakona.