Goran Selanec novi je ustavni sudac. Uz drugu dvojicu, Matu Arlovića i Miroslava Šeparovića, Hrvatski Sabor ga je potvrdio za ustavnog suca na sjednici u srijedu 12. listopada.
Protiv izbora ove trojice ustavnih sudaca bili su zastupnici Mosta, čiji je Robert Podolnjak prije izglasavanja izložio prijedloge za promjenu procedure izbora ustavnih sudaca, zastupnici “Neovisni za Hrvatsku” te “Živi zid”, dok su HDSSB-ovac Branimir Glavaš i predstavnik talijanske manjine Furio Radin glasovali su za Šeparovića i Selanca, ali protiv Arlovića.
Podsjetimo se, Davor Bernardić je za Gorana Selanca rekao kako je dokazani borac za ljudska prava sa sjajnim životopisom, obrazovao se na prestižnim američkim sveučilištima. Selanec se javno zalagao protiv referenduma o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice muškarca i žene, te se zalaže za izjednačavanje istospolne veze i braka, što je pokazao u novom intervjuu.
U što politička trgovina HDZ-a i SDP-a pretvara Ustavni sud?
U nastavku prenosimo intervju s Goranom Selancem, kojega donosi Večernji list.
Vratili ste se iz SAD-a jer vas je obilježilo školovanje u ratu?
Bio je to osoban i svjestan izbor, dobrim dijelom formiran u vrijeme Domovinskog rata jer pripadam generaciji koja je bila premlada da bi stavila oružje u ruke i išla na prvu liniju braniti zemlju. Zato su nam i govorili “obrazujte se i vratite, stečeno znanje upotrijebite ovdje za javno dobro”.
Je li to za vas patriotizam?
Je, ali to nije ni desno, ni centar, ni lijevo, nego ima veze s lojalnošću prema roditeljima, prijateljima i zemlji u kojoj smo rođeni. Moja se generacija vodila time da želi Hrvatsku u kojoj će biti mjesta za sve i u kojoj će svi moći pristojno živjeti.
Ustavni sud nije zabranio pobačaj. Je li za vas embrij ljudski život ili potencijal za život?
Ta je odluka rezultat kompromisa dviju struja unutar suda i nije riješila pitanje pobačaja do kraja i ono će se vratiti Ustavnom sudu kad se donese Zakon o pobačaju. U jednom dijelu presude Ustavni sud naglašava važnost osobne autonomije žene i da mora postojati osobni prostor unutar kojeg će žena moći ostvariti autonomiju nad svojim tijelom, ali u drugom dijelu se naglašava da zakonodavac ima interes štititi vrednotu ljudskog života. Nigdje ne piše da pobačaj do 10. tjedna mora ostati dopušten i da zakonodavac ne smije otežati pristup pobačaju. Po ovoj presudi bilo bi izuzetno teško donijeti zakon koji brani pobačaj, ali što ako zakonodavac kaže da je dopustiv samo do 7. ili 8. tjedna trudnoće? Sad dopušteni pobačaj do 10. tjedna kompromis je koji ostavlja dovoljno prostora za autonomiju žene, a društvu omogućava da zaštiti ideju ljudskog života i zdravlje žene.
Niste rekli što je za vas embrij?
Za mene nije pitanje što je embrij, nego je li embrij osoba jer pravni poredak jamči prava osobama i pitanje je kada se nekome priznaje osobnost jer od tog trenutka vrijedi njegova puna zaštita. A osoba se prema pravnom poretku postaje rođenjem.
Zašto onda nije dopušten abortus tijekom cijele trudnoće?
Zato što uz osobu i njezina temeljna prava državi se može priznati legitimni interes zaštite vrednote ljudskog života i proces razvitka embrija u osobu.
Nije to situacija ili-ili, već se vodi računa o zaštiti žena, ali i ljudskog života u ženi?
Tako je. Niti je volja žene, tijekom cijele trudnoće, do kraja i apsolutno neograničena jer se u tijelu embrij razvija prema osobi, a niti je neograničen interes države da ograničava autonomiju i volju te žene, kojom određuje svoje interese i upravlja svojim tijelom, zbog želje države da kao vrednotu štiti ljudski život. Ako prijeđete mjeru i ograničite autonomiju žene, podredili ste osobu, njezinu slobodu, interese i zdravlje fetusu i mogućim interesima ljudskog života. Osobnost i autonomija žene je realnost, a ljudski život i njegov razvoj prema punoj osobnosti nešto je što je u procesu.
Kakav je vaš stav o eutanaziji i surogat-majčinstvu?
Osjetljiva su to pitanja. Teško je naći ravnotežu da zaštitite odluku čovjeka kojem se život pretvorio u tešku patnju i koji je pri punoj svijesti sposoban odlučiti da ne želi više tako patiti i postojati, što treba poštivati, i složiti sustav bez zloupotreba. Država ima interes štititi ideju ljudskog života i reći da ne želi preuzeti odgovornost za okončanje života. Surogat-majčinstvo je sličan problem.
I složeniji jer je mahom izrabljivanje siromašnih žena…
Ali, ako ga izvučete iz konteksta siromaštva i nepovoljnog društvenog položaja žena i stavite u kontekst države u kojoj su kvalitetni uvjeti života? I što ako se radi o ženi koja želi pomoći paru koji ne može imati djece?
Koja to žena, osim iz teške nužde, želi devet mjeseci nositi dijete za drugog? Britanija dopušta altruistično surogat-majčinstvo pa Britanci opet idu u Indiju po surogat-majke jer Britanke ne žele tako pomagati.
Surogat-majčinstvo u kontekstu siromaštva, podređenosti žena i iskorištavanja društvenog položaja žena država ima pravo zabraniti. Zato ga europske zemlje uglavnom brane dok ne postignemo stvarnu društvenu jednakost žena i jer je rizik zloporabe velik.
I otvara i pitanje prava djeteta na informacije o porijeklu?
Da, dijete ima pravo saznati tko su mu biološki roditelji.
Ide li većina zemalja EU prema pravu na brak i za istospolne parove? Mislite li da će se u Hrvatskoj ustavna definicija braka proširiti i na istospolne parove?
To je pitanje vremena i za naše društvo koje se kreće prema tome. Već sad 14 država u EU ima punu bračnu jednakost za heteroseksualne i istospolne parove i to je više od 50% teritorija s više od polovine građana EU. Njemačka je priznanjem prava na brak za istospolne parove otvorila taj proces u srednjoeuropskom kulturnom krugu i pitanje je kad će je slijediti Austrija i Češka. U tom procesu je i Hrvatska i pitanje je hoće li to biti ostvareno referendumom ili izmjenom Ustava.
Je li jednako važno pravo nezbrinute djece da imaju majku i oca i gay parova da budu roditelji, iako i sad svi samci mogu posvojiti dijete?
Kod posvajanja je bitno samo pravo djeteta da živi u stabilnoj obiteljskoj zajednici u kojoj će biti voljeno i u kojoj ima uvjete da se razvije u odraslu sretnu, autonomnu osobu. Sve ostalo podređeno je tom pravu djeteta. Posvajanje djeteta nije nečije pravo, nego govorimo o pristupu posvajanju koji država kontrolira da bi zaštitila najbolji interes djeteta. Država mora biti pažljiva kad ocjenjuje tko će imati pristup posvajanju i ako nekim osobama ograničava pristup posvajanju, mora dobro argumentirati zašto ih isključuje.
Mora obrazložiti zašto isključuje gay parove iz posvajanja?
Država može štititi legitimni interes da dijete odrasta u stabilnoj obiteljskoj zajednici i ako pravni propisi ne jamče stabilnost izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici u odnosu na brak može ograničiti izvanbračnim i istospolnim parovima pristup posvajanju, ali ne može samo jednima. Kako se društvo razvija i priznaje da su istospolni parovi bili u nepovoljnijem položaju i postaje tolerantnije, argumenti zbog kojih su isključeni iz posvajanja slabe.
Drugim riječima, niste protiv posvajanja za gay parove?
Svatko se na prvom mjestu mora voditi interesom i dobrobiti djeteta, a drugi je ravnopravnost građana i građanki. Ako država nema jasan i dobro artikulirani razlog zašto istospolni parovi ne mogu jednako kvalitetno pružiti ljubav tom djetetu i obiteljsko okruženje, na državi je teret da dokaže da jedni mogu bolje nego drugi i ako uspije to obrazložiti, ograničavanje pristupa posvajanju je opravdano, ako ne, nije.
Najbolje odluke Ustavnog suda i one kojima se i nije proslavio?
Imam duboko poštovanje prema Ustavnom sudu za vrijeme pokojnog predsjednika Jadranka Crnića. To su bila izazovna vremena za Ustavni sud koji je od 1991. u deset godina napravio veliki posao da bi sustigao ustavne sudove u Europi. Crnić je bio izvrsna osoba, znao je voditi Ustavni sud i vjerovao je u njega. Nizom odluka iz tog razdoblja Ustavni sud je gradio doktrine za budućnost. Poslije su bile kvalitetne odluke o položaju nacionalnih manjina i u predmetu Šimunić zbog pozdrava “za dom spremni”. Odluku o ratnom profiterstvu i zloporabi privatizacije koja je stavila Ustavni sud iznad ustavotvorca i osporila Saboru da opravdano mijenja Ustav zbog ružnih stvari tijekom Domovinskog rata u kojem su neki patili, a drugi punili džepove pa poslije punih džepova zauzimali utjecajne pozicije, ne mogu nikako opravdati.
Je li dopustivo da neki hoteli i vlasnici vila onemogućavaju pristup javnim plažama?
Država mora štititi javna dobra kao što su obrazovanje, okoliš, zdravstvo, obalu i omogućiti svim građanima pristup jer tako stvarate građane koji će se u budućnosti ponašati odgovorno i cijeniti svoju zajednicu. Pristup javnim plažama građanima je važan za kvalitetu života i njihov identitet kao građana Hrvatske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa