Nadnarednik Krešimir Marjanović čeka signal. On i narednik Damir Vulaković već više od četiri sata čekaju u galeriji, ispod kipa blažene Djevice Marije, na poziciji koju su statičari ocijenili najsigurnijom. Pokraj njih je i jedan predmet koji na prvu izgleda kao malo veći mlinac za kavu s ručicom na vrhu. To je zapravo induktorsko-kondenzatorski uređaj koji kroz naponsku mrežu aktivira detonatorske kapisle. Jednom riječju, detonator.
Nešto prije 18 sati, preko motorole dolazi naredba – sve je spremno, možete započeti. Vulaković je primio uređaj, a Marjanović je primio ručicu i mahnito je zavrtio. Nekoliko sekundi poslije, uslijedila je eksplozija koja je odjeknula Hrvatskom.
Naime, u petak, točno u 17 sati i 58 minuta, aktivirana je kontrolirana eksplozija koja je od postolja odvojila vrh sjevernog tornja katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava. Nakon toga je došao prizor koji će zasigurno ostati urezan u svačijem sjećanju – vrh katedrale omotan u zelenu zaštitnu ogradu leti zagrebačkim nebom.
Njegov kratki let pratilo je stotine ljudi uživo te još tisuće putem različitih medijskih kanala. Svaka od tih osoba može reći da je svojim očima vidjela kako nastaje povijest. No, neki od njih mogu reći da su taj povijesni događaj i stvorili.
Više od 40 ljudi sudjelovalo je ovoj jedinstvenoj akciji koja će ući u znanstvene radove i povijesne udžbenike. Među njima su pripadnici Hrvatske vojske, dizaličari, alpinisti, sveučilišni profesori, policajci, vatrogasci, predstavnici Zagrebačke nadbiskupije te mnogi drugi koji su dali svoj doprinos u protekla dva tjedna da se uspješno okonča spuštanje vrha sjevernog tornja zagrebačke katedrale. Svatko od njih zaslužuje jedan veliki naklon, a Nedjeljni Jutarnji vam donosi priče jednih od ključnih heroja tog 17. travnja.
Veliki stres
Jednoga od njih smo već na početku spomenuli. On je nadnarednik Krešimir Marjanović, pripadnik Inženjerijske pukovnije Hrvatske kopnene vojske i zapovjednik voda za uklanjanje eksplozivnih naprava te ujedno osoba koja je aktivirala eksploziju koja je obišla cijelu zemlju. Dan nakon akcije, Marjanovića smo zatekli baš kada je završavao s administrativnim dijelom posla koji dolazi nakon svake operacije – razduživanje opreme, ispunjavanje evidencije, raspis eksploziva… Koraci koji označavaju da je njihov posao na ovom uspješnom projektu završio. Za mnoge bi ovo bio onaj lakši dio posla, no Marjanović nam priznaje da se sada osjeća puno više pod stresom nego u petak.
– Tek sad imam vremena razmišljati o dijelovima koji su mogli poći po zlu. Na tornju je bilo jako puno kretanja i postojala je mogućnost da netko slučajno prekine mrežu ili da se začepi… – počinje nabrajati sve moguće razloge koji mu nakon prospavane noći dolaze na um. No onda isto tako postaje svjestan da je akcija tehnički savršeno odrađena, što su nam potvrdili svi naši sugovornici.
– Hvala Bogu, uspješno smo priveli akciju kraju bez kolateralne štete i bez ikakvih ozljeda – zaključuje Marjanović te dodaje da još nije pogledao snimku eksplozije i “leta” vrha tornja. To će, veli, ostaviti za nedjelju kada će biti doma sa ženom i najmlađom kćerkom.
Prisjetio nam se zato trenutka kad je aktivirao eksploziju. Mnogi će ga odmah zamisliti u vojnoj uniformi s prstom na crvenom gumbu, no u petak se nisu odvile takve filmske scene.
Naime, detonator je zapravo bio induktorsko-kondenzatorski uređaj koji je kroz naponsku mrežu aktivirao detonatorske kapisle. Nešto nalik ovećem mlincu za kavu s ručicom na vrhu. U aktiviranju detonacije pomogao mu je narednik Damir Vulaković koji je držao uređaj dok je Marjanović okretao ručicu. U mislima mu je pritom, veli, bila samo jedna pomisao – ne smije doći do pogreške.
– Uvijek postoji taj jedan grč i strah da ne bi došlo do zatajenja. Kao što sam rekao, bilo je puno kretanja oko mreže kablova, ali na kraju je sve odrađeno školski – kaže Marjanović.
Nekoliko sekundi nakon što je okrenuo ručicu došlo je do eksplozije i odvajanja vrha tornja od postolja, ali vratimo se sada jedan korak unatrag, do osobe koja je koordinirala postavljanje eksploziva.
Signal koji se čekao
Njegovo ime je pukovnik Miroslav Car, zamjenik zapovjednika Inženjerijske pukovnije Hrvatske kopnene vojske. Zajedno s drugim pripadnicima vojske bušio je rupe tornju u koje se kasnije postavljao eksploziv, a ujedno je on bio taj koji je dao signal za pokretanje detonacije.
Taj signal je zapravo bio trenutak koji su čekali ne samo Marjanović i Vulaković, nego i svi oni koji su od jutra pratili akciju spuštanja tornja. Iako je u četvrtak navečer bilo najavljeno da će se toranj spustiti između 10 i 14 sati, na kraju je krešendo dana prebačen za 18 sati. To je ponajviše zbog jakog vjetra koji je ometao alpiniste te vojnike u pripremanju tornja, ali i zbog brojnih sigurnosnih provjera koje su provedene kako ništa ne bi pošlo po krivu.
Ipak se radilo o eksploziji na visini od 95 metara. U igri je, naime, bilo ukupno 48 grama plastičnog eksploziva postavljenih u devet bušotina na vanjskom i unutarnjem dijelu tornja, kao i na čelično uže natega. Uz to treba još pridodati 10 grama eksploziva u detonatorskim kapislama u samom dijelu vijenca. Sve to dakle prilijepljeno za vrh tornja građevine koja predstavlja simbol Zagreba, pa i Hrvatske.
– Mislim da najveće opterećenje bilo psihičko jer smo ipak radili na jednoj važnoj povijesnoj građevini. Nije baš lako kada vam se dodijeli zadatak da morate rušiti jedan dio povijesti. Iako, u prvom mahu nisam razmišljao o tome, ta je spoznaja došla tek kada smo se približili trenutku detonacije – priča Car.
No eksplozija je bila izuzetno uspješna. Neke je možda zabrinuo crni dim i maleni požar koji je izbio nakon detonacije, ali Car je istaknuo kako nije bilo nikakve opasnosti. U tornju su bili vojnici s protupožarnim aparatom, a i vatrogasci su bili spremni uskočiti da je to bilo potrebno.
Za tako veliku uspješnost zaslužni su uvelike i izvanredni profesor Mario Dobrilović i docent Vječislav Bohanek s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu koji su pomogli vojsci kod izračuna količine eksploziva te su ujedno s njima u košari išli do samog vrha katedrale kako bi provjerili dubinu i stanje bušotina.
Za razliku od pripadnika vojske, oni nisu navikli provoditi dane na visinama od 100 metara pa nam je Dobrilović priznaje da ga je ispočetka bilo strah kada je ulazio u košaru, ali ističe da se u tim trenutcima onda najviše koncentrirao na uspješno obavljanje posla.
Znanstveni rad
Naime, na ovom su zahvatu radili deset dana i pritom nisu imali odakle prepisati metodologiju koja bi bila najbolja za spuštanje tornja jer ovakav zahvat još nije zabilježen u stručnoj literaturi.
– Ovako nešto još se nije izvodilo. Ne mislim pritom samo da se radi o katedrali, već o tipu posla da se kontroliranim malim eksplozijama odvoji dio konstrukcije tornja. Prema tome, ovo je uistinu bilo jedno izazovno i jedinstveno iskustvo te ćemo zasigurno napisati znanstveni rad na tu temu – kaže Dobrilović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa