U plastenicima OPG-a Bošnjaković u Nijemcima ovih dana odzvanja veselo zujanje bumbara koji vrijedno oprašuju rajčicu. No, osim bumbara, pune ruke posla ima i naš domaćin Martin Bošnjaković, koji na površini od 4000 četvornih metara u 10 plastenika ima zavidnu proizvodnju povrća, piše Glas Slavonije
U zimskoj proizvodnji uzgaja špinat i mladi luk, u zimsko-proljetnoj prijesadnice rajčice, paprike, kupusnjača, celera, krastavaca i patlidžana za vlastitu potrebu i za tržište, dok u ljetnoj proizvodnji ima žute i zelene paprike babure, ljutu papriku rogu, rajčicu i krastavac.
“Nakon što skinem rajčicu oko Svih svetih, samo je jedan dan praktično plastenik prazan i odmah se prelazi na zimsku proizvodnju” pojašnjava Bošnjaković dodajući kako povrće proizvodi i na otvorenom.
Tako ima i hektar četiri vrste začinske paprike – ljute, slatke, blage i feferone, te osam hektara tri vrste graha – slavonski zeleni, bijeli sitni i trešnjevac.
Ni to nije sve. Ovaj 45-godišnji poljoprivrednik obrađuje, što u zakupu, što vlastitih, i 70 hektara ratarskih kultura, među kojima su suncokret, pšenica, kukuruz i ječam.
“Otprilike u ovom omjeru ratarske i povrtlarske proizvodnje već balansiram 20 godina. No, mijenjao sam kulture pa sam, recimo, proizvodio i mrkvu i peršin i celer, ali sam, nakon velikih poremećaja, od njih odustao. Onda sam ubacio neke nove, kao što je mljevena paprika, pa sad proizvodim i sve tri vrste domaćeg graha jer se tu još uvijek može naći rješenje konkurentno kineskom i drugom, po vrsti i kvaliteti. Tako da zasad plivamo… nešto se povećava, a nešto smanjuje”, kaže Bošnjaković.
Uzgoj iz vlastitog sjemena
Što se plasteničke proizvodnje tiče, u ljetnom je uzgoju najviše, s 80 posto, zastupljena rajčica.
“Rajčica je najtraženija roba i najduže se bere. Beremo ju isključivo kad je zrela i mogu reći da nema nikakvih problema kod skladištenja, jer već dugo godina koristim isprobane hibride. To je nizozemska hibridna rajčica koja ima okus kao domaća, s jednakim mirisom i omjerom kiselina. Ljutu blagu papriku uzgajam iz vlastitog sjemena koje je staro 100 godina, domaće, a imam i nešto mađarske vrste slatke i feferona. Grahovi su domaće sorte”, pojašnjava naš domaćin koji kao najveći problem ove proizvodnje ističe zaštitu od štetnika.
“Dobavljači iz sjemenarskih kuća su mi davali dobre savjete i puno sam od njih naučio i o sortimentu i o tehnologiji, ali za zaštitu zaista treba biti vrhunski stručnjak ili imati jako, jako puno iskustva. Nakon puno pogrešaka uspio sam i to svladati. No, nažalost, dolaze i neki novi štetnici. Tako sam prije nekoliko godina imao lisnog minera na rajčici, tada novog štetnika Tuta absoluta, koji je došao s ambalažom. Kod nas je na raspolaganju bilo tek jedno sredstvo za zaštitu i nisam ga se mogao riješiti dvije-tri godine. Problem je i bijela mušica za koju nema rješenja. No, s druge strane, prednost plastenika je što imamo minimalne zaraze bolesti je u pravilu niska relativna vlažnost zraka”, kaže Bošnjaković čiji plastenci imaju sisteme za grijanje, sisteme za navodnjavanje i sisteme za provjetravanje.
Može bez hidropona, ali bez bumbara ne
“Za zimsku je proizvodnju špinata i mladog luka potreban sustav grijanja i sustav orošavanja za ljetnu proizvodnju rajčica, krastavaca i paprike navodnjavanje kap po kap. Za uštedu u grijanju primjenjujemo tunele u zimskom uzgoju prijesadnica jer se maksimalno trudim smanjiti troškove energije. I do tog sam iskustva došao s godinama. Nisam na visokoj tehnologiji, posudama, dozatorima, hidroponima… jer mislim da u takvom uzgoju plod ne može dobiti okus, ukus i kvalitetu koju želim, a našu prednost na tržištu nalazim upravo u visokoj kvaliteti ploda. Ne berem ranije kad je bolja cijena. Nema žurbe, jer ja imam kupce sljedećih šest mjeseci. Naša paprika kad se ubere miriši i na dvadeset metara”, kaže Bošnjaković, čija tehnologija možda može bez hidropona, ali bez bumbara ne. Jer, bumbari su jedini oprašivači rajčice zbog njenog dubokog tučka. Jedna je košnica po plasteniku, a u svakoj 180 sterilnih bumbara i svaki bumbar obiđe 200 cvjetova rajčice dnevno! Nakon što obave posao, pougibaju za tri mjeseca, pa ih je sa svakim novim ciklusom proizvodnje potrebno ponovno naručivati iz Nizozemske. U konačnici, rajčica ima 13 “katova” na 3,5 metara visine, i bere se šest mjeseci prosječan prinos 15 – 16 kg po struku.
“Trebalo je vremena da se tržište upozna s našom ponudom. Tako nam je u početku bilo teško prodati rasadu hibridne rajčice jer su ljudi pogrešno vjerovali da je GMO. No, kad su se uvjerili da ga mogu brati od Antunova do Svih svetih, počeli smo prodavati na desetke tisuća sadnica koje su danas tražene od Strošinaca i Iloka preko Vukovara do Mikanovaca i Đakova”, kaže zadovoljno naš domaćin koji se samostalno ovom proizvodnjom bavi još od 1995. nakon razvojačenja, a počeo je praktično još u ratu, u progonstvu u Komletincima, zajedno s ocem.
Zahtjevna proizvodnja
Ratarsku proizvodnju ima ugovorenu s PZ-om Međe u Nijemcima, a povrće plasira na tržište na tri načina. Dio proizvodnje prodaje na tržnici, dio u manje voćarne, a dio u trgovačke centre.
“Sve što proizvedemo i prodamo, ali kad su veliki poremećaji na tržištu, nastane problem s plasmanom, no to je možda 10 posto proizvodnje u nekim godinama, a u nekima ni toliko. Uvijek postoji rizik. Primjerice, već dvadeset godina proizvodim kukuruz kokičar i bile su u svijetu krize u dvadeset godina, jedna od njih lani, kad je došlo do prezasićenja svjetskog tržišta, pa su cijene pale. Još je uvijek isplativ, ali ne može se prodati”, komentira Bošnjaković ističući kako je ova proizvodnja izuzetno zahtjevna, ne samo financijski nego i vremenski.
“Govorim o velikim ulaganjima, već 20 godina, 4 – 5 tranši kredita. Kako se koji vraćao, tako se novi dizao i zatvarao. No, ono što je važnije, ovdje se radi i do 18 sati dnevno, 365 dana u godini, i na Uskrs i na Božić. Zimi, kad je preklane bilo –25, ja sam u plastenicima skoro spavao, neprestance nadgledao da se peći ne ugase”, kaže naš domaćin kojem unatoč napornom radu osmjeh ne silazi s lica. Vjerojatno i stoga što je ponosni otac šestero djece, koja, uz majku i nekoliko sezonskih radnika, također daju svoj doprinos ovom unosnom gospodarstvu, koliko im obveze dozvoljavaju.
“Stariji sin je treći razred poljoprivredne škole i vjerojatno će naslijediti ovaj uhodani posao. No, kad sam počinjao, nisam razmišljao hoće li ga netko nastaviti, jer to je moj izbor i ako nekom paše, bit će mi drago, ako ne, opet dobro. Jer, vide oni koliko je to zahtjevan posao, ali ima i rezultata. Ali, kad se sagleda ukupna kriza u Hrvatskoj, koja nije od jučer, ovo je još uvijek dobro rješenje jer ovaj posao daje mogućnost neograničenog rada i dobrih rezultata”, zaključuje Bošnjaković.
Tekst se nastavlja ispod oglasa