Što se događa na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču? Zašto je svjedok optužbe Ivan Krmpotić prebačen u sigurnu kuću u Njemačkoj i je li prometna nesreća Vinka Sindičića na autocesti kod Nürnberga bila slučajna? Na ta pitanja u emisiji “Otvoreno” Hrvatske televizije pokušali su dati odgovor odvjetnik Siniša Pavlović, novinar Željko Peratović, Ivo Lučić s Hrvatskog instituta za povijest te profesor povijesti Hrvoje Klasić.
U uvodnoj reportaži podsjetili su na zbivanja oko Ivana Krmpotića uoči svjedočenja na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Predstavnik državnog odvjetništva u Njemačkoj Leinhard Weiss rekao je: “Jedan je svjedok izjavio kako mu je rečeno da treba paziti što govori, da su njegove kćeri odmah dobile otkaz, jednoj je kćeri rečeno da se može dogoditi da joj ubiju kćerkicu. Ne možemo reći da su ti događaji zbilja povezani s ovim postupkom, no vrlo je upadljivo da se radi o važnim svjedocima, kao i da su događaji vremenski povezani s izjavama pred sudom.”
Podsjetili su i na priopćenje MUP-a u kojemu, između ostaloga, stoji:”U odnosu na moguća svjedočenja hrvatskih državljana u ovom postupku, hrvatska policija od njemačke policije nije zaprimila nikakva saznanja o eventualnoj ugrozi svjedoka u postupku koji se vodi u Njemačkoj, a koja bi bila temelj za primjenu zakonskih ovlasti iz članka 99. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, tzv. „policijske zaštite“, odnosno izvanprocesne zaštite svjedoka u okviru Zakona o zaštiti svjedoka.”
Odvjetnik Josipa Perkovića, Anto Nobilo, kaže kako je Krmpotić po njima nebitan: “On je apsolutni autsajder u okviru miliciji, a nije bio ni blizu sustavu državne sigurnosti. MUP mora hitno utvrditi što se to desilo. Da li je to zaista bila ugroza Krmpotića ili je to bio način da izbjegne kazneni postupak koji mu je bio zakazan pod prijetnjom određivanja pritvora ako se ne pojavi. Primjećujemo nervozu na suprotnoj strani jer nema odgovora na nijedno ključno pitanje, tko je odlučio, zbog čega, tko je organizirao i tko je odbio Đurekovića”.
Pavlović: Nejasno je radi li se stvarno o izgubljenoj dokumentaciji ili je to namjerno
“Suđenje je specifično za naše pojmove jer se radi o njemačkom suđenju i njemačkim procesnim pravilima. Mi smo sada u fazi da smo praktički ponovili dokazni postupak koji se događao u postupku Pratesa. Krenula je i nova faza dokaznog postupka i sad se u postupak uvode dokazi koji u to doba nisu postojali ili nisu bili sudu dostupni”, rekao je odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović i objasnio da se čeka završetak prijevoda materijala koji su stigli još u 10. mjesecu, a prikupio ih je sudac Ivan Turudić sa Županijskog suda u Zagrebu.2/3 materijala su prevedene, a očekuje se još prijevod 1/3 .
“S tom dokumentacijom otvaraju se i novi svjedoci koji se do tada nisu pojavljivali, cijela priča dobiva neke konture i obrise koje nažalost u ono doba Pratesa, prvenstveno zbog nesuradnje Hrvatske nije bilo moguće dobiti”, objasnio je. Na pitanje tko nije surađivao, kaže da ne zna. Ističe da može reći da je vidljivo kako su neke hrvatske institucije prikupile dokumentaciju i poslale je DORH-u, ali dokumentacija nije stigla u München.
“Danas je situacija na suđenju drugačija, mada ne možemo biti u potpunosti zadovoljni. Ne možemo tvrditi da je to namjerno ili da se zaista radi o izgubljenoj dokumentaciji”, kazao je Pavlović. Objasnio je da im je Vlada otvorila dokumentaciju Socijalističke republike Hrvatske, no u popisu dokumentacije za svaku temu koja ima veze sa suđenjem piše da nedostaje dokumentacija. Za druge dokumente Vlada kaže kako ne zna gdje su.
“Gospodin Krmpotić trebao bi svjedočiti u drugoj polovici svibnja, ima saznanja koja bi mogla biti relevantna u ovom slučaju, poznavao je Đurekovića, surađivao je s njima na nekim istragama o krađi goriva u Ini. Što će on izjaviti, vidjet ćemo”, dodao je i objasnio kako su svi svjedoci zasad ili svjedoci Saveznog državnog tužiteljstva ili ih je sud pozvao na osnovu nečijeg drugog svjedočenja. Najavio je kako će za nekoliko dana na suđenju nastaviti svjedočiti Vice Vukojević te nekolicina bivših djelatnika Službe državne sigurnosti. U emisiji je pokazao “tri kucane stranice o prijetnjama svjedocima” što ih je donio na suđenje jedan od glavnih inspektora koji je vodio istragu.
Peratović: Nijemci su na prijetnje Krmpotiću reagirali – oni su na to osjetljivi i to je dobro
“Krmpotić je bio prvi zapovjednik nastavnog centra za redarstvenike odakle su potekli svi SIS-ovci. Ne znam kakve veze ima s postupkom, ja ga znam iz sasvim drugog filma koji je povezan s jednim od osumnjičenika. Čudi me reakcija hrvatske policije; da je Krmpotić i sam izmislio prijetnje, trebalo je odmah reagirati”, kazao je Željko Peratović.
Dodao je kako “iz novinarskog iskustva – nimalo ne vjeruje našim institucijama”. Prijetnje Peratoviću su upućene kad je počeo pisati o sinu Josipa Perkovića 1998. u motelu Plitvička kuća, kada je objavio razgovor s jednim od bivših djelatnika jugoslavenskih tajnih službi Josipom Majerskim. On mu je rekao da doživljava prijetnje i da to dolazi iz Ministarstva vanjskih poslova gdje radi Perkovićev sin Saša. Njegov suradnik tri mu je puta pokazao pištolj i pitao tko je odgovoran za njegovo pisanje, a prijetio mu je, kaže, i Munib Suljić najvjerojatnije po njegovom nalogu. “Rekao je ‘Govorio si protiv Perkovića, pi*** materina’, ja sam ga tužio i dobio”, kaže, te dodaje da nije istraživano je li to bilo po nečijem nalogu.
Godine 2013., kad je donesen “lex Perković”, bilo mu je provaljeno u vikendicu, a nazvao ga je i Perkovićev suradnik, za kojeg se spominje da je povezao Pratesovog odvjetnika i Perkovića i Nobila, koji je nosio novac za obranu i utjecao na svjedoke.
“Nijemci su na prijetnje Krmpotiću reagirali – oni su na to osjetljivi i to je dobro”, zaključio je.
Klasić: Ovaj slučaj će otvoriti Pandorinu kutiju koja ima u nazivniku raspad Jugoslavije
“Gledamo dva suđenja. Jedno je ono u Münchenu, tamo se istražuje tko je i zašto ubio Đurekovića. Drugo suđenje se vrši u hrvatskoj javnosti i imate ‘suđenje’ obavještajnoj zajednici, sigurnosnim službama, pa i komunizmu, Jugoslaviji, djeci komunista… Jedno se vrši na pravom mjestu i s pravim ljudima. Drugo se vrši često na vrlo diletantski način. Treba govoriti o zločinima koji su se događali u vrijeme komunizma, o svim malverzacijama koje su se događale od strane sigurnosnog aparata, ali to moraju raditi stručnjaci. Mi u Hrvatskoj nemamo dovoljno kompetentnih stručnjaka za to razdoblje. Meni je ovaj slučaj zanimljiv jer će otvoriti Pandorinu kutiju koja ima u nazivniku raspad Jugoslavije. Tema je puno šira, ali mi povjesničari ne dajemo kontekst svemu tome, pa ga daju ljudi na cesti, javnost, ljudi u politici, a ne bazira se na dokumentima”, smatra Klasić.
Zaključio je kako se društvo previše antagoniziralo – “sve je puno mržnje i svi misle da sve znaju”.
Lučić: Obavještajna hobotnica, ljudi koji su preživjeli sve tranzicije – najveća je hobotnica
“Činjenica je da je DORH na neki način izigrao povjerenje njemačkog pravosuđa i da nije proslijedio sve što je traženo i sve ono što su imali. Imamo kvalitetne ljude, sjajne povjesničare i ako bismo dobili te dokumente, mogli bismo ovo razdoblje na jedan dobar i kvalitetan način razriješiti i prošlost pretvoriti u povijest”, kaže Ivo Lučić.
“Lustracija je ‘osvjetljenje’, valjda nam je u interesu da ne hodamo po mraku. Naše usidrenje u prošlosti vraća nas natrag. Ali za lustraciju moramo postaviti kriterije – nije ‘moj udbaš’ dobar, a ‘udbaš onog drugog’ nije”, poručio je Lučić.
Objasnio je kako su u Istočnoj Njemačkoj maknuti svi oni koji su radili u sigurnosnom sustavu, pogotovo DDR-a. “Puno je manja šteta da ih se makne s javnih poslova. Neki su nastavili raditi, ali ne mogu raditi recimo na javnoj televiziji, u državnoj upravi, tamo gdje mogu nastaviti kršiti prava i koristiti svoje ranije veze za uspostavljanje moći u novom društvu”.
“Obavještajna hobotnica, ljudi koji su preživjeli sve tranzicije – najveća je hobotnica, ona je infiltrirana u sve sigurnosne sisteme i koristi te veze i odnose”, nastavio je.
“Ništa UDB-a nije mogla raditi, odnosno služba državne sigurnosti, bez partije. Partija je uvijek bila involvirana u sve sustave i strukture i kada je osnovana OZNA, tada su organizacijski sekretari partije bili i šefovi OZNA-e”, kaže on, te dodaje da su se 1978., na XI. kongresu SKJ ,ugradili u sve sigurnosne strukture. To su strukture koje su preživjele sve tranzicije i funkcioniraju i danas.
“Nismo u mraku isključivo zbog mraka do 1991., mi smo velikim dijelom u mraku zbog mraka koji se događao kada su mnogi dečki bili na frontu, koji se događao dok su pljačkali Hrvatsku, pa sam i za tu lustraciju”, kaže on. Pita se što je s onima koji su do 1991. bili djelatnici SUP-a, pa čak i SUZUP-a, a koji bi po zakonima Istočne Njemačke podlijegali lustraciji, ali su se uključili aktivno u obranu Hrvatske i onda više ne podliježu lustraciji.
Lučić je branio one koji su se “opravdali” za vrijeme Domovinskog rata. “To što su pripadali tom sustavu ne znači ništa jer su se kasnije dokazali. Ljudi koji su pljačkali također potpadaju pod lustraciju”, kaže Lučić.
Klasić je rekao kako se zalaže za “privatizacijsku lustraciju” onih koji su pljačkali dok su građani branili Hrvatsku u Domovinskom ratu.
Pavlović: Suđenje u Münchenu ima svoje korijene, ima svoj kontekst, ima svoje motive
Odvjetnik Siniša Pavlović je odgovorio Hrvoju Klasiću na tezu o dva suđenja: “Ako je netko napravio da ovdje imamo dva suđenja u ovoj zemlji – to je onda ona čuvena sramota s Lex Perkovićem koja je do korijena podijelila ovu zemlju jer je netko uzeo u zaštitu konkretne ljude i kompletnu državu stavio u poziciju da za tu dvojicu ljudi garantiraju te se postavljaju u poziciju žrtve.”
‘Sud u Münchenu ima sve dokaze o hrvatskoj sramoti’
“Ako danas govorimo o dva suđenja, ako govorimo da se u Münchenu događa suđenje, a izvan Münchena nešto što je kvazi – suđenje, ta teza apsolutno nije točna. Suđenje u Münchenu ima svoje korijene, ima svoj kontekst, ima svoje motive. Nikako iz tih motiva vi ne možete maknuti niti društvenu situaciju prije 1990., niti društvenu situaciju nakon 1990. Sud u Münchenu je vrlo jasno svjestan što znači Lex Perković te što znači promjena Ustava da ne bi došlo do izručenja, vrlo jasno ima sve zapisnike, transkripte rasprava u Hrvatskom saboru, sve dokaze o hrvatskoj sramoti što se tada događalo”, rekao je.
‘Očekujete da ljudi zaborave ono što se događalo 2013.? Da odšute?’
“Što vi očekujete? Da obični ljudi zaborave što se događalo 2013. godine, gdje smo se doveli – da smo bili na jedan korak do sankcija! Da jedna gospođa od 83 godine treba uzimati odvjetnika i ići davati žalbu da bi sud donio u istom predmetu dvije jednake odluke, a ne dvije različite jer smo se do toga doveli – pokazali kvalitetu pravne države koju imamo. Ako gospođa koja ima 40 kilograma i 83 godine, vrlo teškog zdravstvenog stanja i razumije taj problem, a državno odvjetništvo RH ga ne razumije, vi očekujete da će to Hrvati odšutjeti?” upitao je Pavlović Klasića.
Naglasio je kako se nadaju u tijeku suđenja otkriti i detalje oko smrti sina Gisele Đureković, Damira Đurekovića.
“To je jedno samoubojstvo pod veliki navodnicima, iz lovačke puške, tako da iza Damira Đurekovića koji se navodno ubio, nije bilo niti mrlje krvi na bijelom zidu. To se dogodilo u Kanadi 1987. godine, 3 mjeseca prije zimske olimpijade u Calgariju”, pojasnio je.
Peratović: Sindičiću je Perković sredio da među prvima dobije domovnicu u Hrvatskoj
Novinar Željko Peratović je rekao da je Vinka Sindičića upoznao 2003. godine. Napisao je jedan tekst u Vjesniku i dobio poziv da se nađe s njim. Opisao ga je kao žilavu osobu koja zna mnog jezika, 10 godina je proveo u škotskom zatvoru.
“Bio je cijelo vrijeme u dogovoru s Perkovićem, to sve sudsko vijeće zna i posjeduje dokumentaciju. Priznao mi je da mu je domovnicu dok je bio u škotskom zatvoru sredio Perković – jedan od prvih je dobio domovnicu u Hrvatskoj”, rekao je Peratović istaknuvši kako je Sindičić izgubio živce kada je ubijen njegov kolega iz Udbe, Branko Bijelić, koji mu je bio susjed. Uplašio se za svoju sudbinu, Perković nije ispoštovao neke dogovore, i onda se on odlučio surađivati s njemačkim sudom i tužiteljstvom.
Lučić: Apsurd – dokumenti iz razdoblja prije 1990. godine zaštićeni dotle da sad Vlada daje odobrenje da dobijete uvid u nekakvo gradivo
“Isti ljudi koji su bili vrlo agilni u otvaranju Tuđmanovih arhiva, u predavanju arhiva haškom tužiteljstvu, no kad se tražilo od njih da otvore arhivu koja je puno starija od onih, po zakonu o arhivskoj građi, koja bi trebala imati prioritet, to se blokira i onemogućava”, rekao je Ivo Lučić dodavši kako imamo apsurd da je gradivo nastalo od 1990. godine pa do danas je u potpunosti otvoreno javnosti, povjesničarima, novinarima, dok su dokumenti iz prethodnog razdoblja zaštićeni dotle da sad Vlada daje odobrenje da dobijete uvid u nekakvo gradivo.
Pavlović: Imamo papire koji pokazuju da je postojao cijeli jedan paralelni sustav zapovijedanja
“Ulazite u arhiv, tražite, postavljate pisani zahtjev, Vlada je između sebe i arhiva postavila povjerenstvo, koji se sastaju kada im padne na pamet, čekate mjesecima dok pregledaju svaki papir i odluče da li će vam ovaj dati ili neće dati, onda to predlože Vladi, ona odluči možete ili ne možete dobiti. Naravno ako ima, a pretežno nema”, ističe Pavlović.
Tajna opskurnog ‘Komiteta za ONO i DSZ’
“Proveli smo dane u Državnom arhivu tražeći papire Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, koji je jedan opskurni organ iz današnje pozicije. Tada je to bilo tijelo koje je moglo u svakom času proglasiti da bilo koje tijelo u Jugoslaviji, u Hrvatskoj, u zadnjoj općini, ne radi svoj posao kako treba, preuzeti njegove ovlasti, direktno partijski uvesti strahovladu. Mi imamo određene papire ,koje smo uspjeli pronaći po sasvim čudnim kutijama gdje se nisu trebali nikako nalaziti, koji pokazuju da je postojao cijeli jedan paralelni sustav zapovijedanja, da je taj paralelni sustav zapovijedanja očigledno donosio one odluke koje nisu bile čak niti u nečemu što se zvalo ‘Tajni službeni list’ u kojem se objavljuje zakon kojeg se vi morate držati, ali vam ga ne žele pokazati”, zaključio je Pavlović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa