Hrvatska još nije u bankrotu, ali sve relevantne analize ukazuju da Hrvatska ubrzanim korakom ide prema bankrotu, rekao je viši predavač na Veleučilištu “Baltazar” i ovlašteni revizor Branko Parać za narod.hr komentirajući činjenicu da je BDP u Hrvatskoj u padu već 11 kvartala zaredom.
Korektnosti radi, istaknuo je Parać, valja kazati da je naša kriza rezultat višegodišnjeg pogrešnog ekonomskog modela, koji se godinama skrivao „pod tepih“. Odgađali smo rješavanje problema brodogradilišta, nepoduzimanje potrebnih mjera za infrastrukturna poduzeća, primjerice, Hrvatske željeznice, Hrvatske ceste itd. Upravo ovih dana se „čudimo“ dolasku na naplatu odobrenih državnih jamstava za takva poduzeća iako je svakome jasno bilo već u trenutku davanje jamstava i da je riječ o trajno bačenom novcu u „bunar“ realnih gubitaka. Ili, zatvaranje očiju pred gubitkom više od 150 tisuća radnih mjesta u realnom sektoru, uz istodobno povećanje broja zaposlenih u nadgradnji od više desetaka tisuća zaposlenika.
“Držim važnim podsjetiti na svima poznati problem velike nezaposlenosti – posebice mladih. S obzirom na trajanje krize, već punih šest godina, s neizvjesnim završetkom, čini mi se da su u pravu oni koji govore o izgubljenoj(im) generaciji(ma), što će biti dugoročno ograničenje za razvojni potencijal ove države”, kazao je.
Međutim, još veći problem od visoke nezaposlenosti je najmanja zaposlenost u EU, od svega oko 54 posto radno aktivnog stanovništva! Trebalo bi biti svima jasno da bez povećanja zaposlenosti nije moguće, ne samo povećavati, nego ni zadržati postojeći društveni standard i socijalne transfere (školstvo, zdravstvo, mirovine…), smatra Parać.
Dakle, Hrvatska već dugo ima ozbiljan strukturni rebalans, čije ćemo posljedice trpjeti godinama, naglasio je Parać.
Višegodišnji rast zaduženja nije doveo do rasta investicija
“Od najodgovornijih ljudi, koji oblikuju i provode ekonomsku politiku ove zemlje, često slušamo kako Hrvatska, i nakon pribrajanja iznosa jamstava javnim poduzećima, koje su javni dug došao do 85 posto BDP-a, nije prezadužena, u odnosu na druge zemlje, što valjda ukazuje da još imamo prostora za trošenje tuđe akumulacije (štednje)”, istaknuo je Parać.
Nažalost, pritom se zaboravljaju različitosti strukture ekonomije, što Hrvatskoj nikako ne ide u prilog. Postojeće obveze prema inozemnom zaduženju postaju gotovo nepodnošljive, jer samo troškovi kamata čine 10 posto proračuna! Višegodišnji rast zaduženja nije doveo do rasta investicija i posljedično rasta zaposlenosti. Podsjetimo se, primjerice, samo niza sportskih dvorana koje zjape prazne, naravno, s pripadajućim troškovima, prisjetio se Parać.
Hrvatska nema vremena za beskrajne rasprave
Parać na pitanje kako se Hrvatska može izvući iz trenutne loše situacije, naglašava kako više nema vremena za beskrajne rasprave koje “dovode do trulog kompromisa između različitih socijalnih skupina, čiji se učinak nakon nekog vremena ugasi”.
“Prisjetimo se samo rasprave oko Zakona o radu i na koncu „trulog“ kompromisa. Ili, nedavno javnosti prezentirane reformske mjere, koje su jedna po jedna ostavljana u ladici. Podsjetimo se na silnu energiju koju je Vlada, a posljedično i cijela zemlja, u posljednje dvije godine utrošila na teme: „lex Perković“, građanski odgoj, uvođenje ćirilice, prava osoba drukčije seksualne orijentacije… Pa, zar na prvi pogled nije jasno da je riječ o temama na koje bi se društvenu energiju trebalo trošiti u osjetno boljim ekonomskim uvjetima nego što je to u nas”, pita se Parać.
Dodaje kako se pritom “nema ‘petlje’ učiniti niti jedan korak u teritorijalnom preustrojstvu i reducirati preko 500 lokalnih jedinica, odnosno gradova, općina i županija”.
Istodobno, BDP kontinuirano pada u razdoblju nezabilježenom u novijoj ekonomskoj povijesti uređenih država, pa se dolazi do zaključka kao „psi laju, a karavana prolazi“, smatra Parać.
Držim da bi zbog višegodišnjeg nepoduzimanja potrebnih mjera, ključne političke stranke bez ideoloških ograničenja, trebale dogovoriti nekoliko strateških reformskih mjera te ih javnosti obznaniti „preko noći“, istaknuo je Parać te kazao kako “treba biti spreman na bolne rezove, ali nikome nije uspjelo ovako složene probleme riješiti bezbolnim mjerama”, a za primjer navodi Grčku.
Parać navodi kako bi mjere mogle, između ostaloga, uključivati teritorijalni preustroj i osjetno smanjivanje broja lokalnih jedinica, reformu izbornog zakonodavstva, redukciju i reorganizaciju brojnih javnih ustanova, smanjivanje broja zaposlenih u tim djelatnostima i državnim poduzećima, posebno na lokalnoj razini, profesionalizaciju menadžmenta u javnim poduzećima, opće smanjivanje plaća, potpunu reformu poreznog sustava, koji je postao nepodnošljiv za ono malo poreznih obveznika koji još imaju od čega plaćati porez, reformu zdravstvenog i mirovinskog sustava, reviziju sustava javne nabave itd.
Naravno, potpuno je nerealno očekivati da jedna politička stranka s manje od trećine potpore javnosti, ne može provesti spomenute mjere, te da je potrebna široka „državna koalicija“, barem dok država ne izađe iz višegodišnje recesije, istaknuo je Parać te podsjetio kako veliki broj stanovnika Hrvatske, izravno ili neizravno ovisi o proračunu, kojeg puni sve manje zaposlenih u realnom sektoru.
To znači, objašnjava Parać, da valja računati s razumljivim i snažnim otporom ključnim reformama, kojega treba „lomiti“ u dugoročnom nacionalnom interesu.
“Naši ključni politički akteri bi, u našoj ekonomskoj situaciji, trebali biti više državnici, nego političari!”, napominje Parać.
Devalvacija jedna od mjera?
“Među ekonomskim stručnjacima postoji prijepor o tomu je li i devalvacija jedna od tih mjera. Bez obzira na činjenicu da je domaća valuta već dugo vremena kumulativno precijenjena, priklanjam se onima koji misle da je devalvaciju trebalo provesti u puno povoljnijim uvjetima. Međutim, držim da je to neizbježno – prije ili poslije. Uostalom, svi poduzetnici, posebice izvoznici, jako dobro znaju kako se kretao odnos između prodajnih cijena i ulaznih troškova, posebice energenata, komunalnih usluga i drugih nameta. Uostalom, zar treba voditi veleumne rasprave o tomu je li kuna precijenjena, a istodobno u našim prodajnim centrima kupovati lubenice iz Grčke koje su jeftinije od domaćih”, kazao je Parać.
Inače, bauk devalvacije već dugo kruži u našoj javnosti, kojom se brojni dužnici po kreditima s valutnom klauzulom plaše i na taj način smanjuje pritisak na potrebu slabljenja kune. Naravno, da bi paralelno s (jednokratnom) devalvacijom trebalo predvidjeti i odgovarajući mehanizam zaštite za dužnike. Držim da teret obveza za kredite s valutnom klauzulom, kako poduzetnika, tako i brojnih građana, ne može biti razlog za „nečinjenje“ i odgađanje nečega što će prije ili poslije trebati provesti, naglašava Parać.
Netko je nedavno napisao (i podatcima potkrijepio), da u Hrvatskoj ni rad (radnici), ni kapital ne zarađuju! U posljednjih mjesec dana broj blokiranih građana je povećan za još nekoliko tisuća, i prešao brojku od 300 tisuća, što ukazuje na alarmantno stanje u kojemu gotovo milijun građana ove zemlje ne raspolaže svojim prihodima, istaknuo je Parać.
Istodobno, ako bi se od ukupne konsolidirane dobiti svih stotinjak aktivnih poduzetnika, obveznika poreza na dobit, isključila dobit dvaju teleoperatera, preostala dobit, u odnosu na angažirani kapital, već godinama nije vrijedan spomena. To je naša stvarnost, koje mnogi nisu svjesni ili pred njom zatvaraju oči i problem i dalje odgađaju, zaključuje.
No, što se zapravo događa s državom kada proglasi bankrot? Parać naglašava kako se bankrot države manifestira na nešto drukčiji način nego kod poduzetnika.
“Poduzetnik, nakon što bankrotira, ide u likvidaciju i nestaje s tržišta. Naravno, niti jedna država nije nestala nakon bankrota, pa neće ni Hrvatska. Uostalom, poznato je da su neke države bankrotirale i više puta u posljednjih dvadesetak godina”, dodaje Parać.
Primjerice, Argentina je bankrotirala ove, 2014. godine sedmi put zaredom, Rusija posljednji put 1998., Njemačka 1948., a Jugoslavija je bankrotirala 1982. godine.
Država, pojednostavnjeno gledano, bankrotira nakon što obznani da ne može više ispunjavati svoje obveze, što u našem slučaju znači da ne može dobiti novi kredit za podmirenje postojećih. Naravno, to je trenutak kada vjerovnici različitim instrumentima, preuzimaju vođenje ekonomske politike neke države, objašnjava Parać.
Valja podsjetiti da je Hrvatska, kao članica EU, već u određenoj mjeri pod svojevrsnim protektoratom, što je operacionalizirano dvama ključnim dokumentima Vlade RH – Nacionalnim programom reformi i Programom konvergencije, iz travnja ove godine, u postupku smanjivanja prekomjernog deficita, kazao je Parać te dodao kako prema kretanju makroekonomskih pokazatelja već nakon dvaju kvartala ove godine, za očekivati je, da se postavljeni ciljevi neće ostvariti, te da će uslijediti nove mjere s odgovarajućim posljedicama.
Parać drži da izvjesni skori bankrot države, ako se žurno ne donesu strateške reformske mjere, rezultirat će, neovisno o tomu hoće li se to i formalno obznaniti, daljnjim ograničenjem državnog suvereniteta i svojevrsnim protektoratom.
Naravno, tada će se provoditi mjere, smatra Parać, koje će po učincima biti puno ozbiljnije, nego što se to moglo i zamisliti tijekom javnih i jalovih rasprava o pojedinim pitanjima kao što je spajanje brojnih bolnica, ukidanje škola s nedovoljnim brojem učenika, revizija radnog zakonodavstva, outsourcing u zdravstvu…
Pritom ne treba gajiti iluziju da to neće pogoditi cjelokupno stanovništvo, na jedan ili drugi način, te da ćemo zadržati postojeću prosječnu neto mjesečnu plaću (onih koji još rade), u iznosu od oko 720 EUR. Predstojeći rebalans proračuna, s popratnim mjerama, možda je posljednja prilika za aktualnu vlast, da pokaže je li spremna za reformske zahvate, koje su nužne za konačni prekid negativnih trendova i izlazak iz višegodišnje recesije, zaključio je Parać.
Tekst se nastavlja ispod oglasa