Na odlagalištu otpada kod Vukovara, između sela Pačetin i sela Bobota, koje je za vrijeme Domovinskog rata bilo jedno od uporišta pobunjenih Srba, otkrivena je masovna grobnica s posmrtnim ostacima najmanje desetero osoba.
> Otkrivena masovna grobnica kod Vukovara – zašto su trebale 3 godine za iskapanja od dojave?
O ovom otkriću razgovaramo s vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom.
Prioritet je da se utvrdi što prije identitet stradalih
Narod.hr: Kako komentirate otkriće posmrtnih ostataka osoba koje su, po svemu sudeći, žrtve iz Domovinskog rata?
Ivan Penava: Prije svega, pozdravljam otkrivanje masovne grobnice. Ono što je najvažnije u svemu jest da se što prije utvrdi identitet stradalih osoba i da obitelji na neki način dobiju tu potvrdu i da mogu završiti jedno traumatično poglavlje. Naravno da, iz aspekta emotivnih i bliskih osoba, ta priča nikada neće završiti, ali ipak, u konačnici, imat će počivalište svojih najbližih, grobno mjesto na koje će moći doći i položiti svijeću i to je ono što je najvažnije.
Zahvaljujem svima budući da pretpostavljamo, mada je rano govoriti, da to jesu žrtve iz Vukovara, odnosno s Trpinjske ceste i Lipovačkog puta, svima zahvaljujem koji su doprinijeli da se otkrije ova masovna grobnica. Mislim da treba nastaviti raditi visokim intenzitetom, ulagati sredstva, educirati ljude, ulagati u opremu kako bi se što je moguće više nestalih osoba pronašlo. Tu je naravno riječ i o jako potrebnoj i bitnoj suradnji obavještajnih agencija i, naravno, ministarstva unutarnjih poslova.
Narod.hr: Danas smo čuli od nadležnih da je dojava o toj masovnoj grobnici zaprimljena još prije 2-3 godine. Kako tumačite da je grobnica otkrivena tek sad, a već prije 2-3 godine je došla dojava o tome?
Ivan Penava: Za razliku od tematike ratnih zločina i presuda koje su u tom smislu puno lakše i trebalo ih je već davno donijeti, izricanja presuda ratnim zločincima bili oni u dohvatu hrvatskom pravosuđu ili ne, kod nestalih osoba je ipak puno teža problematika. Vrlo vjerojatno, volio bih da griješim, nećemo uspjeti doći do svih posmrtnih ostataka, odnosno pronaći posljednjeg nestalog. To je težina te problematike…
To govorim iz razumijevanja prema ljudima koji rade taj posao. S druge strane, jasno je, na tragu ovog Vašeg pitanja, da i po pitanju utvrđivanja identiteta osoba koje se još uvijek, po nekim informacijama, nalaze na Šalati i čiji identitet nije utvrđen, ali i po pitanju ozbiljnosti pristupa samih službi kroz se ove godine, naravno da se moglo daleko bolje, naravno da se moglo daleko ranije, naravno da je sada to nakon 30 godina puno teže. Puno je svjedoka umrlo, nekakva sjećanja su izblijedjela i naravno da nije bilo potrebno ni stresirati toliko ni obitelji, ali i sve nas, kroz situacije koje smo prolazili… Naravno da se to moglo donekle lakše napraviti ranije.
Je li se moglo to riješiti brže?
Ipak, riječ je o izuzetno emotivno teškoj problematici koja, taman da se 1991. i 1992. mogla riješavati, ne bi je se moglo riješiti bez trauma. Definitivno je tome svemu pridonijela i činjenica da je bila riječ o okupiranom prostoru – 6-7 godina tamo hrvatska vlast nije ni mogla doći. Ali, ostaje ta činjenica da su službe to, uz primjenu različitih sredstava i metodologije, mogle riješiti to daleko brže i bolje. No, to na današnji dan ipak treba biti u drugom planu. Ovo je jedan velik i značajan događaj i čestitam svakome tko je na bilo koji način doprinio da se utvrdi lokacija ove masovne grobnice.
Narod.hr: Ponovno ste spomenuli pitanje procesuiranja ratnih zločina. Ove ste godine, na dan obilježavanja žrtve Vukovara izložbom “Optužnica” podsjetili kako Hrvatska traga za velikim brojem ubijenih nakon pada Vukovara te da ni u 30 godina Hrvatske države zločinci nisu privedeni pravdi. Smatrate li da će ovo otkriće masovne grobnice potaknuti nešto u smjeru podizanja optužnica i procesuiranja ratnih zločina?
Ivan Penava: Iskreno, ne vjerujem. Prosvjedi u Vukovaru 2018. su malo uzburkali situaciju i pokrenuli nešto po pitanju istraživanja zločina i pronalaska nestalih osoba, ali kad su u pitanju oni najodgovorniji – a to je vrh JNA -Generalštab JNA i obavještajne službe bivše države, jasno je da tu postoji određeni zavjet šutnje ili dogovor.
Ja drugačije ne mogu objasniti da, evo, danas sam upravo u Saboru pričao o tome, imamo optužnicu Županijskog državnog odvjetništva iz Bjelovara iz 1992., a iz ŽDO-a Osijek i Vukovar iz 2002. po kojoj se nije uopće postupilo – nakon toliko vremena, nakon 19 godina, doista, što god da kažete da bi pokušali naći izgovor – glupo je. Naprosto je pametnije šutjeti nego bilo što reći.
Ne možete imati izgovor da 19 godina niste presudili ono što je bilo eklatantno, što je bilo bjelodano – čiji su zrakoplovi bacali bombe – vidjeli smo to svi na filmovima, čiji su tenkovi bili na autoputu kod Beograda kad se po njima bacalo cvijeće i kad su pucali po Vukovaru, čija je riječna flotila. Dakle, sve se zna, postoje snimke, zna se tko je čime upravljao. U takvoj situaciji dokumentiranosti dokaza ne povući sve potrebne nužne korake za procesuiranje?… Na žalost, evo, navedeno je u ovoj izložbi koju ste spomenuli, od 10 odgovornih ljudi, 5 ih je umrlo na slobodi, prirodnom smrću – prvi još tamo 2003. i ne mogu se sada uopće čuditi što su ljudi koji su rođeni 1932. ili 1925., a tih godina su rođeni Blagoje Adžić i Veljko Kadijević, što u umrli na slobodi 2012. ili 2014.
Iza nečinjenja stoji svjetonazor koji čuva petokraku pod kojom je razaran Vukovar
Tako da je to jedna velika sramota, sramota iza koje, po meni, prije svega stoji jedan svjetonazor koji čuva zvijezdu petokraku te, iako su svjesni da je ta petokraka sravnila Vukovar sa zemljom i napala Hrvatsku, ipak je te strukture ne žele isporučiti. Oni pokušavaju ostati maskirani, pokušavaju glumiti Hrvate i domoljube, a, nažalost, meni kao gradonačelniku Vukovara teško se oteti dojmu da su oni moje sugrađane i moj grad, na neki način, izdali, izdali naše interese i isporučili nas na milost i nemilost takvoj jednoj sudbini. U državi za koju je upravo taj grad dao žrtvu, za kojeg su moji sugrađani ginuli i gubili svoje živote, a koja bi trebala biti naša država, slobodna i demokratska. Ona to, nažalost, na ovakav način – nije jer očito postoje ljudi kojima ona puno više odgovara i po kojima je krojena.