Franjo Tuđman bio je povjesničar, akademik HAZU, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske od 1993. do 1999. i vrhovnik Hrvatske vojske, a danas je 17. godišnjica od njegove smrti.
1. Temelji njegove politike
Temelji politike dr. Tuđmana bili su ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug i debalkanizacija Hrvatske, obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.
Politika prvog hrvatskog predsjednika izazvala je prijepore u dijelu domaće i međunarodne javnosti. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i naglašeno stranačke vlasti, uz neuspjelu privatizaciju tzv. društvenog vlasništva. Otišao je, unatoč tomu, kao karizmatska ličnost, najzaslužniji što je Hrvatska stekla svoju neovisnost, obranila se od velikosrpske agresije i oslobodila svoja okupirana područja.
2. Antifašističko iskustvo
Rođen 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću, rano ostaje bez majke. Otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. U rodnom mjestu pohađa osnovnu školu, a srednju školu u Zagrebu. U proljeće 1941. prekida školovanje i uključuje se u antifašistički pokret. Od 1942. član je KPJ. Od 1942. bio je rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare, od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade “Braća Radić”, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa. Nakon II. svjetskog rata završava studij u Beogradu na Višoj vojnoj akademiji. Od 1959. godine radi kao pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda. Svoje je stajalište cjelovitije izložio u knjizi “Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti”. Godine 1957. završio je Višu vojnu akademiju, a potkraj 1960. promaknut je u čin general majora. Na osobni zahtjev 1961. napušta aktivnu vojnu službu i prelazi u Zagreb.
3. Motrišta i znanstveni rad
Njegova motrišta, ponajprije protivljenje nametanju kompleksa krivnje hrvatskom narodu zbog NDH u Drugom svjetskom ratu, izložila su ga političkim, a zatim i sudskim progonima. Iako je 1960. promaknut u čin generala, sljedeće godine napušta vojnu službu i posvećuje se znanstvenom i publicističkom radu. Izbačen je iz Saveza komunista Hrvatske 1967., kad je morao napustiti i Institut; uklonjen je sa Sveučilišta u Zagrebu te umirovljen radi sprječavanja javne djelatnosti.
Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se počeo baviti znanstvenim radom.
U Zagrebu 1961. osniva Institut za historiju radničkoga pokreta (danas Hrvatski institut za povijest) gdje obnaša dužnost direktora do 1967. godine. Profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1963., a doktorom povijesnih znanosti postaje 1965. godine. Objavio je veći broj knjiga i članaka iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa.
Posebno se bavio pitanjem mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovim pravom na samoodređenje, što je tema njegove knjige Velike ideje i mali narodi. Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu.
Tuđmanova se djelatnost od osnutka Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske sve više može okarakterizirati kao nacionalno-disidentska. Već su prvi objavljeni Tuđmanovi tekstovi iz područja vojne doktrine i povijesti osvajačkih i oslobodilačkih ratova, u kojima je, polazeći s motrišta da svaki narod treba imati svoju oružanu silu, zastupao koncepciju naoružanog naroda i teritorijalne obrane, postali predmet kritike pobornika centralističkih shvaćanja i optužbi zbog tobožnje nemarksističnosti i nacionalizma. Svojim se radovima usprotivio tada snažnoj unitarističkoj struji u jugoslavenskoj politici pa mu je djelovanje sve više ograničavano.
Tijekom 1971. godine, Tuđman je radikalizirao i još jasnije izrazio svoje stavove, što je uzrokovalo i osudu hrvatskoga komunističkoga vodstva. To je 1972. dovelo do njegova zatvaranja i insceniranog sudskog procesa u kojemu je Tuđman trebao poslužiti žrtvenim jarcem kao “tvrdokorni nacionalist” koji održava veze s hrvatskom političkom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita, izbjegao je višegodišnju robiju i osuđen je na dvije godine zatvora, što je kasnije smanjeno na devet mjeseci.
4. Bespuća povijesne zbiljnosti
Bespuća povijesne zbiljnosti, objavljena 1989., Tuđmanovo je najpoznatije djelo koje je izazvalo prijepore zbog optužbi za antisemitizam i revizionizam. Knjiga je izazvala golem interes (u kratkom razdoblju, 1989.–1990., objavljena su četiri izdanja) razmatranjem uzroka i razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i mita o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave, pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam (u američkom izdanju iz 1996., objavljenom pod naslovom Užasi rata – Horrors of War, ispušteni su neki sporni dijelovi). Najznačajniji dio te opsežne knjige je pobijanje Jasenovačkoga mita kojega Tuđman smatra središnjim podjarivačkim mitologemom suvremene velikosrpske ideologije. Uočljiva je i svjesna arhaizacija jezika uz nekoliko uspjelih novotvorenica, znak Tuđmanova nacionalnoga osvješćivanja i na kulturnom polju.
5. Stvaranje hrvatske države
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva SRH. Nakon donošenja demokratskog Ustava 1990., izabran je za predsjednika Republike 1992. godine. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine i preambule Ustava. Kao vrhovni zapovjednik, vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Reizabran je za predsjednika 1997., a Hrvatska demokratska zajednica ponovno pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. godine.
Govor dr. Franje Tuđmana 23. studenoga 1996. po povratku s jedanaestodnevnoga posjeta SAD-u u Zračnoj luci Zagreb:
