“Od Sanadera naovamo traje medeni mjesec hrvatskih medija i predsjednika hrvatske vlade. Tako je Sanader bio obrazovan i pravi pripadnik bečke škole, Milanović je bio mlad, Orešković je bio svjetski stručnjak, a Plenkovića je dopalo da bude sve to: em mlad, em obrazovan, em sa svjetskim iskustvima”, piše na jučerašnjem barometru Večernjeg lista.
“Svi navedeni su ipak svojim ljubiteljima donijeli gorka razočaranja.
Niti jedan od njih, ipak, nije imao toliko komotnu situaciju kao Plenković koji je već ranije nametan kao žuđeni spasitelj vlastite stranke od najnepopularnijeg hrvatskog političara valjda ikad, a kao opoziciju ima… Zapravo ima li uopće ikog u kontekstu toga da se u najbrojnijoj stranci koja nije u vladi uoči aktualnog prijepodneva više raspravljalo o rasporedu sjedenja, nego li o tomu što pitati premijera, a glavnim vidom aktivnosti je neumorno pisanje Gordana Marasa po svom facebook profilu.
Prvi Plenkovićev pamtljiv potez, zasigurno je odabir Nine Obuljen za ministricu kulture. Neovisno o vlastitim stavovima, spreman sam priznati da se taj potez pr-ovski može pravdati egidom Obuljenine stručnosti i pripadnosti resoru koji bi ministarstvo trebalo pokrivati. Ali Plenković do danas nije odgovorio na pitanja zbog čega mu je smetao Hasanbegović i što o njegovoj vjerodostojnosti govori stavljanje, navodno kontroverznoga zagrebačkog povjesničara na HDZ-ove izborne liste.
Sada već tradicionalno, Plenković se po ustoličenju otputio u prijestolnicu susjedne nam države gdje su nam sunarodnjaci i sudržavljani svakodnevno sve više obespravljeni, ali je mi iz nekog razloga doživljavamo kao vrlo prijateljsku, dok se Hrvatsku ondje kamo je Plenković išao noseći poruke mira i prijateljstva doživljava kao agresora u potpunosti jednakog Miloševićevoj Srbiji. I načelno spominjanje promjene statusa bh Hrvata nabolje rezultiralo je diplomatskom pljuskom u kojoj se pokazalo da hrvatski obavještajni sustav ne funkcionira i da položaj “za stolom gdje se donose odluke” u komšiluku nema nikakvu težinu. PR-ovski, naknadno je sve opet bilo solidno odrađeno.
Izjave u Ukrajini načelno ponovno u sebi nemaju ništa sporno. Doista Plenković niti je prijetio Rusiji, niti proruski orijentiranim frakcijama u Ukrajini. Ipak, ako je diplomat tolikog iskustva, neshvatljivo mu je promaknuo kontekst u kojemu je davao izjave. Netko bi trebao upozoriti Plenkovića kako “naši prijatelji i partneri” imaju za njega možda čudnu naviku da u svim značajnijim svjetskim krizama posljednjih četvrt stoljeća, od raspada Jugoslavije, genocida u Ruandi, preko američkih intervencija po Bliskom Istoku do gospodarske recesije, Grčke i Ukrajine – zauzimaju nejedinstven stav, najčešće vodeći se vlastitim interesima.
U cijeloj toj gunguli oko (poslijeizbornih op.) pregovora, već se tada jasno nazrelo kako netko u Plenkovićevim očima ipak ima must have status. Dakako, neuništivi Milorad Pupovac i njegov SDSS. Za ljubav njima, Plenković ne samo da je žrtvovao (što ipak uporno odbija priznati) Hasanbegovića, nego je spreman žrtvovati i proklamiranu dosljednost i stručnost. Dok traje gungula zbog pokušaja političkog imenovanja iz kvote MOST-a, isti takav postupak dozvoljava se Miloradu Pupovcu. Ponovno se opravdanje nalazi u provođenju Erdutskog sporazuma čime će se u startu ugušiti svaki pokušaj propitkivanja ovakvog feudalističkog dijeljenja funkcija po vrlo netransparentnom ključu. U tipičnoj hrvatskoj maniri neki se sporazumi ili zakoni proglašavaju jačima od vatikanskih dogmi i sama pomisao na njihovo mijenjanje ili neprikladnost se proglašava herezom (fašizmom u suvremenom novogovoru). Kakve je penale snosila RH zbog toga što Milanovićeva i Oreškovićeva vlada nisu poštovale taj dogovor? Zašto je pripadnost bilo kojoj naciji osim hrvatskoj opravdana preporuka za nekakvo imenovanje? Jesu li tim sporazumom mjesta garantirana pripadnicima srpske manjine ili SDSS-a kao samo jedne od srpskih stranaka u Hrvatskoj? Znajući da većina hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, usprkos svim zoranizmima, u većem broju glasuje za SDP, a ne SDSS valja postaviti pitanje zbog čega se dotična mjesta ne bi dodijelila SDP-u? Napokon, nesumnjivo da među hrvatskim Srbima postoje stručne osobe, ali zašto je Milorad Pupovac jedini mjerodavan za ocjenu njihove stručnosti?
Koga briga, bitno je da lijepo zvuči u Bruxellesu!
Vjerodostojnost je svakako zadržana, ali ne pred hrvatskim građanima.”
Cijeli tekst možete pročitati u Večernjem listu