U svakoj državi svijeta postoji jedno ministarstvo koje je važnije od svih ostalih.
Važnije ne samo jer je čuvar povijest te države nego i nositelj projekta kojim se određuje kako se ta država mora razvijati i s kim treba ili ne treba surađivati. Evo upravo stoga je u svakoj modernoj državi, Ministarstvo vanjskih poslova uvijek primus inter pares što se tiče određivanja smjera unutarnje i međunarodne politike te zemlje.
Pokušajmo sada vidjeti kako stoje stvari u našoj Državi.
Ako pogledamo političare koji su se mijenjali na čelu Države, od predsjednika do premijera u zadnjih 20 godina, možemo bez sumnje reći da je i u Hrvatskoj Ministarstvo vanjskih poslova ono najznačajnije.
Odmah se spontano postavlja pitanje: Jesmo li sigurni da čelnici Zrinjevca koji određuju politički smjer naše drage Domovine imaju jasnu sliku o tome što smo bili i kamo danas plovimo?
Po unutarnjopolitičkim rezultatima Države, ne samo BDP-a ili ekonomskih pokazatelja, nego prema onom najvažnijem pokazatelju, a to je odnos naroda prema svojim institucijama, moramo biti jako zabrinuti. Ankete provedene među mladim i obrazovanim iseljenicima dokazuju da je većina tih novih članova Dijaspore otišla vani zbog nepovjerenja u hrvatske institucije, a to znači i nepovjerenja prema budućnosti naše zemlje. Obrazovani dio Naroda je zaključio da korupcija i nepotizam ubijaju ovu zemlju iako je ona među najbogatijim europskim državama po prirodnim resursima.
Pitam se ima li nešto gore od toga.
Pokušajmo sada vidjeti koji su politički stavovi naših stručnjaka sa Zrinjevca i pokušat ćemo napraviti jednu paralelnu analizu s Italijom obzirom da nam je ta država dosta slična, ako se osvrnemo na ovo novije povijesno razdoblje.
Fašizam u Italiji pada 1943. iako je bio na vlasti od 1922., a to znači nešto manje od 20 godina, u Hrvatskoj ustaški režim, koji je bio diktatorska vlada po direktivama međunarodnog ratnog prava bio je na vlasti od 1941. do 1945.god. I u Italiji i u Hrvatskoj se pojavljuje partizanska borba iako u Italiji to nije bilo samo od strane lijevih stranaka nego su postojali i takozvani “bijeli partizani” koji su njegovali demokršćanske vrijednosti. Crveni su se borili za uvođenje proleterske diktature i ruski komunizam, a bijeli za demokraciju, slobodno tržište i Zapad. U Hrvatskoj je odmah od početaka partizanska borba bila viđena samo i isključivo kao komunistička.
Italija se nakon rata također nosila s problemima vezanim uz lustraciju. Što se tiče lustracije u talijanskom pravosuđu, koje predstavlja kičmu države, odmah nakon 1943.g. bili su smijenjeni svi suci bliski fašističkoj misli i preuzeli su funkcije oni koji su bili lustrirani baš od strane fašizma. Ali, na ostalim pa i visokim funkcijama nema promjena. Na takav način se unutar države osigurao jedan funkcionalni pravni okvir, pravna država koja je odmah počela djelovati po liberalnim i demokratskih načelima.
Što se dogodilo 1990. u Hrvatskoj po tom pitanju?
Ako uzmemo u obzir da je u Hrvatskoj, odmah nakon rata 45. god. bila ubijena većina sudaca i naravno pravnika koji su bili za nezavisnu Hrvatsku, tko je mogao zamijeniti komunističke suce 90-ih? Ovdje nalazimo prvu slabu točku naše sadašnje Države. Nešto su ipak promijenili 90-ih godina, ali za nove suce se postavlja kao prvo pitanje njihova stručnost koja je nažalost bila ispod razine jer nisu imali od koga naučiti što ta struka znači i predstavlja. Naučili su pravnu disciplinu od komunističkih profesora koji su bili upućeniji u marksizam nego u pravo. Rezultat je katastrofalan, upravljanje pravosuđem još na način kao u vrijeme Jugoslavije gdje nisu bili važni zakoni nego tko ti sudi i kome se sudi, onda se sve da ili riješiti ili pak nemaš pravde iako i „imaš pravo”. Ta pravna nesigurnost je između ostalog, razlog odlaska naših mladih.
Dakle, kao što je Italija na visokim državnim funkcijama nakon Drugog svjetskog rata ostavila iste ljude, to se dogodilo i u Hrvatskoj 90-ih s tom razlikom da su u Italiji bivši sljedbenici Mussolinija nastavili raditi svim srcem za demokratsku Italiju, a naše su političke i kulturne elite ostale još vezane za bivši jugo-komunistički sustav.
Mislim da je ono što se dogodilo našim braniteljima, počevši od naših generala nadalje dosta indikativno. Na kraju su se oni koji su u obrambenom ratu pobijedili našli na optuženičkoj klupi jer je Srbija imala bolje diplomate i pravnike od nas.
Italija kao i Hrvatska preuzima antifašizam kao temelj svog postojanja. Razlog je vrlo jednostavan: ako se smještaš među antifašiste znači da si među onim državama koje su pobijedile Drugi svjetski rat. Pa kao nije uopće važno što je u Hrvatskoj, za razliku od Italije gdje je tada zavladala demokracija, uveden boljševički komunizam i diktatura 45. godine. Ta činjenica za naše pametne glave sa Zrinjevca nije bitna. Evo zato mi ne možemo provesti lustraciju jer bi trebali osuditi ljude koji su bili kriminalci u bivšoj državi, a sada su na ključnim mjestima. Zrinjevac valjda razmišlja: “Ako provedemo lustraciju moramo osuditi komunizam i tako onda automatski Hrvatsku svrstavamo među države koje su izgubile rat jer u isto vrijeme valoriliziramo NDH”.
Posljedica svega toga je: petokraka i četnička kokarda su dozvoljene u Hrvatskoj iako su se obje borile protiv Hrvatske države i iako smo se protiv obje ponovo trebali boriti 90-ih godina. Postoji li u svijetu nešto toliko apsurdno? Ali za čelnike Zrinjevca sve se to može i mora gutati.
Zrinjevac očito razmišlja: “Moramo braniti Tita jer je to pobjednička strana”.
Možda Zrinjevac ne zna ili ne želi prihvatiti činjenicu da je 1989. godine, kada je pao Berlinski zid, a nakon toga i komunizam, taj svjetski poredak koji je proizišao iz Dugog svjetskog rata kompletno srušen, a da se svaka moderna država mora snalaziti u i za novo vrijeme.
Jedino je izgleda Hrvatska ostala u starim vodama “antifašizma”, komunizma i jugoslavenstva. Iako su nam povjesničari otkrili sve tamne strane tog političkog sustava izgleda kao da naša Država preferira raditi sama protiv sebe. Čak izgleda da nova povijesna otkrića u vezi Drugog svjetskog rata i stvarna slika događanja više smetaju našim političkim i kulturnim institucijama umjesto da budu uvažena na korist svih nas i promovirana u cijelome svijetu.
Koji je pravi razlog zbog kojega Zrinjevac preferira ostati na toj političkoj liniji?
Jedini razlog koji sam našao je da čelni ljudi sa Zrinjevca imaju jako slabu političku misao ili možda ne znaju kako bi objasnili zašto se svo bogatstvo koje je imala Hrvatska danas nalazi u rukama baš one bivše komunističke elite koju Zrinjevac nije htio lustrirati?
* Luka Krilić, dipl. politolog, konzultant, dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-talijanske udruge u Rimu i glavni tajnik Saveza hrvatskih zajednica u Italiji. Vodio je turističku firmu, mali hotel u Rimu, a u Hrvatsku se vratio u srpnju 2016. godine. Trenutno živi u Zagrebu, otac je troje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa