Pozitivno je što je Hrvatski sabor 2015. donio Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, ali je u njegovoj primjeni problematično što nije motivirao žrtve da se jave, a od broja prijavljenih veliki je broj odbijenih zbog nedostatka dokaza i dokumentacije, upozoreno je u srijedu na okruglom stolu na temu “Zakon za žrtve seksualnog zlostavljanja u Domovinskom ratu – jednakopravnost svih žrtava, potrebne izmjene i dopune”.
Na probleme žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu na okruglom stolu su, uz žrtve seksualnog nasilja Snježanu Maljak i Vericu Martinović, upozorili i predsjednica Udruge Žene u Domovinskom ratu Jadranka Cigelj, upraviteljica Zaklade za žrtve ratnog zločina silovanja “Sunčica” Marija Slišković, odvjetnica Višnja Mišin, Željka Žukelj i Ana Klasiček iz Ministarstva hrvatskih branitelja.
Govoreći o potrebi izmjena i dopuna tog zakona Cigelj je rekla da se ona dijelom odnose na terminološke izmjene i probleme vezane uz mjesto prebivališta žrtve seksualnog nasilja što je, smatra, dovelo i do odbijanja zahtjeva mnogih žrtava te vrste nasilja.
“Trebalo bi izjednačiti status svih žrtava seksualnog zlostavljanja – bili oni muškarci, žene, Hrvati, Srbi ili bilo koje nacije. Oni svi imaju prava”, kazala je. Napominjući kako se ne zna koliki je stvarni broj žrtava seksualnog nasilja jer mnogi o tome ne žele govoriti, rekla je da je radeći od 1993. do 1996. na projektu Međunarodnog društva za ljudska prava iz Frankfurta (hrvatska sekcija) prikupila 15.000 iskaza žrtava seksualnog zlostavljanja, a samo su 83 osobe temeljem zakona ostvarila svoja prava.
Da javni govor o žrtvama nije dobrodošao te i same žrtve nerado svjedoče i nisu spremne učiniti napor u traženju svojih prava upozorila je i Slišković koja je rekla i da suprotna strana koristi sve mehanizme kako bi umanjila počinjenje zločina i eliminirala ljude koji se bore za istinu o razmjerima počinjenih zločina. Uz to, rekla je, zakon nije motivirao žrtve da se jave, a i velik je broj odbijenih zahtjeva zbog nedostatka dokaza i dokumentacije.
Slišković je upozorila i da hrvatske državne institucije šute o toj vrsti ratnog zločina u vremenu kada se provodi međunarodna kampanja o sprječavanju seksualnog zlostavljanja kao ratne strategije u svijetu.
Mišin smatra da bi se sve primjedbe na zakon trebale rješavati u hodu kako žrtve ponovno ne bi bile zakinute i sada postale žrtve državne administracije. Upozorila je na povećanje broja odbijajućih rješenja pri čemu su neka, kako je rekla, nerazumljiva kako s pravnog aspekta tako i onoga ljudskog. Drži kako se postojeći zakon tumači jako restriktivno i ne dopušta da žrtva koja je branitelj ostvari prava iz tog zakona u potpunosti već samo kao razliku braniteljskih prava što dovodi do diskriminacije žrtve u odnosu na ostale branitelje koji nisu doživjeli seksualno zlostavljanje.
Žukelj smatra da svaki zakon koji u primjeni otvara mogućnost dvojbe tumačenja treba doživjeti izmjene i dopune kao bi se ispravile njegove nedosljednosti ili nelogičnosti u primjeni te proširiti kategorije koje su sada zakonom strogo definirane. Istaknula je i da je Ministarstvo hrvatskih branitelja do 31. prosinca 2017. godine isplatilo 16,8 milijuna kuna rekavši kako Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja stručno radi svoj posao.
Tijekom rasprave istaknuta je potreba ohrabrivanja žrtava seksualnog zlostavljanja da se jave jer, kako je istaknuto, pospremanje “pod tepih” tih problema i šutnja nas neće dovesti do pozitivnog rezultata.