Udruga Dragovoljaca, Riječki ogranak Matice Hrvatske i Hrvatski domobran ogranak Rijeka organizirali su 3. ožujka 2016. predstavljanje knjige „Jasenovački logori“. Knjiga je djelo više autora (Igor Vukić, Stipo Pilić, Horvat, i mr. sc. Blanka Matković). U prepunoj dvorani Državnog arhiva u Rijeci, nazočnima su se obratili autori knjige zagrebački novinar Igor Vukić i Stipo Pilić.
U svom obraćanju Vukić je istaknuo da je istraživanjem orginalne dostupne građe i razgovorima s još živim svjedocima zaključio da je u razdoblju od 1941. do 1945. godine logor Jasenovac bio mjesto internacije, odnosno veliki zatvor pretežno za aktivne protivnike NDH, prvenstveno one komunističkog pokreta. Zatim za jednu manju grupu Židova koji su bili izuzeti od deportacija u Njemačku, i za malu skupinu Roma koji su se tu pojavili sredinom 1942.godine. U taj logor se ulazilo prema odlukama tadašnjih redarstvenih vlasti, dakle ne sudskim odlukama, ali radilo se o osobama koje su pomagale partizanski pokret, ili pak samim partizanima, na primjer sa Sutjeske koji su bili zarobljeni u borbama. Kako se u logor ulazilo, tako se i izlazilo nakon odsluženja kazne. Naime, donesena je zakonska odredba po kojoj se vrijeme trajanja internacije propisuje u trajanju od 3 mjeseca do 3 godine. 1941.godine u logoru je bilo najviše Židova, pod njemačkim pritiskom na njih su primjenjeni rasni zakoni. Velika većina tih Židova je deportirana u njemačke logore, a skupina od 800 do 900 Židova koja ostaje u Jasenovcu, neki od njih su zahvaljujući tome ostaju živi. U studenom 1941.g. ukupan broj logoraša ne prelazi 1 500.
Odnos NDH prema Srbima, osobito nakon 1941.g se znatno mijenja i to bi se trebalo istraživati, o čemu se malo zna. Od samih početaka Srba ima u visokim vojnim krugovima, Fedor Dragojlov je cijelo vrijeme operativno vodio vojsku NDH. Đuro Grujić postao je zapovjednik Ustaške vojnice, dakle ne samo da je glavni zapovjednik svih ustaša je Srbin, nego s Pavelićem odlazi k Hitleru i tamo s njime razgovara.
Nakon bitke na Kozari, djeca koja su bila ostavljena u šumama, prebacivana su u domove u Jastrebarskom, a gospođa Dijana Budisavljević iz Zagreba je iz Jasenovca preuzela 1 500 djece. Među tom kozaračkom djecom je bio i moj otac, on je imao 4 godine. Stoga je priča o 20 tisuća ubijene djece u Jasenovcu jedna od najgorih propagandnih laži koje i dan danas žive čak i u Hrvatskoj. Nakon rata u eshumacijama nikada nisu pronađeni ostatci te djece, stoga je lako zaključiti kako se taj zločin nikada nije dogodio.U Jasenovcu je bilo nešto djece, moguće 200 – tinjak, koji su tamo pohađali razne zanate.
Nakon kraja događanja na Kozari u logoru praktično više nema Srba, eventualno manji broj koji su bili vezani uz komunistički pokret. U logoru Jasenovac nitko nije doveden, niti ubijen samo zasto što je Srbin ili pravoslavac, tvrdi Vukić. Svi Srbi ili Hrvati koji su bili dovedeni bili su tamo zbog suradnje s komunistima.
Od 10. travnja 1944. do 10. travnja 1945., za 13.lipanj – Antunovo, za Božić pa onda opet za 10.travanj, iz Jasenovca, Lepoglave, Stare Gradiške, pušteno je u nekoliko amnestija oko 1 600 zatočenika. Da se o tome javno govorilo srušila bi se ta brojka od 700 000 ubijenih u logoru, što je za vrijeme komunizma bila nedodirljiva dogma.
U veljači 1945. logor je bio gotovo posve prazan, logoraši su vlakovima poslani na zapad u Njemačku, no mahom su ih zaposlili u austrijske tvornice koje su proizvodile opremu za rat. Ubrzo po oslobođenju tih 1500 ljudi su vraćeni kućama.
“U samom logoru događali su se slučajevi odmazdi, strijeljanja zatočenika. Naime, svima kada bi došli u logor je rečeno da se iz logora ne smije bježati, i da ako netko pobjegne da će biti strijeljano 10 ili 20 ljudi iz njegove radne skupine. To je bio način da se ta skupina od prosječno 2 000 ljudi drži na okupu. Govorilo se kako se nikada neće moći otkriti koliko je ljudi stradalo u Jasenovcu jer nije vođena nikakva evidencija.To nije istina. Postoji vrlo precizna kartoteka i dokumentacija o logoru”, rekao je.
Stipo Pilić, osvrnuo se na vrijeme u logoru Jasenovac nakon rata. Prva saveznička bombardiranja Jasenovca su izvedena sredinom 1944., značajnija u studenom, a posebno teška u veljači i na kraju ožujka. U tim bombardiranjima stradalo je dosta logoraša. Zapovjednik svih logora Erih Lisak 10. travnja donio je uredbu o zabrani dovođenja novih osoba u Jasenovac. Potom slijedi proboj logoraša 22. 04.1945., i ulazak postrojbi JA 2. svibnja 1945. U svibnju i lipnju, do konca kolovoza kroz Jasenovac prolaze sudionici Križnog puta. U tom trenutku JA ima ukupno 350 tisuća zarobljenika.Tijekom 1946. godine, uz ratne zarobljenike u Jasenovac se smještaju i osuđenici, a u lipnju se logor obnavlja. U srpnju i kolovozu se s milijun cigli obnovlja logor. Radovi se nastavljaju 1947. obnavljaju se željeznički mostovi i pruge, a na tome su radili ratni zarobljenici i osuđenici. Od ožujka 1948. nestaje sva dokumentacija o Jasenovcu na lokalnoj razini. 1949. gradi se auto put i obavljaju melioracijski radovi. U periodu od 1945. do 1951. logor je u punom kapacitetu služio za likvidaciju zarobljene vojske i političkih neistomišljenika. Godine 1947. i 1948. u Sloveniji su ljudi koji su preživjeli Dachau, kada su se vratili, na procesima koje su vodile tadašnje vlasti optuženi da su suradnici Gestapa, a nekoliko ih je bilo osuđeno na smrt.
Autori su željeli istražiti istinu, ma kakva ona bila, jer je Jasenovac do današnjeg dana bio velika omča našem narodu. Jedino nam istina može pomoći da se ta agonija ne produlji u nedogled.